U Dolcu Gornjem, ali ne onom što odmah vuče na poznatiji Primorski, nego onom istočnijem, put Omiša, podno sjeverne strane Mosora, kada zapuše bura, hladno je, rekli bi na selu, ka u jaceri. Mrznu ruke, mrznu noge, ledeno je i kada se po školski slojevito obučeš. Kraj je to tipični dalmatinski brdski, s višetonskim gromadama od stina, s putevima u brdo koji vode negdje, nigdje. Oni što su se kroz godine u kojima se trbuhom za kruhom, i privučen svjetlima grada polako iseljavao ljudski život, gubili pod slojevima šiblja, grmlja, odrona.
I gle čuda, u toj pustopoljini, u malom zbiru napuštenih starih kamenih djedovina, u seocetu bez tekuće vode, kanalizacije, noćne rasvjete, Tihomir Lučić, 38-godišnji vizionar, vlasnik kafića i streaptease bara na splitskim Bačvicama, odlučio je stvoriti Božićno selo. Naumio je čovjek ovdje Bogu iza leđa dovesti Božić raskošan kao nigdje u Dalmaciji, onaj zbog kojih će se iz Splita, Šibenika, Dubrovnika potezati put Trnbusa. Pa onda još malo gore, dolje, okolo do Dolca Gornjeg. I on to stvarno zaozbiljno misli. Zapravo on misli ovo:
- Ovdje, točno tu na ovim ledinama za prvu sljedeću adventsku nedjelju, e ovu prvu iz aktualne 2018. godine, imat ćemo Božićno selo. I to ono s milijun lampica. Točno tako. Bit će to, kažen van ja, dalmatinski Salaj. I to je to, nemam tu šta dodat ni oduzet. Tako san odlučija, a kad ja nešto odlučin, onda povratka nema. A šta je luđe, ja uporniji. Ja se držim rečenice - Tko u čuda viruje, taj čuda i stvara. Zato nema odustajanja - kaže nam Tihomir skroz ozbiljno da ozbiljniji biti ne može.
Kako najluđe stvari na ovom svijetu na pamet padaju u nekim najčudnijim trenucima, tako se ideja o milijun svića Tihomiru dogodila u trenucima kada je trpio milijun muka. Uhvatila su ga leđa, svitlilo mu je, kaže, pred očima, i dok se noću borio s bolovima, dosjetio se novog projekta. Kaže da je Božićno selo u toj svoj raskoši ugledao upravo u tom trenutku, s tom mišlju zaspao, s njom se probudio i potom je izložio ostatku obitelji.
S obzirom na to da je riječ o poslovnom čovjeku, ugostitelju od formata, već uhodanom u ozbiljnom poslu, obitelj se nije protivila. A kako i bi, Tihomir je prije nekoliko godina isto tako imao viziju u tom starom selu prepunom starčadi napraviti vilu za odmor. Otac mu se tada smijao i čudio u isto vrijeme, ne vjerujući kako bi u taj kraj itko osim prosjaka dolazio prespavati.
- E da, sićan se ko da je jučer bilo, reka mi je otac ma ti si sine skroz poludija. Pa u ovoj je kući od putnika namjernika jedino prosjak tu spava. Da luda ideja, luda ona, ja još luđi. I ustrajniji ja sve više da baš tu napravin nešto šta će svit nama u goste dovodit. Pa san se uvatija posla, i malo pomalo na ruini stare kuće digli smo zdanje s bazenom, di vode nema ni za lik. Ovo lito smo bili puni 2,5 miseca. Bez prestanka. Nijemci, Englezi, Francuzi, Turci, svi su nam dolazili u goste, je li tako ćaća. A nisu to baš više ni prosjaci. To su ljudi koji cijene ovaj mir i tišinu, ova brda, blaženstvo. I tako san ja u ovom kraju začeo i otvorio turističku sezonu - veli Tihomir.
Nakon bazena je odlučio malo proširiti projekt. Pa je uz pomoć prijatelja iz tvrtki Idoneus i Osovina digao bagere, i mic po mic, osam mjeseci su radnici svakodnevno s njim na čelu rušili gromade, ravnali teren, gradili suhozide, stvarali ranč. Pa kada je već stigao ranč, došle su i životinje, jedan konj, pa još jedan, pa još jedan, pa dva minija, od kojih je jedna ženka, vrlo skoro bit će i majka. Pa se pojavio i tovarčić, doveo ga je nikakvog, iscrpljenog, bolesnog, i digao ga na noge. Došle su onda i mace, a znamo da one stižu tamo gdje boravi život. Jednoj, prekrasnoj dugodlakoj dao je ime Gradski.
