Netko će biti savršeni stomatolog, netko liječnik, treći slikar, peti profesor, deseti policajac, a ima i onih što upadaju u dva posto svjetske populacije koja je sposobna obavljati posao kontrolora letenja.
E to vam je sudbina, možete vi taj dobro plaćeni posao željeti koliko hoćete, ali ako nemate neke od traženih osobina, šanse da se bavite ovim poslom padaju vam u vodu. Ti odabrani, oni koji se brinu o ljudima koji putuju zrakom, prije svega trebaju imati i ovo što ćemo vam sada nabrojiti. Pa pogledajte krase li i vas takve osobine... Dakle, traži se brzo, jasno i razgovijetno komuniciranje, brzo prebacivanje pažnje, primanje i reagiranje na više informacija iz različitih izvora, raspodjela pažnje na nekoliko stvari...
– Poželjno je da kandidati budu odlučne osobe, da mogu donositi brze i točne odluke, pronalaziti rješenja u izvanrednim situacijama, da imaju sposobnost pamćenja velikog broja podataka, posebno numeričkih, osjećaj za prostor u tri dimenzije i vremenu, te snalaženja s brojevima, da su smirene osobe s tolerancijom na stres u situacijama velikog pritiska, da imaju izvanredan vid i sluh... – ne možemo više, stajemo u nabrajanju.
Zanimljivije od ičega
Ovo je već stresno i kod čitanja, ovo je za ljude sa specijalnim moćima, za supersonične umove, za te pomno odabrane koji se znaju nositi s težinom zadataka, a uz to ga i obožavati toliko, koliko smo vidjeli, da ga više za ništa drugo ne bi mijenjali. Jedva čekamo uočiti te njihove posebnosti, djelatnike u zanimanju koje se toliko često uzima kao lajtmotiv u brojnim adrenalinskim trilerima. U jednoj od soba kontrolnog tornja Zračne luke Split dočekale su nas dvije mlade djevojke, Iva Jurjević i Rajna Dika Mičić, te stariji im kolega Ivo Novak, kontrolori letenja koji su upravo završili jutarnju smjenu. Studeni je, užurbano ljeto je iza nas, pista je tiha, snena, čeka se tek jedno slijetanje za nekih sat vremena. Vani je sunčan dan, nema ni bure, juga, maestrala, dan je bez oblačka, na sreću ni požara, ni izvanrednih letova. Ima li stresa? – pitamo ih.
– O da, stresa uvijek ima. No dok radiš, kad si na frekvenciji, jednostavno ga ne osjećaš. Nisi ga svjestan jer smo fokusirani na rješavanje eventualnog problema. U tim radnim trenucima ne razmišljamo boli li nas glava ili zub, je li vruće, hladno, zadatak ti je odraditi mirno svoj posao. I reagirati pravilno u sekundi. A poslije, tek kad dođeš kući, počneš razmišljati o nekim situacijama – govori nam kontrolorka Iva Jurjević, 29 joj je godina, rodom je iz Đakova.
Iva i Rajna pravi su primjeri žena iz priče "budi jaka, budi svoja, budi snažna, budi obrazovana". Na prvi mah izgledaju kao djevojke s tipične gradske špice, s podnevne kavice. I upravo zato kad god nekome kažu da su kontrolorke letenja, ljudi najčešće ostaju šokirani. Zanimljiva je ta predrasuda društva koja sustav posve drukčije zamišlja. Iva je kontrolorka letenja tri godine, a ako se zbroji još onih puno prije u kojima je jako razmišljala o tom poslu, onda joj je spona s nebom uistinu duga. Završila je fakultet prometnih znanosti, smjer aeronautika, prijavila se na natječaj i prošla intenzivnu selekciju i obuku. Tu je gdje je i htjela biti, na poslu koji je u praksi, kaže, zanimljiviji od onoga što ga je na filmovima gledala.
Ali filmovi su jedna stvar, a praksa nešto drugo. I u toj svakodnevici, govori nam njihov iskusni kolega Ivo Novak, uobičajenima postaju situacije u kojima imaš deset aviona od kojih svi lete 900 kilometara na sat, i svi se u tom malo prostoru kreću gore, dolje, u raznim smjerovima. A od tebe se traži, veli Ivo, da sve to izvedeš na pravi put. Ne bi to bilo ni stresno da se u tom trenutku ne dogodi još gomila nepredviđenih situacija, kao što su let helikoptera, vremenske nepogode, nadolazak oluje, hitna intervencija nad nekim od putnika...
Ljeta posebno naporna
– I kada sve to što imate nad sobom i pred sobom fino posložite u savršeni red i u jednom trenutku promislite kako je sve O.K., dogodi se neka glupost koja odjednom traži svu vašu pažnju. Jer nastupi nova situacija za koju u sekundi moraš odlučiti kako je riješiti. Naravno da je rješavamo, jer si fenomenalno dobro obučen za sve moguće i nemoguće situacije. A uvijek su tu i kolege s kojima si u stalnom kontaktu. Ja sam završila FESB i nikada u životu prije toga nisam ni sanjala da ću se baviti ovim poslom. A onda je mama uočila natječaj za nove kontrolore letenja i počela me nagovarati ajde, ajde, satrala me da se prijavim. Došla sam doslovce kao tabula rasa, taj mi je posao bio nepoznanica kao cijepanje atoma na CERN-u. Ali prošla sam sve razine selekcije i obuke i danas ništa drugo ne bih radila osim ovoga – veli Rajna.
