Donosimo životnu priču jedine preživjele partizanke s područja Makarske rivijere: Kad sam dobila pušku, više je nisam ispuštala...

S trbuhom ''do zuba'' i puškom preko ramena u partizanima, pa onda ''pauza'' od 10 dana nakon porođaja na Biokovu i onda opet u partizane. Bez ikakve poštede, kukanja i izvlačenja. E, tako je živjela drugarica Tamara Zekulić, danas
98-godišnjakinja, jedina preživjela partizanka i jedna od prvih partizanki s područja Makarske rivijere.

Jugonostalgičari nismo, niti nam je cilj čitateljima za glodanje baciti ustaško-partizansku kost, jer tu smo radi istine, povijesne istine, da se ne zaboravi u zemlji teških misli i lakog zaborava.

Tamara je partizanka iz Gradca, do prije dvije godine bila je ''žvelta'', dok je sada, nažalost, "prikovana" za krevet. U glavi je, međutim, to još uvijek ona stara Tamara, bistra i precizna. Barem dok je umor ne svlada. Posjetili smo je u rodnoj kući u Gradcu gdje nas je primio njezin sin Igor Vilović, baš onaj kojega je rodila u partizanima, na Biokovu, a uz čiju smo pomoć i uspjeli posložiti barem dio kockica u mozaiku priče ove hrabre žene.

S gospođom Tamarom, drugaricom, pričali smo sve dok nije zaspala i u snovima otišla u svoja dobra, stara vremena, a bitne podatke iz njezinih borbenih dana doznali smo iz biografije koju je sama rukom napisala i pohranila u kutiji u potkrovlju, a koju je dan nakon našeg razgovora, prebirući po crno-bijelim fotografijama, brojnim odlikovanjima i ordenjima svoje majke, našao sin Igor. Stara partizanka na sve je računala.

– Pa, kako ste to trudni išli u partizane? – pitamo Tamaru.

– Ko da je to nešto strašno – začuđeno odgovara.

– Sjećate li se kako je sve to izgledalo?

– Eh, da sjećam li se... I vi svašta pitate. Život je bio takav, ali danas nije lako sve to ispričati. U partizane sam otišla kada sam imala 21 godinu, a situacija je bila takva da su ustaše radile svašta, bilo ih je svugdi. Nije meni stigao nikakav poziv, nego me život odveo u partizane koji su bili kako kome u glavi, a meni rado.

Uzdiše. Priznaje je da joj je teško sve u kratkim crtama ispričati, tko će jedan stogodišnji život u razgovor za novine sažeti, toliko se toga zbilo, prošlo i ostalo, a nije, iskreno će, ni zamisliti mogla da će to njezino blago zanimati novinare. Zato ga i jest spremila na tavan.

– I onda ste krenuli na Biokovo?

– A da di ću nego na Biokovo. Tamo smo se borili protiv svih, ustaša, Talijana, Nijemaca.

– Tko vas je naučio pucati iz puške?

– Boga ti, a tko će me naučiti pucati, uvik bi se našao neki majstor. Najprije sam učila pucati po zidu i sve je to išlo nekako brzo, učas, ma ne dan, dva, nego baš učas jer nije bilo vrimena. Dobio si pušku i mora si znat pucat, a ja kako sam uzela pušku, a prva puška koju sam nosila bila je brodvejka, tako je nisam više puštala iz ruke.

Partizani su je, veli, držali kao kap vode na dlanu. Pazilo se na drugarice.

– Je li bilo vremena za opuštanje? Za ljubav? Gdje ste spavali, što ste jeli?

– Draga moja, to je bilo vrime kakvo ne možete ni zamisliti. Jeli smo sve što se moglo jesti, bili smo gladni i kruha i trave, ali sve smo prošli. Spavalo se po pećinama, ispod drveća, di god si stigao. E, da je sada onakav život vratit, kakav je onda bio... Bilo je drugarski, kao obitelj. Nije bilo nikakvih svađa, a ljubavi je svugdje bilo, mada je kod mene bila malo komplicirana situacija.
Tamara se u tom trenutku nasmijala, okrenula i sklopila oči. Utonula je u san s osmijehom na licu. A mi ćemo početi okretati stranice njezine biografije...

Rođena je 29. veljače 1920. godine u Gradcu od oca Ivana Radelića i majke Ivke, rođene Andrijašević, oboje, kako piše, seljaka, dok se u Šošićima, 1. prosinca 1942. godine, vjenčala s višim oficirom Danom Vilovićem, da bi 21. kolovoza 1943. godine na Biokovu, poviše Baške Vode, rodila sina.

