Hrvatska mora imati veću ambiciju i stalno je pokazivati. Moramo raditi učinkovitije i sa što manje politike koja kadrovira, miješa se u operativu ili je paravan za pogreške.
Dr. sc. Julije Domac ravnatelj je Regionalne energetsko-klimatske agencije Sjeverozapadne Hrvatske (REGEA), koja ovoga lipnja obilježava 15 godina uspješnoga djelovanja. Osnovali su je Grad Zagreb, Krapinsko-zagorska, Karlovačka i Zagrebačka županija kroz program “Inteligentna energija u Europi”. Osnivanje je, kako piše na stranicama REGEA-e, krenulo iz želje da se radi bolje i više. O tome “bolje i više”, kao i o energetici danas, razgovarali smo s dr. Domcem.
Objavili ste da je REGEA u proteklih 15 godina potaknula ili vodila investicije od preko 500 milijuna eura i danas nema napredne tehnologije koju ne možete pokazati na svojim projektima, a proveli ste čak 84 projekta EU-a. Koja biste iskustva izdvojili kao najvažnija u prvih 15 godina REGEA-e, a koja mogu poslužiti kao primjer i drugima u Hrvatskoj?
– Teško je sažeti 15 godina u nekoliko rečenica. REGEA je dio tzv. javnog sektora i po prirodi posla najviše radimo sa županijama, gradovima i općinama. Naše iskustvo pokazuje da je itekako moguće i u javnom sektoru raditi učinkovito, transparentno i uspješno. Kvaliteta upravljanja ne ovisi i ne smije ovisiti o vlasništvu. U našem radu upoznao sam i nemali broj župana, gradonačelnika i načelnika koji upravljaju i pokreću projekte odgovorno, ambiciozno i s pažnjom dobrog gospodara. To je, dakle, u Hrvatskoj moguće, naš javni sektor mora postati uspješan. To je preduvjet napretka društva i jako važna poruka. Drugo je iskustvo, i poruka svima u Hrvatskoj, da je moguće raditi poput najboljih u Europi i da mi možemo biti ravnopravni najboljima u svemu, a ne samo u sportu. Hrvatska mora imati veću ambiciju i stalno je pokazivati. Kao mala zemlja na rubu Europske unije i najmlađa država članica, imamo i ogromnu odgovornost, za sebe i za svoje susjede. Povjerenje koje nam je naša europska obitelj iskazala nismo još sasvim opravdali. Treća je poruka da moramo raditi učinkovitije. Također i sa što manje politike koja kadrovira, miješa se u operativu ili je paravan za pogreške. Politika definira viziju i donosi strateške odluke, sve ostalo je loše.
Što je za vas pitanje energije i energetike?
– Energija je pitanje opstanka demokracije i sigurnosti zemlje. Energija bi trebala biti i ljudsko pravo, a ne roba kojom se ucjenjuje, zbog koje cvjeta korupcija, zbog koje se ratuje. Ne možete ne kupiti energiju, a poznata je činjenica da je energija najskuplja kad je – nema. Nijedna država ne može biti stvarno suverena i slobodna ako ne kontrolira energiju koja joj je potrebna. S druge strane, u energetici se krije ogroman novac. Na to niti jedna politika nije imuna i tu su također demokracija i prava građana u opasnosti. Demokratizacija energetike u smislu većeg korištenja obnovljivih izvora energije na način da u projektima sudjeluju građani, poduzetnici i lokalne zajednice, jedini je način postizanja stabilnog i sigurnog društva. To je u osnovi europske energetske regulative i na tome treba raditi.
Koliko je Hrvatska na valu zelene energije?
– Hrvatska ima relativno značajan udio obnovljivih izvora energije, ali to je puno manje od mogućeg i poželjnog. Od zemlje u kojoj je izgrađena prva hidroelektrana u Europi i koja je proizvodila sunčane panele prije većine ostalih, došli smo do situacije da u posljednjih tridesetak godina nismo napravili ništa značajno, da smo po korištenju Sunčeve energije predzadnji u Europi i da uvozimo i do 35 posto potrebne energije. Vide se pomaci na polju energetske tranzicije, ali puno sporije nego što bismo to mogli očekivati s obzirom na prirodne uvjete, ali i stručno znanje kojim raspolažemo.
Dalmacija na jednoj žici
Naše najvažnije energetske tvrtke, HEP i Ina, beznadno su zapele u močvari lošeg upravljanja, a Ina i u pitanjima neriješenog vlasništva s mađarskim tzv. partnerima. Malo je područja u Hrvatskoj u kojima je politika odigrala tako loše kao u energetici. Cijela 2022. godina protekla je bez ikakvog vidljivog pomaka na području velikih investicija u obnovljive izvore energije. To je, nažalost, nastavak krize koja traje više od sedam godina, i to znači da već godinama propuštamo prilike za investicije od barem 10 milijardi eura samo u sektoru obnovljivih izvora energije u trenutku kad svakodnevno uvozimo skupu energiju. U svemu gubimo i veliku sliku – ne radimo dovoljno na mreži, ni prijenosnoj ni distribucijskoj, koja nam treba da bismo mogli prihvatiti nove izvore energije. Zato se energetikom treba baviti ozbiljno, sustavno i stručno, razmišljajući stalno što je hrvatski nacionalni interes.
