Sjećate li se dobrog, starog dalmatinskog izraza "plakanje mižer(i)je"? To je ono stalno, trajno, nepodnošljivo kukanje i plakanje nad vlastitom sudbinom, jadan ja ili jadni mi, šta je ovo došlo, nikad gore, ništa ne valja, sve skupo, plaće sve manje, ne mo‘š izać od prvog do prvog, ko priživi, pričat će...
Ima tih "jeremijada" u hrvatskom jeziku koliko hoćete, a jedna od najboljih je kad vidite na televiziji, kod ispitivanja javnog mnijenja, kako čak 75 posto ispitanih smatra kako "država ide u lošem smjeru!". Ništa ovo ne valja, a u isto vrijeme na izbore, bilo lokalne, bilo državne, ne izlazi niti 50 posto birača. Što u prijevodu znači: dobro nam je. Ili u najmanju ruku: ipak nam nije tako loše.
Postotak onih koji misle da zemlja ide u dobrom smjeru nije niti 17,5 posto, po istraživanjima relevantnih rejting agencija, dok je u isto vrijeme najpopularnija stranka ona koja je trenutno na vlasti u Hrvatskoj – podržava je nekih 26-27 posto birača. Što znači da čak ni oni koji podržavaju ovu vlast ne vjeruju kako ona vodi zemlju u dobrom smjeru, ali opet svejedno glasuju za nju.
Brojni milijunaši
I nije taj osjećaj biračkog tijela kako nam država "ne ide u dobrom smjeru" – ili, prevedeno, "ništa ovo ne valja" – od jučer. To je trajna kategorija koja se uvijek vrtjela između nekih 60 ili 70 posto, dok smo mi, u međuvremenu, napredujući u tom "lošem smjeru", ušli i u Europsku uniju, i u schengenski prostor, bez graničnih kontrola, i u Europski stabilizacijski mehanizam (ESM), i u eurozonu, uvodeći euro kao zajedničku valutu, a pred vratima smo i OECD-a, kluba najrazvijenijih zemalja svijeta, s kojima smo otpočeli pregovore 2022. godine...
Stvarno loše društvo i loš smjer! Uistinu se postavlja pitanje u kojem smo to drugom smjeru trebali ići pa da hrvatski čovjek zaključi kako mu država konačno ide u dobrom smjeru, pa mu – eto – posljedično raste i vjera u političke stranke i institucije ove zemlje.
Svoju je o tome – "Quo vadis, Hrvatska?" – prokomentirala i švicarska banka UBS, koja je izračunala da je po rastu osobnog bogatstva građana (nekretnine i financije, minus dugovi, a uzeta je u obzir i inflacija) Hrvatska od 2020. do 2025. godine bila treća na svijetu. S prosječnim rastom od 29 posto, Hrvatska se smjestila odmah iza Južne Koreje (55 posto) i Rusije (37 posto).
O tome je prije neki dan u SD pisao i Saša Ljubičić, zaključivši kako je ključ bogatstva hrvatskih građana u nekretninama, kojih imaju dosta, a njihova se vrijednost posljednjih godina utrostručila.
"Prema istim parametrima, Hrvatska ima milijunaša više nego ikada prije. Ti milijunaši čine 1,5 posto ukupnog broja svjetskih bogataša, a riječ je o ljudima čija imovina prelazi vrijednost milijun dolara. Pogađate li gdje živi najviše hrvatskih milijunaša? U Opatiji, Rovinju, Dubrovniku, Splitu, Hvaru i Zagrebu, tamo gdje su nekretnine najskuplje", zaključuje Ljubičić, ističući kako se pored jednog broja – i sloja – Hrvata koji preživljavaju od plaća i mirovina stvorio i onaj drugi, koji se obogatio preko noći, zahvaljujući ne rastu, nego pravom skoku cijena nekretnina. Postali su doslovno milijunaši.
No, kako je kod nas, zbog naslijeđenog egalitarizma i društvene klime u kojoj je svatko onaj koji nešto ima "lopov", nepopularno reći "imam i dobro mi je", tako se kod nas redovito "plače mižerija" i maksimalno koriste benefiti socijalne – i partijske – države, potpomognute i fondovima EU-a, dok se na sve strane priča o tome kako ne mo‘š izdržat ovaj "neoliberalizam". I plače za vremenima kad je bilo bolje nego danas!