- Po gradu, nađen je na Bačvicama. Netko je tog prekrasnog mačka izbacia iz kuće. Odma se vidilo da je životinja bila naučena na kuću. Ništa jadan nije zna. Danima je lutao oko kontejnera, preplašen, mijaukao je, cvilio. Bija je gladan. Žaj mi ga je bilo toliko da san ga uspija nekako uvatit, donio sam ga ovdje. Ko da je tu sto godina živija, privika se na svih, ostale su ga mace svemu naučile. Sad je prvoklasni lovac na miševe. Kako su dolazile životinje, inače ih puno volin, pojačavao se i broj pojata. Sada imamo i paunove, raznovrsnu perad, ovce, pse, vijetnamske svinje, jelenju obitelj. Sada je to postao mali ZOO vrt o kojem se pročulo i bez reklame. I šta se događa, dolaze nam ljudi sa svih strana. Dovode dicu. Oće im pokazat kravu, ovce, janjad, koke, piliće. A di to više mogu vidit - kaže Tihomir.
Ma ne samo oni, gdje to više mogu vidjeti i stranci koji kod njega borave, i svako malo trknu do čistih, urednih pojatica. Tihomir je zaposlio i čovjeka kojem je svakodnevna zadaća brinuti se o živini. Čisti ih, timari, pere kućice, donosi im slamu, svježu vodu, hranu. Na pomoći je uvijek i obitelj, roditelji, supruga Kristina, koja svom snagom vjeruje u muža, i projekt koji bi, sada su to tek naznake, sutra obrisi, a s prvim narednim Božićem i realnost, mogla posve oživjeti ovo selo.
- Ovdje u ovih nekoliko kuća nekada je bilo 80 dice. A danas ima samo 15 ljudi i to starih. Kada sam im izložia ideju svi su se oduševili. Ma di neće kada vide da su nam počela dolaziti dica, roditelji, obitelji. I sada da se vratim na selo. Dakle, prije mjesec dana išli smo vidjeti to čudo kod Salajevih. Ja sam ostao u šoku, sve blješti, sve sjaji, miljun ljudi, rekli su mi čuvari na parkingu, kako je tog dana bilježeno četiri tisuće auta. Ma čekaj, i on je od negdi krenia. Od jedne prve sviće. Pa tako ću i ja. Od te prve će se ovdje gore kroz brdo postaviti njih miljun. Ovako ja to kažen, to je projekt koji financiram sam samcat, bez pomoći grada Omiša, Županije, nikoga na svitu. Težak je miljun kuna, miljun kuna za miljun svićica. Bit će to nešto nezapamćeno - veli.
Pitamo ga što je s parkingom. Kaže ima gore velika ledina za more auta. I autobusa. Hoće li dolaziti, pitamo. Kaže hoće, i sto posto je siguran. Bit će ih iz cijele Dalmacije i šire. Pitamo gdje će ti ljudi boraviti, što će im još ponuditi?
Pa nam pokazuje sjenice u kojima će se nuditi domaća spiza, soparnik, ipak smo u Poljičkoj Republici, uz njih fritule, uštipci, pršut domaći i sir. U brdu, ima tu još puno obiteljske zemlje, baba mu je kao jedinica donijela u dotu i ostavila svom sinu, Tihomirovu ocu, ima namjeru napraviti vijugavu dugu šetnicu. Uz nju će biti mala odmorišta, malo poviše i staza na kojoj će se jahati konji. Ispod je već napravio i prostor za fontanu koja će bacati vodu visoko uvis, oko nje će biti i lampe, svitlit će, veli u sto boja.
-To će bit čudo jedno. Virujte mi na rič. Pitaju me ljudi ma di san ja to otiša s Baća u brda, iz striptiz kluba u Božićno selo u kojem će uživati i djeca i odrasli. Pari ka neka ironija. Ali zašto ne? Moram nešto pojasnit, taj klub koji se naziva striptizom nije nikakvo mjesto nemorala. Tu nema prostitucije, cure plešu u tangama i grudnjaku, nema dodira s ljudima, sve je uredno. To je obiteljski posal koji dobro ide, iako uvik ima nekih koji će kazati kako se tu događa nešto sramotno. A pola od njih će kad izađu vani odma prvo obić upravo takve klubove, i kasnije se poskrivećki hvalit di su bili. To je uredan posal od kojeg financiran ovaj projekt šta se gradi na lipoti od didovine. Prije ili kasnije geni povuku na stari kraj. A ja ovo ovde obožavan, ka i moja žena i sin. I oću i drugima pokazat šta imamo, i s čim se ponosit možemo. Da ne duljim, Božić će nam brzo doć. Svitlit će Dolac Gornji ko palača. Sto posto - kaže Tihomir Lučić.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....