Selo mjesecima bez telefona, ali računi svima i dalje uredno stižu...

Pod okriljem noći, još tamo početkom prosinca prošle godine, još uvijek nepoznati počinitelji ukrali su u Ričicama kod Prološca više od tristo metara telefonskih podzemnih vodova. Lijepo su iskopali kanal gdje su bile žice, odsjekli ih, a zatim na izolacijskim telefonskim punktovima presjekli sve vodove.

Dakako, isplatilo im se jer su vjerojatno prodali bakrene žice, stavili novac u džep, a nije ih bilo briga što su velikom dijelu stanovnika Ričica prekinuli vezu sa svijetom. I od tada, sve do jučer, ti ljudi, uglavnom starije populacije, muku su mučili kako dozvati susjede i rodbinu po cijeloj Hrvatskoj. A potrebno im je bilo, pogotovo jer su i signali za mobitele jako loši.

Ljuća od paprike

- Da, tako je, veli nam mještanin Ričica Josip Štef Tandara. Ja sam desetke puta trčao i pomagao starim i nemoćnim. Ponekad ni mobitelske veze ovdje ne funkcioniraju pa su ljudi, a posebno u selu Cera, bili potpuno odsječeni. Svi se nadamo u Ričicama da će se počinitelji locirati i uhvatiti te dobiti zasluženu kaznu, reče nam Štef, koji je budno pratio radnike što su zadnjih dana radili kako bi i konačno osposobili telefonske veze.

A u lijepom selu Ceri nadomak granice s Bosnom i Hercegovinom, samo desetak starijih ljudi. Sve odreda preko sedamdeset godina, a kada smo im spomenuli telefon i telefonske veze, ljutnji nije bilo kraja.

- Evo, neka vam Ana priča, ona je čini se najljuća među nama, jer mora se javiti rodbini, sama je, a često joj ni mobitel ne pomaže, vele mještani.

- A šta ću vam govoriti, ljuća sam nego paprika. Sramota za sve, za ovaj stari svit, koji ode živi sam, jedino nas dođu vidjeti vikendom ili kada je neki svetac. Sve ostalo prepušteno je telefonskoj vezi - kazuje nam Ana Pušić.

Pitate šta ne uzmemo mobitele? A ko će ove babe i didove sada učiti mobitelu i ćokanju po njima. Onako imaš telefon, znadeš broj onoga ko ti triba i odma si u vezi sa cilim svitom. Ne može niko svatiti koliko to nama znači. I sada evo puna četiri miseca, a u nas u Ceri i duže, nema telefona.

Staro i nemoćno

Ali zato lipo poštar ti odma s početkom miseca donese račun. Evo ih meni već pet došlo, ali da mi je za bolest ne ću im platiti. Koliko smo samo puta zvali, molili, pa slali naše susjede da pitaju kada će popraviti, ali ništa. Ma, da ti se jave i izvine se, pa da kažu bit će za misec, dva, čovik bi opet bio mirniji.

E, platit im neću, pa neka me gone na sud, a onda ću dati sve svoje, pa ću ja nji tužit. Ovo nema nigdi. Triba meni, triba mojoj susjedi, susjedu, sve staro i nemoćno, triba pozvat doktura, ćerku, sina u Split ili negdi drugo i ne možeš.

Srićom nije bila jaka zima, nije nas zamelo. Ajde reci, da je nekom došlo loše, koga ćeš zvat, pitat za pomoć. Nikoga! Jadno da jadnije ne može biti, ogorčeno nam govori Ana Pušić, mašući telefonskim računima.

Kada smo joj kazali da je to telefonski mjesečni paušal, bila je još ljuća.

- E neka oni meni sada plate paušal za moje živce i živce ovi ljudi okolo u ova četiri miseca, pa ćemo vidjeti ko je kome više dužan, veli Ana, prenoseći i zajednički stav njezinih susjeda.

Tekst i foto: Braco Ćosić

Sve su rasturili Ljudi moji, što su lupeži radili, sve su izvadili, prerezali, baš ih nije bilo briga što će ostaviti. Pa, kako su to mogli ovom starom svijetu uraditi, reče nam jedan montažer, koji je satima morao prebirati po stotinama žica što su ih u klupku i rastrgane ostavili lopovi.