Pila naopako
Vlasništvo nad nekretninama i turizam Hrvatima koji se o njega ogrebu – a nije ih mali broj – donosi iz godine u godinu sve veći rast i sve veći prihod, iako se svake godine na početku sezone čuje ista i sve veća kuknjava: "Gotovo je, nema turista, propadamo." Taj prihod pretače se u kupnju – ili gradnju – novih nekretnina. Hrvati tradicionalno vole štedjeti u betonu i kvadratima, jer to je jedino u što vjeruju, isto ko što i tradicionalno vole "plakati mižerju". I okretati "pilu naopako".
Nažalost, ta hrvatska, a naročito dalmatinska opsjednutost nekretninama – i njihovim gomilanjem – i valorizacija kroz turizam ima i svoju tamnu stranu. Puni džepovi često znače i praznu dušu, pa se o tome već i fratri izjašnjavaju po Hercegovini i Širokom Brijegu vičući na tajkune.
"Što će ti tri stana u Makarskoj i kuće u Zagrebu? Svoj narod ovdje treba spašavati. Podijeliti treba. Nemoj ljubiti novac", grmio je s oltara fra Valentin Vukoja, u propovijedi koja je navodno uzdrmala Hercegovinu i koja se i danas vrti na YouTubeu, aktualnija nego ikad.
Tradicionalna, katolička, obiteljska Hercegovina i Dalmacija nestale su, nitko više ne vodi računa ni o bližnjem svom, ni o djeci, koje je sve manje, a ni o starcima, kojih je sve više a nema se tko o njima brinuti. Obitelji su se raspale, nitko ni s kim ne priča zbog para i nasljedstva, a ni država nitko ne obadaje i gleda je samo iskoristiti, ako može. Ne uplatiti joj po mogućnosti ništa, a onda, kad ode u mirovinu, očekivati duplo veću mirovinu nego je imao plaću. I slobodno mjesto u državnom, odnosno subvencioniranom staračkom domu s pet njegovateljica i gerontodomaćica samo za njega!
Tako i ova pitanja iz čisto materijalne polako bježe i u duhovnu sferu, pa smo odgovore na njih potražili kod još jednog svećenika, vodičkog župnika don Franje Glasnovića, koji se ni inače ne libi o njima progovoriti javno. Evo njegovih promišljanja na ovu temu, koja donosimo bez kraćenja.
"Ovo je ozbiljno pitanje našega vremena, ali mislim da ga treba postaviti tako da ne osuđujemo i ne generaliziramo ljude. Nisu svi koji su materijalno dobrostojeći pohlepni, nezahvalni ili duhovno siromašni. Mnogi su svojim radom, odricanjem i odgovornošću stekli ono što imaju, a svoje bogatstvo koriste za dobro svoje obitelji, pomažu drugima i spremni su dijeliti. Problem nije u tome što je netko stekao, naslijedio ili iznajmljuje nekretnine. Problem nastaje kada materijalno bogatstvo više ne služi čovjeku, nego čovjek počne služiti njemu.
Razoreni odnosi
U pastoralnom radu s ljudima i iskustvu koje proizlazi iz rada na župi susreću se ljudi koji objektivno imaju mnogo, a subjektivno žive s trajnim osjećajem oskudice. Često nije riječ o stvarnom materijalnom siromaštvu, nego o unutarnjoj nesigurnosti, strahu od gubitka, uspoređivanju s drugima i nesposobnosti da se kaže: ‘Dosta mi je i hvala Bogu na onome što imam.‘ Čovjek tada može imati nekoliko nekretnina, a živjeti kao da sutra neće imati ništa.
Posebno je bolno kada imovina počne razarati odnose. Ako se braća i sestre posvađaju zbog kuće, zemlje ili nasljedstva i godinama ne razgovaraju, tada moramo postaviti pitanje: jesmo li sačuvali imovinu, a izgubili ono što je neusporedivo vrjednije – čovjeka? Što vrijedi nasljedstvo ako je njegova cijena izgubljeni brat? Što vrijedi nekoliko kvadrata ako zbog njih u obitelji više nema ljubavi?
