Gdje su nestali dalmatinski galebovi? Iskusni zavodnici hvale se kako su 'padale' turistkinje u njihovo vrijeme i otkrivaju tajne zanata: Koliko san ih provea kroz škuribandu! A danas žene galebare, dok muški stoje i čekaju...

Lociraj, upoznaj, zgrabi, što brže od konkurencije, što domišljatije i energičnije, i to odmah na kolodvoru, dočim mlada zgodna čeljad iz autobusa, po mogućnosti češkog, prvi prstić noge spusti na uzavrelu ljetnu splitsku prometnicu.

Pravi galeb se prije akcije dobro pripremi. Prvo na kolodvoru sazna termine dolaska busova s ciljanih destinacija. Pa dotjerane kose, pomalo raskopčane košulje kako bi izvirila koja dlakica, ljetnih bermudica da se vidi i ponešto od muških nogu, kreće u akciju.

Prvi je dojam najvažniji, kaže umirovljeni "galeb", danas ugledni manager zagrebačke Poliklinike "Leptir", 58-godišnji Petar Škaro sa splitskih Meja.

- Htio sam baš da me slikate ovdje na Kašteletu, tu kraj stina di sam u svojim 20-ima operira, i puno lipe ženske čeljadi provea kroz škuribandu. Ma di neće past, oko njih agave, tamarisi, borovina, more šapuće, a one željne avanture i ljubavi.

Specijalizira sam se za Čehinje, one su bile, ma ne mogu reć lake. Radije ću kazat spremnije za love story. Otvorene, vragolave i vatrene. Odma iza njih dolaze Mađarice. A onda Mojce, moj skupni naziv za Slovenke - kaže nam Škaro, pod Marjanom zbog plave kose poznat i po nadimku Fric, a nekima u sjećanju i kao Roby, zbog, govorilo se, sličnosti s Robertom Redfordom.

Petar nema straha od otkrivanja tajni svoga mladalaštva. Galebarenja se sjeća s veseljem, štoviše, kaže i kako se neće hvaliti, ali neće ni skrivati da je puno recki ucrtao u svoju memorijsku bilježnicu.

Služio se politikom velikih brojeva i ciljanom strategijom. A ona kaže kako se nikada ne smiju "kuvati" dvije gošće iz iste turističke ekipe. Nikako i one iz istog hotela. I nipošto ih se ne smije voditi na ista mjesta. S obzirom na to da bi u tjednu imao i po tri avanture, takva bi greška bila ravna katastrofi.

- Dobri den. Pomůžu ti s taškou, tako bi joj uz široki osmijeh dao do znanja da sam joj voljan pomoći s prtljagom. Znao sam i češki, i još koju natuknicu sa strane, pa je to bio bod plus. Pa bi joj prenio torbu, pa joj odma ponudio da odemo negdi na piće, da se navečer malo prošetamo.

U modi su tad bile terace sa živon glazbom, pa bi je odveo na Zvončaca, dole u luku, ili u grad. I jedva dočekao stiskavac – kaže, spominjući diskreciju i zavjet šutnje kao osnovne zakone dobrog "galeba".

A nije bio jedini, prije 30-ak godina "galeba" je po Dalmaciji bilo u svakom mistu, i velikom i malom. Neki su radili u sitnim grupama, neki kao on sami. Kaže kako nije volio privlačiti pažnju, ne želeći da domaće cure vide kojim se sezonskim hobijem zabavlja. Najgore bi bilo da mu koja još zalijepi etiketu na leđa, pa da mu se sva vrata zatvore.

- Ajde biži, kad domaće shvate da si "galeb" niti jednoj više nemaš šanse prić. To te trajno obilježi. A za domaću uvatit i za dovest je do škuribande, tribala ti je cila jedna sezona do dvi. To su najtvrđi orasi na svitu.

I tako san se ja lipo zabavlja s onima šta su po zabavu kod nas dolazili. Vojno odmaralište u Duilovu, Trstenik, Kaštelet, Zenta, diskoteke i plesnjaci, sve je to bilo moje. Nastavija san kad san radija i u Kuparima, u vojnom odmaralištu. A slatke su mi ostale i Mojce. Kod njih sam služija vojni rok. Sad se toga sićan s nostalgijom – kaže Petar, tvrdeći da su danas žene postale "galebovi", pa sad one upadaju muškima koji nezainteresirano stoje i čekaju.

Slatkih dana momaštva i prošetavanja strankinja sjeća se i poznati bolski ugostitelj Stanko Marinković, koji je u svojim 20-ima bio jedan od malomišćanskih galebova. Sjeća se kao da je jučer bilo, s nekim od prijatelja bi zapasao od početka plaže za Zlatni rat, pa put naprijed do rta.

Stani kraj jedne, pa kraj druge. Prozboriš koju, baciš udicu i čekaš da se odabrana uvati. "Galeb" je, kaže, onaj koji voli život, provod, ženske, zalazak sunca, romantiku, iće i piće, hedonizam…

- Počeja sam u 18-oj do neke 26., a meta su nam bile Njemice, Austrijanke i Engležine. Krenuli bi ujutro, pa lagano priko plaža, nekih pet uri u komadu. Bacili bi oko, tražili najbolju, i onda krenuli u faćkanje.

Koji kompliment, pa baciš koji atraktivni skok u more na glavu, na leđa, pa se malo pušeš, pokažeš bicepse i tricepse. Onda bi je proveli po Bolu navečer za rukicu, da svi vide kakav si frajer. A onda pravac misečina. Najgori su bili rastanci, srceparajući, tugaljivi, neki su se znali bacat teatralno i u more za brodovima. A s novim brodom dolazile su nove – kaže.

Imamo mi još dosta aduta u rukavu, a jedan od njih je i poznati Splićanin Pero Francuz, koji sebe ipak ne doživljava "galebom". On je, kaže, Don Juan, a takvima je važnije od škuribande bilo osvojiti ženu, malo proboraviti u njezinu društvu, malo pokazati ekipi elokventnost i zavodljivost. Kaže nam da je Split tih 50-ih bio pun Don Juana, a među njima su posebnu pažnju plijenili Hajdukovi igrači.

- Koje su to tek face bile. Don Juan bi priču započeo na plesnjacima, tu si se moga pokazat s novom ženskom, ali prije toga bi je malo i prošeta po Pjaci. Dobro je bilo znati i par stranih riči, a ja sam se služio i ruskim.

Pa ja i dan-danas kad vidim dvi strankinje kad rade selfije uletin. Bon jour, kažem ja njima, da vam ja pomognem. Pa stanem uz jednu da nas druga slika. A onda i druga odma traži da se slikam i s njom. Ja im tako oću pokazat kako mi imamo ljude srdačne i domaćinski raspoložene. A njima bude drago. "Galebovi" i Don Juani su puno lipoga napravili za na naš turizam. Šteta šta ih više nema – kaže Pero Francuz.