Što hrvatska vlast i institucije trebaju napraviti da povećamo korištenje obnovljivih izvora energije?
– Za početak – razumjeti da se energetika planira dugoročno i da energetski projekti u pravilu traju duže od bilo kojeg političkog mandata. Uspostaviti sustav u kojem politika sluša struku, a onda zaustaviti i brzo kažnjavati korupciju na svakoj razini. Osigurati kontinuitet i konsenzus nacionalne politike koja ima viziju i jasno prepoznaje nacionalne interese u energetici. A oni su jednaki za sve, za lijeve, desne, liberale i konzervativce. Nama kao društvu i državi posljednjih dvadeset i više godina nedostaje politički konsenzus, spoznaja i svijest da je energetika, odnosno opskrba energijom ključno, temeljno pitanje. Bez opskrbe energijom ne funkcionira ni gospodarstvo, ali ni bilo koji dio javnog sektora. Treba hitno depolitizirati energetske tvrtke, ali i institucije kao što su HERA, HROTE, HOPS…
Mislim da bi trebalo uspostaviti Nacionalno vijeće za energetsku sigurnost i tranziciju pri Hrvatskom saboru, koje će donositi smjernice energetske politike i upravljanja energetskim tvrtkama te krovno pratiti i izvještavati o provedbi energetske politike kao temi od najvećeg nacionalnog interesa. Vijeće bi trebali činiti predstavnici najvećih političkih stranaka s predsjednikom Vijeća kao nestranačkom osobom iz redova istaknutih stručnjaka iz područja energetike. Treba i osnažiti kapacitete ministarstva nadležnog za energetiku za donošenje i provedbu operativnih dokumenata i podzakonskih akata.
Žalosno je da u sektoru obnovljivih izvora imamo projekte koji stoje zbog nepostojanja regulative. Treba raditi i na tehničkim preduvjetima za prihvat novih kapaciteta obnovljivih izvora energije. Na primjer, nama cijela Dalmacija praktički visi na jednoj žici. Dalekovod Konjsko – Melina izgrađen je prije skoro pedeset godina i njegov kapacitet treba bitno povećati. To bi moglo postati glavno ograničenje budućeg razvoja svih sunčanih elektrana i vjetroelektrana u južnoj Hrvatskoj, jer za izgradnju takvog dalekovoda može trebati i 10 godina.
Na kraju, treba i hitno prestati helikopterski subvencionirati cijene energenata. To je nepromišljeno, dugoročno neodrživo i iznimno štetno. Trenutno subvencioniranje po principu “svima jednako” koči tržište obnovljivih izvora energije i zaustavlja investicije, a onda posljedično i guši poduzetništvo i sprječava razvoj industrije.
Fondovi EU-a kao sredstvo za razvoj
Godinama već ukazujete na mogućnosti sufinanciranja iz fondova EU-a. REGEA to pokazuje i primjerom. A ostali? U čemu je problem?
– Mala zemlja poput Hrvatske mora iskoristiti ogromnu priliku europskih fondova, to je danas svima jasno. U tome se i sve više popravljamo, napredak je vidljiv. Ipak, fondovi EU-a trebaju biti sredstvo da se razvijemo i napredujemo, a ne biti sami sebi cilj. Grubo rečeno – ne želimo uvijek biti nerazvijeni priljepak bogatih zemalja članica, nama treba biti cilj da s vremenom iziđemo iz te pozicije. To je važno i s pozicije otpornosti i sigurnosti, ali i s pozicije samopoštovanja i ambicije koju naše društvo mora pokazivati.
U ekonomskom smislu, do sada smo propustili na fondove EU-a primijeniti koncept financijske poluge, što znači da se javni novac promatra kao kapital uz koji se vežu privatna sredstva koja multipliciraju ukupan financijski potencijal projekata. Omjer privatnog i javnog kapitala koji sudjeluju u investiciji treba biti što veći. Korištenje nepovratnih sredstava u dosadašnjem obliku dovodi do poluga s omjerom 1:1 ili čak manjim, što posljedično dovodi i do niskih multiplikativnih učinaka takvih ulaganja. Izvjesno je da uz ovakav način korištenja javnih sredstava neće biti dovoljno investicija da se realiziraju svi razvojni ciljevi Republike Hrvatske.
Treba još doraditi pravni, planski i operativni okvir sustava upravljanja i kontrole fondovima EU-a kako bi se ubrzao proces programiranja, osiguralo prepoznavanje potreba korisnika (gospodarstva) i uspostavile adekvatne mjere, pojednostavnila dokumentacija i procesi provjere te ubrzala isplata sredstava. Primjer loše prakse su natječaji za energetsku obnovu, za koji postoji veliki interes u svim sektorima jer su nam zgrade kronično neučinkovite i zapuštene.