Tu je Isus vrlo jasan: ‘Klonite se i čuvajte svake pohlepe, jer ni od obilja ne ovisi život čovjekov.‘ (Lk 12,15)
Isus ne govori da je bogatstvo samo po sebi zlo. Govori o pohlepi, o onome trenutku kada čovjek počinje vjerovati da će mu još jedan posjed, još jedan apartman ili još novca konačno dati sigurnost i ispunjenje. A to ‘još‘ nikada nema kraja.
Zato čovjeku koji se stalno žali, a objektivno ima mnogo, ne bih odmah rekao: ‘Ti si pohlepan.‘ Radije bih ga pokušao zaustaviti jednim dubljim pitanjem: ‘Što ti zapravo nedostaje?‘ Jer možda ono što traži nije moguće pronaći u novcu, imovini ni materijalnoj sigurnosti. Možda iza stalne potrebe za još više stoji neka dublja praznina – nedostatak smisla, blizine, obitelji, prijateljstva, zajedništva, oprosta, služenja ili živoga odnosa s Bogom. Čovjek ponekad pokušava materijalnim dobrima ispuniti ono što može ispuniti samo ljubav, odnos i smisao.
I tu dolazimo do jedne od velikih zadaća Crkve. Ne možemo čovjeku samo reći što ne smije biti, a ne pokazati mu za što vrijedi živjeti. Ako kažemo: ‘Nemoj živjeti samo za novac‘, moramo mu ponuditi nešto dublje: zajedništvo, vjeru, obitelj, prijateljstvo, služenje, odgovornost, velikodušnost, brigu za drugoga i iskustvo da je njegov život potreban nekome drugome.
Jer čovjeku je potreban smisao veći od njega samoga.
Zato je važno i pitanje koje spominjete u vezi s drogama i drugim oblicima bijega. Ne treba svaku ovisnost svesti na duhovnu prazninu – uzroci su složeni i uključuju obiteljske, psihološke, socijalne i druge čimbenike. Ali ondje gdje čovjek nema odgovor na pitanje ‘Zašto živim?‘, postoji opasnost da smisao počne tražiti u novcu, užitku, alkoholu, drogama, stalnoj zabavi ili neprekidnoj potrebi za novim iskustvom.
Rob bogatstva
Tada dobivamo čovjeka koji ima sredstva života, ali ne zna za što živi. A to je možda jedno od najdubljih siromaštava našega vremena. To je veliki izazov i za Crkvu i za društvo u cjelini: ponovno učiti čovjeka umijeću zahvalnosti, umijeću odnosa i umijeću darivanja.
Treba ponovno govoriti mladima da život nije samo: završiti školu, zaraditi, kupiti, naslijediti, iznajmljivati i uživati. Čovjek nije stvoren samo da bi povećavao vlastitu imovinu. Stvoren je za ljubav, zajedništvo, odgovornost, obitelj, služenje i Boga.
I možda nam upravo u vremenu materijalnog obilja treba vratiti jednu zaboravljenu riječ:
DOSTA.
Ne kao odricanje, nego kao sloboda. Dosta je kada imam za dostojan život, za dom, za one koje volim i za dar drugome. Jer čovjek nije bogat kad neprestano ima više, nego kad više ne mora imati više. ‘Dosta‘ je trenutak kada zahvalnost pobijedi pohlepu, a darivanje pobijedi gomilanje. Jer čovjek može imati mnogo i biti slobodan. Ali može imati mnogo i postati rob vlastitoga bogatstva.
Zato pravo pitanje nije koliko čovjek posjeduje, nego koliko ono što posjeduje posjeduje njega.
I možda je to najvažnija pastoralna poruka: nije grijeh imati; opasno je kada čovjek više ne zna darivati. Nije problem u bogatstvu; problem je kada bogatstvo zauzme mjesto koje pripada Bogu. Nije siromašan onaj koji malo ima; siromašan je onaj kojemu nikada nije dosta.
A na kraju života neće biti najvažnije koliko smo nekretnina ostavili iza sebe.
Bit će važno koliko je ljubavi ostalo iza nas", navodi don Franjo Glasnović.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....