‘More‘ ljudi došlo je reći posljednje zbogom Miši: Zadar se oprostio od legende dalmatinske pisme

Posljednje listopadske subote godine Gospodnje 2026., nešto prije 17 sati, hrvatskim pučanstvom odjeknula je vijest – preminuo je Mate Mišo Kovač.

Simbol dalmatinske pisme otišao je u 86. godini života.

Dino Stanin/Cropix

A jedan fetivi dio Dalmacije tu je vijest saznao na jednom od najdražih mjesta tog velikana hrvatske glazbene scene. Na Poljudu.

Njegov voljeni Hajduk taman je upisao visoku pobjedu protiv Gorice, a po završetku utakmice službeni spiker obznanio je vijest o Mišinu odlasku. I, naravno, spontano je velik dio navijača ostao na tribinama, odakle je još jednom potekla njegova pjesma. Po prvi put otkako ga nema.

Simbolično, oproštaj od Miše započeo je na splitskom Poljudu. Oproštaj baš onakav kakav je opjevao još jedan velikan dalmatinske pjesme, Vinko Coce: “Kada umrem umotan u bilo, na Poljud odnesite mi tilo”.

Tako i bijaše...

Već od ranih popodnevnih sati utorka započelo je okupljanje na Poljudu, gdje su se orili Mišini hitovi u izvedbi njegovih prijatelja iz glazbenog svijeta. A tribine Poljuda su kao uštimani orkestar predvodile pismu.

Nešto nakon 19 sati Mišo se Jadranskom magistralom, od Splita prema Zadru, posljednji put zaputio k svom rodnom Šibeniku. Bilo je na tom putu još usputnih stanica, gdje su se stanovnici ponekih dalmatinskih mjesta došli oprostiti od Miše, a onda je nešto prije 23 sata lijes s njegovim tijelom došao i do Zadra. 

Dino Stanin/Cropix

Baš onog grada odakle je još jedan, nažalost preminuli, legendarni brk - Tomislav Ivčić, koji je svojim stihovima opisao ovo što se u utorak događalo duž dalmatinske obale: “Tuđi čovik nikad neće znati što to veže dalmatinske ljude”.

I neće, jer se takvo nešto mora doživjeti i živjeti. A to je doživio velik broj Zadrana koji se posljednji put došao oprostiti od Miše.

Dino Stanin/Cropix

Skupilo se uistinu mnogo ljudi, što bi se reklo – i staro i mlado. Bila je tu i krcata kolona auta sa zadarskim registarskim oznakama koja je povorku pratila još od Splita. Nosile su se majice s njegovim likom, vijorili su se šalovi Hajduka i Zadra, pjevali su se Mišini hitovi uz dekor vatrometa, baklji, ali i svijeća i cvijeća, dok su se ponegdje mogle vidjeti i suze. 

“Svi pjevaju, ja ne čujem”, ali čuo je i negdje odozgo vidio Mišo sve.

S njegovim pjesmama se zaljubljivalo i odljubljivalo, ali će se i zaljubljivati i odljubljivati. Njegove pjesme zauvijek će čuvati onu suštinu Dalmacije, a njegov mot rukama ostat će potez koji će paliti iskre na svim feštama.

I onda se lijes s Mišinim tijelom zaputio prema njegovu posljednjem počivalištu. Prema zagrebačkom Mirogoju, gdje će se Mišo nakon 34 godine ponovno susresti sa svojim sinom Edijem.

Dino Stanin/Cropix

“Odlaze sanjari”, pjevao je Mišo. I zaista odlaze. Ali oni istinski velikani ostaju zauvijek. Sačuvani u pismi iz konobe ili staroj ploči koju čuvaju neki djedovi i bake.

Pitali su Mišu u pjesmi "Dalmacija u mom oku" zašto pjeva o tom moru, buri, jugu. Pa evo, odgovor je stigao sada...

Jer Mišo i Dalmacija stvorili su neraskidivu vezu koju rastaviti ne može ni nebo.