Sprovod na dalmatinski način: 'Zapale cigaretu, proćakulaju, popiju čašicu. Dolazi se u minicama, dekolteima...'

Don Stanko Jerčić župnik u Jelsi i generalni vikar Hvarske biskupije osvrnuo se za Slobodnu Dalmaciju na navike 'našeg svita' na sprovodima...

Kaže se: »Ako je priša umrit, ni ukopat!« Može se to i preokrenuti pa reći da umrijeti »ni priša«, a poko­pati često jest, osobito ljeti! Ipak, nikada nije toliko »priša« da se ne bismo trebali potruditi sprovod učiniti 'l­jepim', tj. skladnom i ozbilj­nom manifestacijom našeg pijeteta prema pokojniku i rodbini, i — ako smo kršćani — pobožnim izrazom naše vjere u besmrtnost.

Na žalost, ne može se reći da su naši sprovodi uvijek i svagdje obilježeni takvim od­likama. Nađe se raznih deta­lja koji unose disonancu, bodu oči, izazivaju nelagodu. Iz čestih razgovora nas sve­ćenika o ovoj temi proizlazi da su ti problemi više ili ma­nje slični skoro u svim našim mjestima.

Kao prvo: svaki će vam svećenik potvrditi da mu je jedna od najmučnijih situaci­ja, u kojoj se osjeti upravo jadno, kad je prinuđen voditi sprovod osobe koja je živjela daleko od Crkve i umrla bez sakramenata, premda smrt nije nastupila iznenada, pa je bilo prilike za pomirenje s Bogom.

Napomena: ako netko pred smrt svjesno odbije svećenika i sakra­mente, tu se ne može ni tra­žiti ni očekivati crkveni sprovod.

Kad čujemo vijest o neči­joj smrti, potrudimo se biti suzdržani u 'glasnom razmiš­ljanju' i filozofiranju koje često biva neumjesno. Ako smo osobu cijenili, odajmo joj dužno poštovanje; ako mislimo da nije bila dobra, uzdržimo se od suvišnih ko­mentara.

Ne propuštajmo sprovode ako je ikako moguće. To je od pet puta godišnje u malim, do dvadesetak puta u najve­ćim našim mjestima. Nemoj­mo svoj komoditet prikrivati tobožnjom procjenom da li je pokojnik zaslužio da ga ispra­timo. Život je ljudski kratak, ali ipak dovoljno dug i za dobro i za zlo. A valjda nema tog čovjeka koji kroz život nije učinio barem toliko do­bra da zavrijedi sat pažnje na odlasku.

U sprovodnu povorku tre­ba unijeti sućutnu, ili barem uljudnu ozbiljnost. Nije to šetnja pri kojoj se, s rukama u džepovima, vode kojekakvi, često i preglasni, razgovori. Time se vrijeđaju osjećaji ožalošćenih i krše osnovna pravila lijepog ponašanja.

Ako nepredviđeno susretne­te sprovodnu povorku, bilo gdje, zaustavite se i propus­tite je. Ako na sprovod 'na­letite' u automobilu, a nema­te mogućnosti povući se, bilo bi poželjno da — isključivši motor — izađete i ispratite sprovod u uspravnom stavu.

Iskustvo iz naših primorskih mjesta pokazuje da bi u tom pogledu često bila potrebna lekcija iz abecede bontona i mnogim turistima, makar do­lazili i iz 'kulturnog« zapad­nog svijeta, jer očito tu kul­turu ponekad zaborave poni­jeti na odmor.

No, u tom pogledu zamjer­ka se daleko više može upu­titi onima koji, iako se sma­traju vjernicima, pri sprovo­du mimoilaze crkvena vrata, bilo iz nekog čudnog obzira, bilo iz pukog komoditeta, da bi u međuvremenu mogli pri­paliti cigaretu, popričati ili svratiti na čašicu.

Mogu ra­zumjeti da je to nekome ugodnije od statiranja u crk­vi, no valjda u sprovode ne idemo s namjerom da se provedemo, ili zato da nam bude ugodno.

Sudionici sprovoda koji ne ulaze u crkvu u nekim se mjestima, za vrijeme obreda, zadržavaju u crkvenom pred­vorju (»šimatoriju«) i često glasnim razgovorom ometaju normalno odvijanje službe Božje. Drugdje se, opet, ras­prše kojekuda pa se kao padobranci priključuju spro­vodu pri njegovu izlasku iz crkve.

Izviru sa svih strana, neki i trčećim korakom, pa se promatraču nameće asoci­jacija na onaj prizor iz voj­ničkog života, kada nakon »10 minuta voljno« padne ko­manda: »Četa, zbor!«

A kada čak i nosači lijesa, nakon što ga polože na pri­premljeni plato, krenu niz crkvu prema izlazu, onda je to vrhunac neukusa. Kao da su nosili neki obični teret i odložili ga, pa pošli svojim putem.

A u nekim mjestima već je došlo i do toga da no­sači, nakon obavljena posla, pristupaju »vlasniku prtljage« da im isplati tarifu. Što reći na ovo? Trebalo bi: ili dokinuti smrt, ili na grobljima podići umirališta pa kad netko namje­rava umrijeti, neka se na vri­jeme preseli tamo!...