Upitajte bilo kojeg Splićanina starijeg od četrdeset godina sjeća li se optičkog carstva "Gvozdanović", i dobit ćete potvrdan odgovor garniran sjetom - piše Slobodna Dalmacija.
Naime, jedna od najuspješnijih poduzetničkih priča, istodobno i jedna od najvećih poslovnih i životnih tragedija koja je snašla pojedinca i, kolateralno, njegovu obitelj, dogodila se u Splitu ratnih godina. Tijekom Domovinskog rata, dakle, kad su se u državi udarali temelji privatnog poduzetništva (i divljeg kapitalizma), radila je na splitskoj Rivi "Optika Gvozdanović".
Slogan koji je preko noći ušao u narod glasio je "Plati kad imaš i koliko imaš", a prvi čovjek rečene butige, ujedno i vlasnik osam radionica s četrdeset zaposlenika, Vinko Gvozdanović, zaradu je iz nje mogao iznositi kariolom.
Bez karikiranja, tadašnji vizionar i čovjek ispred svoga vremena, šminker, pa i pomalo plejboj u ranim tridesetima, rečeni Vinko, ubirao je i po dvadesetak tisuća ondašnjih njemačkih maraka dnevnog inkasa...
No, sa završetkom rata naprasno je završila i njegova karijera. Pionir besplatne kontrole dioptrije, čovjek koji je prvi u državi slao ljude na operacije očiju avionom u Rusiju, maher koji je znao i sa siromahom i s tajkunom skorojevićkog tipa, ali i s gospodom "od kolina", jednostavno je sam sebe nadrastao prevelikim planovima.
Nije znao reći dosta, ušao je u crne kredite, ostao bez svega što je stekao ne samo tijekom svoga života, nego i onoga što su stekli njegovi roditelji, poput velike kuće u Sutivanu na Braču.
Lišen svega, Vinko je pronašao utočište u vjeri i tako započeo novo poglavlje u životu koji ne samo da je ostao bez obilja i materijalnih dobara, nego i bilo kakvog prihoda. Prigodno bi sad bilo napisati da je njegovo najmlađe dijete iz razorenog braka, danas 28-godišnji Mateo Gvozdanović, uskrsnuo biznis iz ruševina očeva carstva. No, to nije istina, jer je nakon Gvozdanovićeva, čak i za današnje prilike velebnog pothvata, ostalo samo zgarište i dugovi.
– Kamatari su kao divlji psi. Nikad im nije dosta, stalno su gladni, nezasitni, žele još – kazao je jednom prilikom nesretni Vinko, financijski posrnuo do te mjere da mu nezajažljiva svita kojoj se utekao u fazi nerealnih ulaganja, u ono trusno vrijeme Domovinskog rata, može još samo uzeti goli život.
Stoga je mladi Mateo, fizički izuzetno nalik na oca, u najdoslovnijem smislu od svojeg muškog roditelja naslijedio jedino što je mogao: gene i prezime. Prezime koje je bilo i ostalo brend poslovanja, i koje mu nitko ne može oduzeti...
– Znam da je cijela moja uža i šira familija proživjela kalvariju, ali ja je, kao najmlađe dijete, nisam bio ni svjestan – svoju priču započinje mladić, koji je nedavno otvorio malenu, ali perspektivnu "Optiku Gvozdanović" u pothodniku kod "Prime 3".
– Kad se raspao očev posao, ja sam još išao u vrtić, a majka je učinila sve da amortizira stvari, sakrije od nas, mene i dvije starije sestre, Vini i Vjere. Da nas zaštiti od svega zla. U mojem je slučaju bilo najlakše, rekoh, zbog moje dječje dobi, kad se jedva bilo čega i možete sjećati – govori Gvozdanović junior.
No, krv nije voda, a on je uz fascinantnu tjelesnu sličnost, boju glasa i "mote" svoga oca Vinka (danas čovjeka u kasnim pedesetima), naslijedio i ljubav prema poslu optičara.
Radio za privatnika
– Završio sam za tehničara naočalne optike pri Obrtničkoj školi u Splitu, te se odmah zaposlio u radionici kod jednog privatnika, koji se, osim izradom, bavio i nabavljanjem okvira i stakala. Tamo sam proveo šest godina, pa onda još tri u "Ghetaldusu", a u međuvremenu sam položio i majstorski ispit za optičara.
No – vjerojatno poput moga oca – uvijek sam sanjao jedno: svoj obrt, posao koji ću sam kreirati i (ponovno) brendirati. I odlučio sam napraviti prvi korak u svojoj dvadeset i osmoj, lani kad sam se oženio – povjerava mladi Gvozdanović, koji sa suprugom živi u četvrti Varoš, u središtu staroga pučkoga Splita, kao i majka mu, sestra i baka.
Obiteljska kuća Gvozdanovićevih u Varošu, naime, jedino je što je ostalo od njihova nekadašnjeg imetka, nekretnina koja im je još uvijek krov nad glavom koji su uspjeli spasiti nakon krvave pravosudne bitke.
– Kad sam krenuo u ovaj posao, nisam imao ništa nego prezime. Uzeo sam poticaj za samozapošljavanje i podigao kredit; to je cijela filozofija. Dakako, uz veliki entuzijazam, radno iskustvo i ljubav prema ovome poslu. Naravno, i otac mi je dao neke savjete.
Jedan od najvažnijih je: "Nemoj srljat, nauči se fermat." Je, bio je ovdje na otvaranju butige, i navratio je nekoliko puta. Ponosan je na mene, drago mu je što se opet čuje za "Optiku Gvozdanović". Ali on više s poslom nema ništa, i živi svoj život. Često je u crkvi, uglavnom bude po Braču i rješava socijalni smještaj s općinskim vlastima; ljudi imaju empatije za tragediju koja ga je snašla.
Bio je prvi čovjek Splita u svoje vrijeme, a sad je sretan što ima barem goli život i duševni mir. Zna mi se dogoditi da u dućan uđu ljudi, nešto stariji (koji ga se sjećaju u najboljim danima), i počnu se prisjećati, pričati mi. Jednom je jedan čovjek tu na pultu plakao, kaže da mu je Vinko u mladosti bio prijatelj.
Što da vam kažem, evo ja iz druge ruke opet to proživljavam, istodobno sam i tužan i ponosan – sažima Mateo Gvozdanović, koji sam radi u malom obrtu uz još jednog optičara. Pokrivaju, veli, obje smjene, a ljudi dolaze najviše zbog optičkih naočala, manje onih sunčanih.
– Mogao sam imati sve, biti bogati nasljednik, ali nemam ništa. S druge strane, imam puno; majstorski ispit, neprocjenjivo iskustvo i ljubav prema ovome što radim. Moram spomenuti i podršku dragih ljudi, mojih prijatelja, što je neprocjenjivo. To je nekad važnija odskočna daska od bilo kakvih nekretnina i imanja – skromno će Mateo Gvozdanović, mladi "meštar od očala" iz Splita.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....