"Iako sam bila u drugom stanju, radila sam na terenu deset dana prije porođaja, a već deset dana nakon što sam rodila, ponovno sam preuzela dužnost sekretara partijske ćelije u Brelima. Dolaskom Nijemaca u Dalmaciju, u listopadu 1943. godine, okružni Komitet KP Makarska, zajedno s djetetom, poslao ju je na otok Brač kao rukovodioca grupe zbjega. U Sumartinu smo ostali nekoliko dana, a onda smo prebačeni u Vrbosku na Hvaru, zatim na Vis i Komižu odakle smo 31. prosinca prebačeni brodom za Bari, a iz Toronta smo otišli za Egipat. U tom razdoblju sam čitavo vrijeme rukovodila jednom grupom zbjega, a po dolasku u El Shatt, 14. veljače 1944. godine, pet sam mjeseci bila sekretar Rajonskog biroa u rajonu D", piše Tamara Zekulić u svojoj biografiji.

U srpnju 1944. godine prebačena je u logor za djecu kod Aleksandrije kao član Logorskog odbora zbjega, a nakon težeg oboljenja radila je na cenzuri pošte. U Jugoslaviju se sa sinom vratila 26. listopada 1945. godine i u Brelima se aktivno uključila u rad na terenu, u organizaciji AFŽ-a, Crvenom križu i Narodnooslobodilačkom frontu.

"Živjela sam kod muževljevih roditelja jer mi se drug nalazio na dužnosti u Armiji u Ljubljani. Bio je major po činu. Po mom povratku iz Egipta, došlo je do razlaza u braku", navodi Tamara, a sin Igor pokazuje nam dvadesetak majčinih ordena, a to su samo oni koje je uspio pronaći. Govori nam kako se majka kasnije udala za Mirka Zekulića iz Zavojana, australskog vojnika, pa je s njime živjela u Australiji i Rumunjskoj, te u Zagrebu i Pločama. Kako kaže Igor, koji za majku skrbi zajedno sa sestrom Natašom Rudnjanin i bratom Stankom Zekulićem, cijela majčina obitelj bila je u partizanima, brat Branko Radelić bio je admiral, brat Ante je poginuo, sestra Rahela Novaković Trešnja ubijena je u blizini Slavonske Požege i tamo je i škola bila nazvana po njezinu imenu, sestra Anđelka borila se na Sutjesci i Neretvi i pisala je knjige, a danas živi u Beogradu, dok su sestru Kseniju objesili Talijani u blizini Mostara ili Jablanice.

Jedina živuća partizanka s Rivijere, završila je četiri razreda osnovne škole, a djetinjstvo i mladost provela je u Gradcu. Obitelj je bila velika, osam sestara i tri brata.

"Mladost mi je prolazila normalno sve do pred Drugi svjetski rat kada sam u veljači zbog jedne revolucionarne recitacije uhapšena i u Makarskoj osuđena po Zakonu o zaštiti države na 30 dana zatvora. Po povratku iz zatvora, 20. ožujka 1941. godine, počela sam primati prve zadatke, raspačavanje letaka među vojnicima u gračkom garnizonu sastavljenom od mobiliziranih momaka. Koncem travnja išla sam u Makarsku i od pok. Tona Andrijaševića Frzelina preuzela Prvomajski proglas CKJ, a jedan dio predala Sladi Viskiću i Anti Šutiću, a drugi odnijela u Vrgorac. U SKOJ sam primljena početkom svibnja, uslijedili su i drugi zadaci i prilikom njihova izvršavanja u Makarskoj 2. lipnja 1941. uhapšena sam s još devet drugova iz Makarske, a puštena iz zatvora nakon 26 dana", piše Tamara Zekulić.

Po povratku iz zatvora svaki dan se morala prijavljivati u Općinu, naredniku žandarmerije i u ustaški stan. Nije imala slobodu kretanja, ali je ipak radila. U siječnju 1942. godine, kada je izbila prva oružana akcija u Gradcu, aktivno je radila i pošto je već bila kompromitirana, 24. siječnja otišla je s prvom grupom partizana na Biokovo. S njima je bila na Dadićima, Grnčeniku, Gorici, Baćini i opet na Grnčeniku sve do lipnja kada je na svoj zahtjev otišla u 1. četu komandanta Ante Beroša, a po formiranju 1. biokovskog bataljuna'' Josip Jurčević'' priključila se 3. četi 1. bataljuna komandanta Nike Glavine.

"U sastavu bataljuna išla sam za Bosnu i prilikom formiranja Prve dalmatinske brigade i 3. odreda, ostala sam u 3. četi 3. bataljuna 3. odreda kao borac. Koncem listopada, po odluci Komiteta, vratila sam se na Biokovo, upućena sam na teren Brela – Baška Voda – ​Bast – ​Krvavica. U studenome, nakon završetka partijskog tečaja, a član KPJ postala sam 15. listopada 1942. godine, radila sam na terenu u Imotskom i pred kraj prosinca nastavila rad u Brelima. Na tom terenu sam bila predsjednica AFŽ-a, NF-a, Crvenog križa, član NOO Brela, sekretar Partijske organizacije, obilazila i radila u Brelima, Baškoj Vodi, Bastu, Krvavici, Bratušu i Promajni", navodi Zekulić.