U situaciji kad nam je građevinski sektor nedovoljno razvijen, ključno je da natječaje transparentno planiramo i najavljujemo godinama unaprijed. Situacija u kojoj se ne zna koji će se natječaji dogoditi iduće godine loša je i za potencijalne korisnike, ali još više i za izvođače radova. U takvim uvjetima teško je očekivati da će poduzetnici zapošljavati radnike, obrazovati ih za specifična znanja koja nedostaju, ulagati u opremu i materijal. Zato se onda događa da nam radovi kasne, da se izvode nekvalitetno i da su troškovi puno veći od onoga što bi trebalo biti.
Važnost prilagodbe
Kako napredujemo u prilagodbi klimatskim promjenama? Koje su zadaće na pojedinim razinama, od onih vladajućih do privatnog sektora i svakog pojedinca?
– Hrvatska je iznimno ugrožena učincima koje promjena klime ima na društvo u cjelini, nalazimo se u mediteranskom bazenu, koji pokazuje znatno veću ranjivost. Područje mediteranskog bazena znatno se brže zagrijava od ostalih područja u EU-u i već je na otprilike 2,2 C° u odnosu na predindustrijsko razdoblje. Ne zaboravimo da je cilj Pariškog sporazuma ostanak ispod 1,5 C°. Uzmemo li u obzir da su u ukupnom BNP Republike Hrvatske sektori poljoprivrede i turizma zastupljeni s više od 25 posto, a ta su dva sektoru među najranjivijima, ne treba dodatno objašnjavati razinu osjetljivosti.
Rješenje je uvijek u sustavnom pristupu. Hrvatska ima nacionalnu strategiju prilagodbe klimatskim promjenama koja daje dobar pregled ugroza, ali i mjera i aktivnosti koje se moraju provesti za povećanje otpornosti, razrađeno po sektorima, ali sada to treba i provesti. Potrebno je sustavni pristup spustiti na razinu jedinica lokalne i regionalne samouprave i operatera ključne infrastrukture kako bi se povećala otpornost unutar specifičnih sektora i društva u cjelini. Treba raditi na prostornim planovima jer je jako važno da se elementi prilagodbe tamo integriraju.
Neizostavne su i smjernice za projektiranje, jer se elementi prilagodbe moraju uvrstiti u projektne cikluse od razine idejnog projekta, od samoga starta. Parametri po kojima se projektiralo jako su se promijenili. Primjerice, uzimanje 100 godišnjih prosjeka možemo zaboraviti. I kad jedan projekt dođe do razine odobravanja, danas bi trebao proći takozvano klimatsko potvrđivanje, što znači da svaki projekt u procesu izdavanja dozvole mora biti ocijenjen sa strane prilagodbe na učinke klimatskih promjena. Oni projekti koji to ne zadovoljavaju danas više ne bi smjeli dobiti odobrenja.
Sve to skupa poskupljuje priču, no koja je alternativa? Imati urbana središta kojima ne možemo ljeti hodati jer su prevruća, sustave u kojima se miješaju oborinska i fekalna kanalizacija, požari, nedostatak vode, a danas mnogi naši gradovi ulice peru pitkom vodom? Prilagodbu valja isto tako prestati gledati isključivo kao trošak jer otvara brojna područja za razvoj, otvaranje novih, specifičnih, visoko specijaliziranih radnih mjesta. Određena istraživanja pokazuju da jedan euro uložen u prilagodbu na klimatske promjene rezultira s 5-10 eura dodane vrijednosti. Dakle, osim što je prilagodba nužnost, procesi vezani uz nju i izniman su potencijal za rast i razvoj.
Privatni bi sektor u svemu tome morao vidjeti priliku, no za to mu treba još informacija, jasnija komunikacija s razina nacionalne, regionalne i lokalne vlasti. Ključ je u pravovremenoj pripremi, kako bismo izbjegli da se dogodi da privatni i poslovni sektori ne budu spremni na vrijeme reagirati za značajan opseg aktivnosti koje će se morati provesti. Tu ulogu imaju i ustanove kao što je REGEA, koja se, prepoznavši na vrijeme važnost prilagodbe, u posljednjih nekoliko godina priprema podižući svoje kapacitete. Pojedinci se lakše prilagođavaju nego sustav, u ljudskoj je prirodi to tako posloženo.
Europska unija zacrtala je ciljeve do 2030., sve na putu do ostvarenja cilja klimatske neutralnosti do 2050. Jesu li ti ciljevi preambiciozni ili su ipak ostvarivi?
– Vjerujem da su ciljevi ostvarivi, ali i ne vidim alternativu. Klima je životno pitanje, to će tek svima postati jasno, ali u pitanju je i temeljna opskrba Europske unije energijom. Mi jednostavno nemamo dovoljno vlastitih izvora nafte, plina ili nuklearnoga goriva. Obnovljivi izvori jedina su šansa Europske unije, a onda i Hrvatske da bude slobodna i sigurna. Ne vjerujem da želimo ponovno biti u situaciji da strahujemo hoćemo li se zimi grijati ili hoćemo li zatvarati europsku industriju.