Dalmovnica: "Slučaj" u kojemu se i Bračani prave Englezi

Završne rečenice prošlotjedne Dalmovnice ukazale su na činjenicu da smo – misli se na Dalmaciju i jednako toliko na cijelu Hrvatsku – jednu titulu svjetskog prvaka dali, odnosno prepustili drugima bez ikakve borbe i otpora. A to postaje sasvim bizarno ako se ima svijest o tome da se svjetskim šampionskim certifikatima nije lako okititi u bilo čemu, pa ih, naravno, i nemamo baš puno ni u lokalnim ni u nacionalnim vitrinama.

Riječ je, podsjetimo, o tome da je na temelju vjerodostojnih dokumenata nedvojbeno utvrđeno kako je u pustinji Blaca na otoku Braču – gdje su svećenici glagoljaši (izbjegli iz Poljica pred Turcima), uz dopuštenje kneza, podigli samostan i uspostavili poljoprivredno imanje − s blagoslovom biskupa Petra Cedulina osnovana još 1590. godine Udružba Blaca otvorena za svećenike i svjetovne osobe, koja će se u svojem radu voditi načelima ravnopravnosti, uzajamnosti, moralnosti, socijalne sigurnosti i zajedničkog odlučivanja o svim vitalnim pitanjima.

Bila je to, dakle, prva svjetska zadruga, jer je bračka “pustinjačka udružba” svoj život započela na principima koji će u nadolazećim stoljećima postati aksiomi velikog zadrugarskog pokreta širom planeta.

I što se dogodilo s tom našom, konkretno bračkom, svjetskom titulom? E, pa to da su je kao važan nacionalni trofej za šešir zataknuli Englezi, koji su atribute prve zadruge na svijetu prišili svojoj zajednici “Rochdale Society of Equitable Pioneers”, osnovanoj u gradiću Rochdaleu 1844. godine, čak 254 godine poslije Udružbe Blaca na našem Braču. Poduzetni mještani s otoka – ali ne našega, nego britanskoga – proglasili su svoj Rochdale “kolijevkom svjetskoga zadrugarstva”, snimili o tome poseban film, otvorili Muzej prve zadruge i razvili svojevrsni zadružni turizam s prodajom suvenira i, naravno, prodajom priče o njihovoj avangardnoj ulozi u rađanju svjetskog zadrugarskog pokreta.

Tamošnji interpretatori povijesti jednostavno su zaobišli okolnost da se zadrugarstvo rodilo na nekim drugim meridijanima (i mnogo godina ranije) te krenuli pričati svoju, inače dojmljivu i istinitu priču o 28 tkalačkih radnika različitih političkih i vjerskih uvjerenja, tzv. rochdaleskih pionira, koji su nakon neuspjelog štrajka uzeli sudbinu u vlastite ruke i 15. kolovoza 1844. osnovali osobitu zajednicu kao uporište opstanka. I doista, ta je zajednica po svojoj naravi bila zadruga jer je djelovala kao “dobrovoljna organizacija otvorena za sve pod istim pravilima”: svaki je član zadruge – bez obzira na visinu svoga uloga – imao pravo na samo jedan glas, a rad zajednice kontrolirali su članovi, propisivali pravila i donosili sve odluke.

Ukratko, zadruga je bila tu, i na njezinu ih je “kvascu” do 1852. već bilo toliko da je te godine engleski Parlament bio prinuđen donijeti i prvi zakon kojim se regulira rad zadruga. Potom su slične zadruge počele rasti kao iz vode u Italiji, Francuskoj, Njemačkoj…

A u Udružbi Blaca na Braču, više od dva stoljeća ranije, bujao je život po jasnim zadružnim pravilima koja su u 13 točaka regulirala upravljanje u zajednici, primanje novih članova, organizaciju svih poslova na imanju, raspolaganje novcem… “Družinari misnici moraju svog Glavara stvarati i pretpostavljati ga Društvu na ovaj način: moraju najprvo zazvati pomoć Božju izmoleći Priđi Duše Presveti s molitvom i zatim u skladu i u sporazumu izabrat će između sebe jednog najkriepostnijega koji je već proboravio u Društvu barem deset godina.

Izabranom glavaru moraju svi biti podložni i moraju ispunjavati njegove naredbe”, kaže se u Statutu i napominje: “Na sve stvari rečene ovim Pravilnikom, preporučuje se glavaru skupštine da bdije, za izvršenje istih, kao i nad svim poslima i stvarima, a za njegovu čast i dobar glas.”

Pravilnik posebno traži da “skladni mir, ljubazni i sveti život svih svećenika družinara bude odavao mirisom kršćanske kreposti, ogledalo i primjer koji će puku pobuđivati poštovanje”, te se određuje da ni jedan misnik ili svjetovnjak ne može iz udružbe biti prognan bez zakonitog i valjanog razloga (smutljivost, rasipništvo, pijanstvo…) i bez suglasnosti većine družinara. Također, zapisano je da glavar “ne može potrošiti sredstva veća od 10 cekina ako se nisu s time složili ostali družinari” i da će “najmanji od kuće čuvat konobu i prividat je svaku večer za da se ne prolije vino, i držat će je čistu”.

Očigledno je tu na Braču, a ne u Engleskoj, stanovala prva svjetska zadruga, ali što je korist kad se pred tom činjenicom čak i Bračani prave Englezi.