StoryEditor
Zagora na kvadratZagora² #BIOKOVO

Vilinska planina ima sve - od mjesečeva pejzaža, šuma punih hlada, do leda za makarske hotele

Piše Merien Ilić
19. srpnja 2021. - 13:15

"Očima, pameću, srcem po onom što se vidi, do onog što se ne vidi", riječi su dr. fra Jure Radića, uklesane u kamenu u biokovskom botaničkom vrtu Kotišina, iznad istoimenog sela. To je Radićev testament onima koji ostaju na Biokovu, uz Biokovo i onima koji su ga došli otkriti. Ovaj poznati prirodoslovac htio je poručiti da je planina uvijek mjesto gdje je iskonsko u čovjeku sretno što je maleno. Kad se prepustite moćnom, gordom, nekad i surovom, veličanstvenom Biokovu, primit će vas u zagrljaj i darovati vam čudesnu ljepotu, izazvati poštovanje, skromnost, ljubav prema čovjeku i prirodi, sve one emocije koje su nosili i ljudi iz prošlosti koji su u "Bijakovi" vidjeli majku hraniteljicu, gotovo svetu planinu s kojom su kroz stoljeća uspostavljali suživot.

image
Crkvica svetog Jure
Božidar Vukičević/Cropix

Prateći njihove stope, tragove vidljive na brojnim mjestima, prepustili smo se ovoj planini uz vodstvo Ksenije Protrke, više stručne savjetnice geologinje Parka prirode Biokovo. Ona je jedna od onih koje je Biokovo "začaralo" na prvi pogled, te mu je posvetila svoju profesiju, svoje slobodno vrijeme, ostvarivši svoj san da se iz rodnog Zagreba preseli podno Biokova, u Makarsku, odakle se svakog jutra nasmiješi veličanstvenom gorostasu koji se izdiže iz mora visoko gore, dotičući nebo.

Dok se vozimo Biokovskom cestom, najvišom asfaltiranom cestom u Hrvatskoj, dugačkoj 23 kilometra, sve do Sv. Jure na 1762 metra nadmorske visine, Ksenija nam pokazuje udoline, doce, škrape, vrtače, plodne komadiće skrivene po planini, u kojima su ljudi sadili krumpire, kupus, razno zelenje...

– Danas se sve više dolaca obrađuje jer JU Park prirode Biokovo provodi akciju "1000 iznad 1000", akciju sadnje krumpira u biokovskim docima i vrtačama kao što su nekad ljudi sadili izgubljenu sortu kraljevac.

U prošlosti su ljudi zaista živjeli od Biokova. Uzgajali su krumpir i žitarice, išli u lov, vadili led iz jama ledenica, najviše se bavili stočarstvom. Nekad je ovdje bilo na stotine pastira koji su se brinuli za više od 20 tisuća grla, a danas se tek dvoje ljudi bavi stočarstvom. Ako bolje pogledate, puno je ostataka pastirskih stanova po Biokovu. Meni su najljepši Lemešini doci, gdje su ljudi boravili pola godine, dok su, primjerice, na Podglogoviku, najvećem sekundarnom pastirskom naselju na Biokovu, boravili čak 10 mjeseci u godini zbog povoljnije klime.

image
Biokovski konji uživaju u igri
Božidar Vukičević/Cropix

Na Podglogoviku, pokraj crkvice sv. Ilije, ilirska je gomila gdje su se nekada pokapali mrtvi. Takvih je gomila čak 40-ak na području parka. Nekad je ovdje, na Podglogoviku, bila poštanska stanica i gostionica, a Rodićeva cesta je povezivala primorje za Zabiokovljem. Sada je ta cesta obnovljena iz europskih fondova u biciklističku stazu, u dužini od osam kilometara, koja vodi do Saranča – kaže nam Ksenija vraćajući nas u vremena kada je svaka kuća imala svoje stanove – pojate na Biokovu, koje je odzvanjalo pastirskom pjesmom i blejanjem ovaca, dok bi noću svijetlile vatre oko kojih bi se raspredale priče o biokovskim vilama i vukodlacima.

