I tu u zaseoku smjestila se Osnovna škola “Kotlenice”, barem se još uvijek tako da iščitati sa zida na kojemu je pokoje slovo i „popuzlo“ tijekom vremena, kao i slomljene kupe s nekada davno crvenog krova... No, igralište, doduše s uništenim brankama, pokazuje da je tu nekada stvarno škola i bila. Danas je ona preko puta, u župnom domu, jedna učionica sa šest đaka.
- Lani ih je bilo četvero, a ove smo godine dobili dva prvašića – s ponosom nam govori Ivo Jurčević, dugogodišnji ravnatelj dugopoljske osmoljetke, kojoj pripada i ova područna škola u Kotlenicama, gdje se provodi kombinirana nastava – jedna učiteljica predaje program za četiri razreda.
Koliko uopće to šaroliko gradivo od 1. do 4. omogućava normalan rad - upitali smo Azru Begičević, koja već 33 godine radi uglavnom u dalmatinskom zaleđu.
- Nije nama to problem, evo dok Lucija i Leon rješavaju zadatke veći-manji iz matematike, Marla i Leon rade hrvatski, a najstariji Petar i Roko na satu su glazbenog – izdiktirala nam je jedina, njima naravno najdraža učiteljica u tom malom razredu, gdje samo sloga i zajedništvo vladaju.
Sedmogodišnja Lucija Smajić dolazi iz najudaljenijeg zaseoka Smajića, pet kilometara svaki je dan vozi autobus do škole, dok je njezin vršnjak Leon Roguljić tu iz sela pa dolazi u školu pješice.
- Sviđa mi se matematika – govori nam sramežljivo Lucija pokazujući i novi novcati udžbenik za koji su roditelji ove godine ipak morali izdvojiti znatan novac, a lani su školske knjige za dugopoljske đake bile besplatne.
- Meni je najdraža marenda – u hipu nam je otkrio drugi prvašić u razredu – Leon!
Nasmijala se na tu njegovu izjava sestra mu starija Marla Josipa Roguljić, osmogodišnjakinja koja je u drugom razredu, no fizički u ovom istom, s bratom svako jutro zajedno u školu i u istu učionicu dolazi!
- A ja i Luca zajedno putujemo – pojašnjava nam ozbiljno Ivano Smajić, devetogodišnjak i jedini trećaš u ovom šarenom razrednom odjeljenju, dok su četvrtaša – dva!
Dva desetogodišnjaka Petar Bradarić koji je iz zaseoka Vladovići, mama ga ujutro u školu doveze, a on se pola kilometra do kuće vrati sam – pješice.
Drugi je Roko Điko iz istoimenog zaseoka udaljenog dva kilometra pa je primoran za prijevoz birati školski autobus.
- Evo kako vam mi radimo – na jednom dijelu ploče su zadaci za najmlađe, na drugom za one starije, a kada oni sve prepišu, okrenem je na drugu stranu i imam zadatke za one najstarije – otkriva nam učiteljica Azra koju djeca jednostavno obožavaju. I slušaju, naravno.
- A kako i neće kada im je jedina - našalio se ravnatelj Jurčević, inače vrstan matematičar, ali i košarkaški trener koji je odgojio brojne mlade sportaše:
- Gdje nestaje škole, nestaje i života, no ovdje se kod nas ipak kreće na bolje. Roditelji se vraćaju u Dugopolje, a kada bi još prometnica prema zaseocima bila bolja, i ona bi donijela novi život. Odlično bi bilo kada bi se napravila nova školska zgrada u Koprivnu koje minulih godina bilježi znatan povratak na rodnu grudu. Grade se kuće, ljudi se s djecom vraćaju u svoje selo – dodaje Jurčević, još jednom zahvaljujući župniku koji im je župnu zgradu u Kotlenicama prepustio za nastavu – besplatno, te Općini Dugopolje koja sufinancira obrok za djecu u iznosu od 50 posto.
I tako dok teče priča, u ovu školicu stiže još jedna učiteljica, školarci je zovu – gostujuća.
Naime, utorkom i četvrtkom u goste im dolaze nastavnici vjeronauka i engleskog jezika, pa smo ovog puta pozdravili Elianu Grgić, koja predaje strani jezik. To vrijeme njihova omiljena učiteljica Azra, koja na svoje radno mjesto također putuje, priprema novi sat za svoje prvaše, drugaše, trećaše i četvrtaše.
A oni, njih šest u četiri razreda, na engleskom su jeziku priču počeli, ne čekajući kada će se školsko zvono oglasiti. Ono njima u ovoj maloj šarolikoj učionici i ne treba, njihov ritam diktira tek raspored – autobusa!
SANDRA BARČOT
FOTO: TOM DUBRAVEC / CROPIX
|
Bez škola nema ni životaPo nekim izračunima bolje je imati učitelja u kombiniranom razredu nego plaćati dodatni prijevoz za učenike: naime, kako se radi u dvije smjene, onda bi trebalo imati prijevoz i za jednu i za drugu, što naravno povećava troškove. I kada se sve to stavi na papir – putovanje samih učenika, njihova sigurnost, te osobni dohodak učitelja, ostaje se i dalje na tom kako se male područne škole ipak ne smiju – ugasiti. Zbog tih školaraca i njihovih roditelja koji ne žele da umru dalmatinska sela. |