Ljeta su s ogromnim brojem letova posebno naporna, traže veliki angažman, pažnju. Zime su lakše, no to ne znači da se kontrolori tada uspavaju. Ti se mjeseci koriste za razna predavanja, vježbe, usavršavanja, rad na simulatorima, odlazak na antistres-terapije. Nakon svake sezone kontrolore letenja čeka dva tjedna zdravstvenog programa, po izboru u Opatiji, Malom Lošinju ili Sv. Martinu, gdje prođu opsežan raspored. U rješavanju stresa jednog od najstresnijih zanimanja pomaže im tim specijalista, koji im popravljaju ono što je vrtlog posla pokvario. Kažu nam kako upravo oni međusobnim razgovorom najviše pomažu jedni drugima. Jer uistinu, kako bi netko tko nije u ovoj branši mogao pohvatati sve konce, shvatiti teret brige, odgovornosti, koncentracije, pažnje, sastavnice njihove svakodnevice. Jer brinu se o avionu i onome u njemu. To nije igračka koja leti. To je mašina koja u svojoj utrobi nosi ljude, obitelji, živote.
– Radimo u smjenskom radu, sve dane u tjednu, osam sati dnevno, od toga radimo dio na frekvenciji u ovisnosti o prometu i o tome kakav je dan. Ponekad se na njoj ne može naprosto u punoj koncentraciji izdržati više od dva sata, što se mahom događa u trenucima najvećega sezonskog prometa. U takvim trenucima jedan sat radimo na tom dijelu posla, a drugi sat pomažemo kolegama, javljamo se na telefon. Jer biti kontrolor letenja, ne znači samo imati komunikaciju s pilotima, nego i komunikaciju s okolnim sektorima, kontrolorima letenja iz drugih zračnih luka. Iza nas stoji iznimno školovanje, stroga selekcija, brojni testovi u više krugova, među ostalima i inteligencije, znanja engleskog jezika, onog rada u stresnim situacijama, u mogućnosti donošenja odluka... – govore nam.
Zadovoljni plaćom
A onda, kada se svi ti krugovi prođu, slijedi teorijska obuka, pa praktični dio. Na kraju i završni krug u kojem se pod paskom instruktora dolazi u kontakt s pravim pilotima. Vjerovali ili ne, bude i onih koji u tom trenu padaju. Jednostavno tada shvate kako ne mogu, kako to nije za njih. Oni koji ostaju postaju dio branše za koju se u kuloarima priča kako donosi mjesečnu plaću od 40, 50 i više tisuća kuna. Nasmijali su se na našu konstataciju. Tvrde kako je taj iznos prenapuhan. Vele da su primanja manja od tih svota, viša od prosjeka, no i zaslužena i realna s obzirom na veliku odgovornost, rad vikendima, blagdanima... U biti zadovoljni su po tom pitanju, eto tako da znate, u ovim teškim vremenima ne čujemo to toliko često.
– Naš posao i obrazlaže takva primanja. Jer ti si glas i znanje koje vodi avion sa 150 putnika. Zapravo ne razmišljamo o tom broju, da razmišljamo, vjerojatno bismo poludjeli. Razmišljaš o tih deset aviona koji su nad tobom. U trenucima kada se dogodi problem, nema tate, mame, brata, sestre da ti pomognu. Imaš svoje znanje koje primjenjuješ u sekundi. Znamo mi dobro da se u tim avionima nalaze Mate, Jure, Blaž, Marica, Katica, ali iznad svega znamo što je naš posao. Nas su prije učili na treninzima i kako da zaboravljamo, jer čovjek bi poludio da mora sve pamtiti. Kako? Evo kako, ako čitaš puno brojki, zaboravit ćeš one prve. Kažem vam, mi smo savršeno obučeni ljudi koji imaju jako stresan posao. Ali nas i uče kako da se stresa riješimo – veli Ivo.
Požari, dronovi, laserske zrake
Ivo je stara garda. Čovjek s golemim iskustvom. Radio je u vrijeme dok nije bilo ovakve tehnike kao danas. Školovao se u najboljim centrima, treninge je prolazio u Americi. Zbog ovog je zanimanja prekinuo studij na Poljoprivrednom fakultetu. Govori nam kako su u ona stara vremena, kada nismo imali radare, u glavi imali sliku prostora i avione u njemu. Imali su savršenu 3D vizualizaciju, doslovce hologram praćen nevjerojatnom koncentracijom. I nekoliko pomagala tipa plastičnih holdera koji su im olakšavali posao. No sva ta pomagala ne znače ništa bez ljudskog znanja, koje je najvažnije u opasnim situacijama. Pa da vidimo koje bi to bile.
– Ljetni požari su problem jer nam kanaderi i helikopteri zbog pozicije aerodroma prelijeću preko piste. Problem izazivaju i vjetrovi, počevši od maestrala koji zapuše baš kada imamo najveću gužvu. U posljednje vrijeme velike probleme nam izazivaju bespilotne letjelice tipa neprijavljenih dronova. Toliki su nam problem da smo u nekim situacijama morali obustaviti promet na aerodromu. A da ne govorimo o laserskim zrakama koje stvaraju ogromni problem pilotima. Znate li da je prije desetak godina u Americi jedan čovjek dobio 15 godina zatvora jer je usmjerio zraku lasera u pilotsku kabinu. Više od 80 posto avionskih nesreća događa se upravo prilikom uzlijetanja ili slijetanja. Mnogi ljudi nisu svjesni svoga neodgovornog ponašanja i velikih posljedica koje ono može izazvati – kažu splitski kontrolori letenja.