Ljudi koji su živjeli od ove planine bili su joj iznimno zahvalni, pa su na mnogim nepristupačnim dijelovima gradili crkvice, kapelice i poklonice, njih oko 90. Tako se na Biokovu nalazi crkvica sv. Jure na najvišoj nadmorskoj visini u Hrvatskoj, omiljena kulisa za fotografije na društvenim mrežama mnogobrojnim turistima. Gledamo odakle stižu, svim mogućim prijevoznim sredstvima, najviše kombijima turističkih agencija iz Makarske, pa motociklisti i biciklisti koji ispuste dušu, ali stignu do vrha. Sve redom Poljaci, Česi, Austrijanci, i naši domaći turisti, Zagreb, Rijeka... Naravno, bilo je sandala, čak i kroksica!

Biokovo se proteže od prijevoja Dupci do Gornjih Igrana, u dužini od 30 kilometara. Sam Park prirode bilježi jako puno posjetitelja, lani više od 100 tisuća, što je povećanje od 87 posto. Dok su planinarske staze otvorene tijekom cijele godine, park i Biokovska cesta zatvaraju se zimi zbog snježnih uvjeta. Znao je snijeg pasti i 8. lipnja, kaže Ksenija. U jednom danu vrijeme se zna drastično promijeniti, pa je važno da posjetitelji uvijek imaju toplu odjeću u pričuvi i, naravno, prikladnu obuću, a ne japanke i sandale, kako HGSS ne bi imao potrebe za intervencijama.

No, turisti ko turisti. Na odmoru su pa mozak "na pašu". Na Ravnoj Vlaškoj, gdje je atrakcija vidikovac Nebeska šetnica – Skywalk, stižu u velikom broju, pa se nakon desetaka "storyja" razmigolje po okolnim stijenama, dok ih čuvar Vid Ožić Bebek uporno vraća upozoravajući da klisure ispod kojih je 100 metara ponora nisu šetnica.

image
Skywalk je najnovija i naposjećenija atrakcija
Božidar Vukičević/Cropix

– Većina ih dolazi zbog Skywalka, tek manji broj ide na Juru i na Vošac. Dođu vidjeti pogled, slikati se za društvene mreže, a tek kad dođu kući i pročitaju pažljivo gdje su bili, shvate koliko još atrakcija ima Biokovo – kaže Vid, inače predsjednik HPD-a Čubrijan iz Rašćana, mjesta između Zagvozda i Vrgorca, koji s planinarima održava četiri staze sa sjeverne strane planine, te oživljava stare putove koje su radili njihovi djedovi čuvajući stoku, spajajući svoja sela s primorjem.

– Zbog šuma jele i bukve, sjeverna strana je ugodna za hodanje i u ljetnim mjesecima, ali nije toliko razvikana kao južna – kazuje Vid.

Zaselak Rašćana je Veliki Godinj, staro selo, danas zaštićeno kulturno dobro, u kojem je sve kao zaleđeno u prošlom vremenu. Svake godine, Park prirode, u suorganizaciji TZ-a Vrgorac i Zavičajnog društva Veliki Godinj organizira krajem kolovoza klesarsku radionicu u sklopu manifestacije "Tragom tradicije i pučke arhitekture". Vrši se žito na guvnu, peku se kukuruzi, pričaju priče o vilama, što privuče puno posjetitelja.

Oduševljava nas i priča o velobrdskim ledarima, neobičnom zanimanju koje je živjelo još do početka prošlog stoljeća.

– Mukotrpan je to bio posao. Kako su neke jame uvijek bile pune snijega i leda, ljudi su iz njih vadili led. Navečer bi krenuli s magarcima put gore. Spuštali su se ili primitivnim ljestvama ili četveronoške u jame gdje bi odgurnuli zadnji sloj snijega kako bi došli do leda, kojeg bi pilali i zamatali u lišće od bukve i dlaku od koze, kostrijeti. Potom bi čekali da padne sunce kako bi led odnijeli u primorje, gdje im je služio kao hladnjak, a poslije su ga prodavali prvim hotelima. Dolaskom električne energije to zanimanje je zamrlo – čujemo od Ksenije još jednu od mnogobrojnih biokovskih čudesnih priča.

