Taj imotski prehrambeni brend, koji je počeo raditi krajem šesdesetih godina, a svoj zenit postigao sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća, osim što je zapošljavao više osd 100 radnika, jajima je opskrbljivao područje od Rijeke do Ulcinja u Crnoj Gori, dio Slovenije i Bosne i Hercegovine.
S kapacitetom od 150 tisuća nesilica i godišnjom proizvodnjom od oko 40 milijuna jaja “Agrokoka” je bila nadaleko poznata i na ponos Imoćana.
Dakako, privatizacijske zavrzlame devedesetih, stečaj, pa onda prodaja tvrtki “Perišić”, a nakon toga firmi “Bura”, te na koncu dolazak pod okrilje “Cromos agra” iz Zagreba, doveo je imotski ponos do samoga dna.
Danas, nešto pod okriljem noći, ali i u pola bijela dana, kamionima, traktorima ili frezama, dolaze ljudi i nesmetano odvoze preostali inventar “Agrokoke”. U pitanju svojevrsna javna pljačka. Nekima je dobro željezo od nekadašnjih hala i spremišta za kokošju hranu, a nekima vrata i prozori poslovne zgrade.
Pustoš na mjestu gdje su se stvarali milijuni maraka
Linija za transport jaja uvezena iz Nizozemske, danas je u visokoj travi pokraj nekadašnjih hala.
Od šest velikih hala, a svaka je imala kapacitet od 25 tisuća nesilica, ostali su samo goli betonski temelji. Kompletni inventar generatora za električnu energiju jednostavno je nestao, u prostorima gdje su se sortirala jaja samo su smeće i otpad.
Vlada pustoš na mjestu gdje su se nekada stvarali milijuni njemačkih maraka, gdje se dijelila trinaesta plaća i punili stambeni fondovi za radnike.
I kada smo pokušali doznati nešto više od posljednjeg u nizu vlasnika “Agrokoke”, zagrebačke tvrtke “Cromos agro”, ljubazna tajnica nam je odgovorila da o tome ne može govoriti te da pričekamo vlasnicu, gospođu Maju Paškvalin, koja se vraća sa službenog puta krajem tjedna.
Dakako, dok se netko iz Zagreba uopće sjeti da se tamo u Imotskom događaju čudne stvari, od “Agrokoke” neće ostati na A.
- Srce mi puca od tuge kada ste mi kazali što se događa s mojom “Agrokokom” - bile su prve riječi nekadašnjeg tehnologa, dipl. veterinara Milivoja Pancirova kada smo ga nazvali i priopćili mu kako s lica zemlje nestaje nekadašnji ponos Imoćana.
- I danas sam uvjeren da bi jedna farma od 100-150 tisuća koka nesilica bila i te kako rentabilna, baš u tom području, jer toga prehrambenog artikla uvijek je malo. Samim time zaposlilo bi se i pedesetak ljudi, što je u uvom trenutku i te kako bitno - veli nam Pancirov.