U Šibeniku je cili jedan kvart – Krvavice – dobio ime po ‘krvavoj smokvi‘, mjestu na kojem je ubijen čovjek samo zato što je ubrao tuđu smokvu.
To je samo dokaz koliko se nekad cijenila hrana, koliko se teško do nje dolazilo i koliko je čovjeku težaku, koji je živio od zemlje, i onog što je na njoj uzgojio i našao, vrijedio urod. Osobito smokva, koja se mogla sušiti, i koja je cijelu istočni dio Šibensko – kninske županije – Boraju, Vrsno, Primošten i Rogoznicu, u gladnim godinama bukvalno i doslovno spašavale od gladi.
U danima kad nije bilo kruha, šaka suhih smokava i nekoliko bajama sirotinjske su obitelji održavale na životu. A od njih se pekla i rakija, koja je grijala izmrzle i prozeble na buri i kiši, u vrime kada su kabanice i tople jakete bile samo misaona imenica.
Ne tako davno i naranče su bile i skupe i teško dostupne. Kupovale su se i nosile uglavnom kad bi se išlo u posjetu bolesnicima, a na tržnicama bi se pojavile najviše kad bi bila kakva nevera na moru, pa bi kašete s narančama popadale s broda. Onda bi primorci i otočani pohrlili po njih brodicama, ko da idu na ribe, a umjesto liganja, u kužine bi se slagale kašete s narančama – Jaffa, Product of Israel.
Najpoznatiji je ovakav slučaj iz 1977. godine, kada se na lanternu Mulo kod Rogoznice nasukao brod Ursa Lošinjske plovidbe, nakrcan teretom od 900 tona naranača, koje je iz Izraela vozio u Rijeku. Nekoliko stotina tona slatkih plodova, u kašetama od 12 kilograma, plutalo je po moru.
Osim što su se tih dana naranče po Rogoznici jele, kako su se poslije prisjećali domaći, i ‘za doručak, ručak i večeru‘, neki su od njih navodno i auto kupili, jer su se odmah na više mjesta uz cestu formirali i improvizirani štandovi, a po naranče, cijele kutije, dolazili su kupci i iz Šibenika i Splita.
Nije bilo interneta, ali vijesti o ‘akcijama‘ i ‘akcijskim cijenama‘ putovale su jednako brzo kao i danas! A tko bi danas zbog dva kila naranača sjeo u auto i vozio 50 kilometara. Danas, kad je litra goriva skuplja od dva kila naranača, a naranče i banane – banalna stvar. Čak i zdravstveni problem, jer su pune šećera, pa ih starija čeljad mora izbjegavati zbog prekomjerne težine i dijabetesa.
A o djeci da i ne govorimo. Baš tih sedamdesetih, a možda čak i osamdesetih godina prošlog stoljeća riskirali ste ozbiljne batine od susjeda koji bi vas uhvatili u svojim trešnjama, barakokulama (kajsijama), mušmulama (japansko voće) ili sad u jesen, šipcima – tko je onda uopće i znao da postoje slatki, nama su onda i kiseli bili slatki. A onda još jedne kući, kad bi se susjed požalio na vas roditeljima. Nije onda bilo dječjeg pravobranitelja, a ni presumpcije nevinosti!
Danas su ti šipci i ostalo zrelo voće koje pada na pločnik ozbiljan ekološki problem – niti ih ko bere, a kamoli da bi ih krao! Imamo i svoje pa nam propada. A u isto vrijeme svi pričamo o tome kako je tragedija što mi ništa ne proizvodimo, nego sve uvozimo. I kako je sve to, uvezeno, em nekvalitetno em skupo i precijenjeno.
Dok nam tone plodova – šipaka, smokava, grožđa sa starih zaboravljenih odrina koje jadne rađaju unatoč tome što već odavno niko ne vodi računa o njima - na sve strane vise s grana.
Dovoljno se osvrnuti oko sebe dok šetate gradom pokraj tuđih dvorišta. Djeca bi se danas vjerojatno čak i iznenadila spoznajom da koštele ili fafarinke imaju plodove – nama su bile municija za pljuce i dječe obračune između ulica. Ali, danas bi i to vjerojatno završilo kod dječjeg pravobranitelja, a roditelji prijavljeni Centru za socijalni rad zbog zanemarivanja djece i pod prijetnjom za oduzimanje skrbništva...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....