Dok upijamo mirise i boje Biokova, uočavamo prekrasno grmoliko plavo bilje.

– To vam je modro lasinje, endem širega dinarskog područja koji raste uz Biokovsku cestu. Ujutro cesta bude modra, a kako sunce mijenja kut svjetla, zbog malih ljubičastih prašnika, poslijepodne postaje ljubičasta. Mnoštvo je endema na Biokovu, što biljnog, što životinjskog svijeta. Također i u podzemlju jer se radi o krškom terenu. Zato Biokovo ima jako puno speleoloških objekata, njih više od 400, od kojih je pola istraženo. Pretpostavlja se da ih ima više od tisuću. Vrijedni speleolozi makarskog SAK Extrema otkrili su nedavno jamu Njemicu, duboku 934 metra, za sada, a vjerojatno je i dublja – kazuje nam Ksenija, ne krijući svoju fasciniranost čudesnim krškim reljefom Biokova, na kojem prevladavaju dolci, jame, špilje, škrape, ponikve, vrtače...

image
Modro lasinje
Božidar Vukičević/Cropix

– To vam je poligonalni ili mjesečev krš. Kao da hodate po Mjesecu – veli ona dok stižemo na novu lokaciju, geološku poučnu stazu pod Vilovikom. Vraća nas 65 milijuna godina unatrag, u razdoblje kraja gornje krede, kada je počelo sudaranje afričke i euroazijske ploče. Slojevi koji su bili na dnu praoceana Tetis izdigli su se u Biokovo kakvo znamo danas.

– Evo, na ovoj stazi nalazi se prekrasna slojna ploha krednog vapnenca na kojoj se vide svi površinski oblici reljefa. Onaj vrh tamo, on je također nekad bio na dnu mora – govori nam zaneseno, otkrivajući nam kako je Biokovo na dobrom putu da postane geopark pod UNESCO-ovom zaštitom, upravo zbog jedinstvene geomorfologije, ljepote krajobraza i iznimne bioraznolikosti, a s njim u paketu su i prekrasna Imotska jezera. Komisija samo što nije stigla, a vjerujemo da će prigodom posjeta ovu planinu gledati "očima, pameću i srcem" jer – drukčije se i ne može.

Doživi domaće

Skrenuti s već utabane staze? Krenuti sporednim putem? Jedinstvene i autentične prilike za odmor često se kriju u našoj neposrednoj blizini. Od skrivenih poljskih putova u unutrašnjosti naših otoka do osamljenih plaža i uvala, preko planinskih zelenih površina i planinarskih staza do ravnica te dolina koje kriju jezera, rijeke, potoke i slapove... Zašto ne bismo krenuli istraživati ruralna područja Hrvatske i istinski doživjeli domaće?
Hrvatska turistička zajednica, stoga, kampanjom "Doživi domaće. Istraži ruralnu Hrvatsku" poziva svakog na pustolovinu koja je tu, nadomak ruke. Toliko blizu da je vjerojatno niste ni svjesni.
– Ruralni turizam u pandemijskim se okolnostima istaknuo kao iznimno tražen turistički proizvod, a prema istraživanjima u sljedećim će godinama biti sve traženiji, kako od strane inozemnih, tako i od strane domaćih gostiju, koji se sve više okreću istraživanju neotkrivenih turističkih bisera Hrvatske – istaknuo je direktor Hrvatske turističke zajednice Kristjan Staničić.
A jedan od neotkrivenih, nikad dovoljno istraženih bisera jest i Dalmatinska zagora, koju vam predstavljamo u sljedećem serijalu. S nadom kako će ovaj dio Hrvatske zadobiti vašu pažnju, dragi čitatelji. Pažnju koju itekako zaslužuje!

Tekst realiziran u suradnji s Hrvatskom turističkom zajednicom u skladu s najvišim pravilima struke.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
09. rujan 2021 08:43