Divota soparnika iz divote Poljica!

Kad bi nekome "palo u zadatak" (pa makar taj netko bio veoma učen, načitan i informiran čovjek) da metne na papir sve ono dobro, pametno, čestito, slobodoumno, hrabro, lipo i ukusno što je Splitu, Dalmaciji, Hrvatskoj… i, uostalom, cijelome svijetu stiglo iz Poljica, s tla negdašnje Poljičke republike, ne bi mu mali piz bio na kostima.

Jer, toliko je toga – od važnih, uglednih i utjecajnih ljudi (pjesnika, svećenika, glazbenika, političara…), preko pravnih, vojnih, religijskih i umjetničkih artefakata, do zbilja unikatnih i jedino Poljicima svojstvenih "pojavnosti" narodnoga života, uključujući i njegove političke dimenzije – toliko je, velim, toga da bi samo za učinit popis tribalo potrošit barem kvintal karte i baril tinte.

Ukratko, Poljičani su poprilično zadužili čovječanstvo – sad će se nekome učiniti da pretjerujem, ali šta ću, iz svoje kože ne mogu, valjda dijelom i zato što sam rođen tu preko puta, s one druge strane Cetine, odrastajući s pogledom "na poljičku stranu" – koliko na "terenu" duha, toliko i, najnovije, na bazi nepca i želuca.

Naime, iz Bruxellesa je, to već znate, stigao befel da je Europska komisija dala tradicionalnom poljičkom soparniku vrijedan certifikat – oznaku proizvoda zaštićenog zemljopisnog porijekla, te ga tako na velika vrata uvela među međunarodno priznate gastro-besmrtnike.

Izgleda da je malo kad u dokumente i, na kraju krajeva, na trpeze moćne, izvicijane i često blazirane gospođe Europe dospjelo nešto toliko naše, tako domaće i tako prožeto i omeđeno našim jezikom, duhom i životnim načinom… kao što je to slučaj s poljičkim soparnikom.

Sve, baš sve što je u vezi s tim sjajnim "pekarskim proizvodom" uistinu se doima kao jestivi fosil iz davno minulih zemana: riječi koje ga opisuju (sinija, pašajica, lug…), materijali od kojih se spravlja (blitva, kapula, češnjak, tisto…) ili tehnologija pripreme (komin, žerava, bjelogorično drvo…).

Sve to i još puno toga što poljički soparnik čini poljičkim soparnikom (maslinovo ulje, užarena ploča ognjišta, promjer i oblik tijesta od mekoga brašna, sol, voda) prodefiliralo je ovih dana – a tako će i ostati – kroz dokumente i labirinte "bruxelleske birokracije" privoljene da zapiše i istakne u svojoj soparnik-odluci kako se izričaji kao što su pašajica, feta ili komin "koriste u svakodnevnom govoru u definiranom zemljopisnom području".

A da je zbilja tako, najbolje svjedoči okolnost da se u Poljicima soparnik – zovu ga još i "poljički zeljanik" te "poljički uljenjak" – uistinu ne može spravljati kako kome padne na pamet i kako mu je drago, pogotovo ako je namijenjen prodaji, odnosno ugostiteljskoj potrošnji u okvirima koje je postao gotovo nezaobilazna delikatesa.

Da se soparnik sprema onako kako Bog zapovida, brine se i "soparnička udruga" s 33 člana i 11 registriranih proizvođača kojima Ministarstvo zdravstva daje suglasnost za upotrebu proizvodnog objekta, a nužna im je i dozvola posebnog certifikacijskog tijela.

U Gatima gospođu Nedjeljku Beović i muža joj Matu – u čijoj se kući soparnik spravlja 'nako, za se i za prigodu, a ne za prodaju – pitam za komentar o europskom "priznavanju" soparnika i, to se ne može izbjeći, o recepturi koja, pokazalo se, ne trpi nikakav postupak na svoju ruku, izvan tradicionalnoga.

Kažu, to što su nas priznali lipo je i dobro, neka su, a šta se tiče ricete – tumači Nedjeljka čije su ruke tolike soparnike umijesile – najvažnije je da blitva ne bude mlada, nego starija, da je ulje maslinovo, češnjak i kapula domaći, žerava isključivo od bjelogoričnog drva ili, još bolje, od loze, i da je dobro zagrijani komin jedina pećnica za pravi soparnik. I ne može se, veli Mate, nikakva inovacija primijenit – janjca na ražnju danas više ne vrti čovik, nego elektromotor, ali soparnik iđe samo kako je prije bilo, po starinski i sve na ruke.

Sve u svemu, soparnik se, sam od sebe, uspostavio kao svojevrsna pohvala Poljicima, kao zlatni broš na košulji Poljičkog statuta, Poljičke republike, poljičkog kneza, poljičkog slobodarstva… Napoleonov maršal Marmont, čija je vojska dokinula Poljičku republiku, ovako je, zadivljen, pisao o Poljicima: "Sve u ovoj državi na njezinu korist govori… Ništa pravilnijeg i marljivijeg od njihova poljotežanja, ništa pristojnijeg od njihovih sela i ništa pravičnije od njihovih uredaba."

I, evo su sad pridodali ovi današnji Europljani – ništa bolje od njihova soparnika!