Turist je čuo čudan zvuk, stalno se ponavljao i bio je sve jači i jači. A čuo ga je samo ovdje...

Vladimir Nazor (30. 5. 1876. - 19. 6. 1949.)

CVRČAK

I cvrči, cvrči cvrčak na čvoru crne smrče

Svoj trohej zaglušljivi, svoj zvučni, teški jamb...

Podne je. - Kao voda tišinom razl‘jeva se.

Sunčani ditiramb.

 

I pjeva: "Ja sam danas ispio sunce plamno.

I žilice su moje nabrekle ko potoci.

U utrobi se mojoj ljuljuška more tamno.

Na leđima mi šuma, što nagli trgnu srh.

Dv‘je st‘jene, dva obronka postaše moji boci,

A glava - gorski vrh."

 

I cvrči, cvrči cvrčak na čvoru crne smrče,

Dok sunce s neba lije na zemlju žar i plam:

"Zemniče, ja sam himna što bruji za oltarom,

Dok šuti gordi hram.

 

... Izađi! - Što se kriješ pod krošnjom, u rupama?

Na kamu puž se sunča, na travi grije crv!

Rominja s vedra neba ko kiša od iskara

Sunčana sveta krv.

 

... Izađi - ti, koj‘ niknu iz zuba ljuta zmaja,

Da budeš grm što gori, luk napet, plamen mač,

Al raznježi ti dušu milinje cvjetnog maja,

Al omekša ti srce jesenjih voda plač.

 

... Zaprznio te mrak,

Po zemlji sipaš žuč.

A tebe zemlja rodi da budeš čil i jak,

Da nosiš u njedrima radosti zlatni ključ.

 

... Ja gutam žar sunčani.

I osjećam u sebi, gdje struje šumne r‘jeke,

Šumore zelen-luzi svjetlošću obasjani,

Klokoće vrelo, more pjeni se i krkoči,

Modri se grožđe, i zri bobulja sure smreke,

Niz bor se smola toči.

 

... Zemniče, ja sam pjan.

Oh, sunca, sunca, sunca.

Još led mi noge trni,

Pred oč‘ma još se crni

Odurni zimski san."

 

I cvrči bez prekida, šiba teškim ritmom

Goleti ugrijane, lug mrtvi, sparni zrak.

Trepeće oštra pjesma ko vjetra na krilima

Dugačak svilen trak.

 

I pjeva: "Slava zemlji i suncu i talasu!

Dajte mi kaplju rose na kori jasenovoj,

I kaplju žuta soka na bobi na smrekovoj.

Al velju snagu novu podajte mome glasu.

 

... Sunčeve žice idu od neba pa do zemlje,

Napete kao strune. Golema harfa sja.

Mnogo je ruku dira. - Nebesa zabrujaše,

I sluša zemlja sva.

 

Mir je na vodi, muk je u docu i luzima,

Al čujem velje srce, gdje kuca sred dubine:

Bojiš se, zemljo majko, da onim pod prstima

Ne zamre pjev sunčani, žica se ne prekine.

 

... Zemniče, čuješ poj?

Šumi ko srebrn-more,

Zuji ko pčelâ roj.

 

I pjeva: "Sv‘jet je lijep, a život dar je s neba,

Al žeđa nek ti bude velika, ljuta glad.

Pa gutaj vatru moju i siši ml‘jeko moje,

I bit ćeš sveđer mlad.

 

... Oh, sunca, sunca, sunca!

I vonja sa doline

I vjetra sa vrhunca!

 

... Zemniče, ja sam pjan.

Gle, iza žbuna viri,

Pomamnu pjesmu sviri

Na fruli nagi Pan."

 

I cvrči, cvrči cvrčak na čvoru crne smrče

Svoj trohej zaglušljivi, svoj zvučni, teški jamb.

Podne je. - Kao voda tišinom razl‘jeva se

Sunčani ditiramb.