ŠKVERSKA JADIKOVKA Jurica Vlašić: Pustite me u fotelju, radit ću sve do stote!

Još sedam dugih godina do penzije. Ma da radim u kancelariji, a klima mi lagano puše za škinom, moga bi ja do penzije izdržat do stote, jada nam se Vlašić, koji kao kalafat radi od 14. godine

piše Tanja ŠIMUNDIĆ BENDIĆ SNIMIO NIKOLA VILIĆ / CROPIX

Da je 58-godišnjem kalafatu Jurici Vlašiću, jednom od najstarijih u velolučkom “Grebenu”, makar na uru vremena dati vlast u ruke, mučna realnost najvećih hrvatskih brodogradilišta brzo bi dobila drukčije vizure.

Juricu smo digli s “Kraljice mora”, koja se upravo nalazi u “Grebenu”, a kako nismo dobili dopuštenje za fotografiranje u škveru, izvukli smo ga do velolučke rive, pokušavajući naći neki dotrajali kaić, bilo kakvu “drvenjaru”.

Jedva smo je našli, kao da su sve u more propale, eto, taman dovoljno za početak priče o hrvatskom brodograditeljstvu sa škveraninom koji je postao kalafat u 14. godini. Sve zna, žao mu je kolega, pogađaju ga tvrdnje o najavljenom velikom jesenskom umirovljenju radnika, brine ga podatak njemačkih stručnjaka o 1700 prekobrojnih u splitskom škveru...

Čudi ga sve to jer misli da posla ima i za izvoz, vrijednih radničkih ruku još više, a i prostora za mudre poteze koji svakom škveraninu, primjerice u njegovu “Grebenu”, daju mogućnost za rad. Pa u čemu je onda caka, pitamo ga.

Doša bez dlaka...

− Još sedam dugih godina do penzije. Sedam godina na navozima. Ma da radin u kancelariji, a klima mi lagano puše za škinom, moga bi ja do penzije izdržat do stote. Ispod nje je lako i gripu i prehladu pribolit, tako sideć na katrigi. Al ti onda triba ić na bolovanje? A ajd ti po ledu ispod broda, na zimi ne otiđi na bolovanje... Ti koji smišljaju zakone tribali bi malo porazmislit i o nama radnicima. Tribali bi znat da se država ne stvara od lapiša, nego od čekića – kaže Vlašić.

− Doša san u škver bez dlaka i otić ću bez dlaka. Jedno ću reć − kalafatstvo je jeben posal, zimi je ladno, liti vruće. Šporak si već u po ure. Radiš ka pas. I zato razumin probleme mojih kolega iz Splita, Trogira, Rijeke...

I nisu krivi oni, radnik nije nikada kriv, jer je njegovo da radi i bude vridan. Krivi su menadžeri, direktori škverova. Oni tribaju nać posal za radnike, ugovorit nove brodove, napravit unutar škvera rotacije, pa zato i jesu dobro plaćeni. A na to misto triba stavit ljude iz domaćeg kraja, razumite.

 Mladima dati stipendije

− Ma nemam ja ništa protiv stranca, ali opet, naš čovik, onaj koji more ima u sebi, samo taj neće ići protiv svoga mista. Lipo ja kažen, riba smrdi od glave. Odatle triba minjat sve, znači u vrh, za direktora stavit domaćeg čovika koji zna posal... E, da je samo menadžment na meti, možda bi se problem lako i riješio. Ali ne leži samo u tom grmu zec − kaže Vlašić, držeći i da država, ali i lokalne samouprave trebaju puno više učiniti za škverane.

Primjerice, pomoći ljudima, mladima dati stipendije, potaknuti ih da pojure u kalafate. U “Grebenu” su jedva dočekali da jednog zaposle, kaže Vlašić, ne krijući kako je njihovo poslovodstvo pametno i mudro zaobišlo aktualnu krizu. Svaki je tu čovjek stalno u poslu, rotiraju se između projekata, imaju što raditi i ljeti i zimi. Remonti, gradnje, izrada aluminijskih i drvenih modela...

Nema stajanja. Ipak bi nešto trebalo mijenjati. Ali gore, opet put vrhova. U Dubrovniku već, objašnjava stari škveranin, nema više tko kalafatat, udar stiže i u Korčulu, pa sve iznad do Splita. A jedna Grčka godišnje, kaže, izbaci na tržište i po dvije tisuće drvenih brodica.

Žalostan je stari velolučki kalafat, kaže kako ga je muka i sram, i samo šta ga ne kolpa kada vidi što se događa na našim vodećim navozima. Iako ga skoro čeka penzija, nada se kako će se ipak nešto promijeniti. Makar poradi ustupaka hrvatskoj tradiciji.

Država nam je maćeha − Država ne stoji iza nas, evo od 1972. nemam beneficirani radni staž, pa jel to u redu? Otkad je to država ukinila, pokazala je da je za nas nije baš puno briga. I šta će mlad čovik kad dođe u škver, otić odma u konobare, kuvare, šetače? Jer čim jednom legne pod brod, polije ga nafta, a sve smrdi, a il je vruće, il je ladno, a sto ti alata triba... Eto zašto država triba vridnovat ovaj posal, dat stipendije, pomoć ljudima. Pitaju me − a šta će kalafat radit kad dolaze ovi novi kruzeri? E, pa šta da dolaze, i kod njih ima drva, uvik triba vridna ruka – kaže Jurica.

 

Uvijek pun naramak posla Nema protiv svoga “Grebena” Vlašić ni jedne grube. Dapače, spominje vrijedne i zadovoljne radnike, pun naramak posla, dobru atmosferu. Recept je taj što su velolučki “Greben” gradili radnici svojim rukama, svi zajedno. Kaže Vlašić da su živjeli za njega. I da se opet rodi, veli, opet bi bio kalafat. Ne možeš protiv morskih gena.