Svaka priča o Sinju, zlatnom buzdovanu, počinje na alkarskom trkalištu. Već na samom ulasku u grad sugerira se da je riječ o kraju bogate konjičke tradicije, pa se cijela turistička strategija logično gradi na toj činjenici.
– Šteta je što u Sinjskom polju nije zaživio golf ili polo i da se priča oko konjičkih utrka ne razvija iz godine u godinu jer ima veliki potencijal – kaže Ingrid Rančić, vlasnica turističke agencije "Fenix tours, koja je svojedobno pokušala dovesti i kineske turiste u Cetinsku krajinu, jer se, veli, radi o dragulju prirode koji Europa i svijet još nisu otkrili.
No ono što barem u nas svi znaju jest da je u Sinju najvažnije pogoditi "u sridu". Sinj i Alka su jedno i bez obzira jeste li došli u kolovozu, u vrijeme kad viteška igra zaokuplja pozornost javnosti ili u drugo doba godine, u turističku "trku" obvezno krećete od alkarskog spomenika.
– Sikiričin "Alkar" plijeni pozornost, pa kad turistima još objasnite da se tu nasipa pijesak kako bi se utabala staza i postavljaju "palke" na kojima će publika pratiti nadmetanje kao što se radilo i prije tristotinjak godina, imate priču – veli turistička vodičica iz čuvene alkarske obitelji Mirna Breko, koja posljednjih godina živi u Zagrebu.
Monumentalna skulptura s vodoskokom, autora Sinjanina Ive Filipovića Grčića, smještena je u središtu Gradskog parka. I ona govori o tradiciji. Predstavlja tri generacije muškaraca u narodnim nošnjama koji iznad glava drže alku.
Mirnina kolegica Doris Bilan iz Dicma, goste u priču o Cetinskoj krajini uvodi već na Klisu, na prijelazu iz nekadašnje mletačke u tursku Dalmaciju. Na vratima Zagore.
– Ako se radi o turistima koji dolaze autobusom, morate im objasniti povijesne, prirodne, klimatske, ali i arhitektonske razlike između obale i Dalmatinske zagore. Na tako maloj udaljenosti način života ljudi nije isti, kuće su na obali radi turizma uvijek bile velebnije, a u Zagori manje, a mnogi koji su se odavno odselili na more danas se vraćaju korijenima, grade vile u starom kraju i iznajmljuju ih, tražeći ovdje mir za sebe i svoje goste. Sinj je praktički predgrađe Splita. Ta se udaljenost u velikim gradovima prevaljuje svakodnevno, i bilo bi šteta ne iskoristiti to na pravi način – veli Doris. Napominje i kako bi povećanje broja smještajnih kapaciteta pridonijelo turističkom zamahu Sinja, ali i odgovorilo na potrebe većeg broja posjetitelja kao što su hodočasnici koji u velikom broju dolaze za Veliku Gospu.
Mirna nam kaže da u Sinju turisti imaju što vidjeti i lijepo ispuniti cijeli dan.
"Neizostavan je odlazak u crkvu Gospe Sinjske. Tu su dvije krasne zbirke, a za dolazak se obvezno treba najaviti fratrima."
Tako se gostima odmah daje do znanja da je kult Gospe Sinjske nerazdvojan od Alke te da Sinj razvija i religijski turizam.
Ipak, jedno je kad turistički vodič(ica) sam(a) prede štoriju o povijesti koja je protutnjala pod Kamičkom, a drugo kad se sve to da opipati, vizualizirati.
– Prije je bio problem gostima koji su dolazili u dane kad se Alka ne trče, predočiti koliko je taj događaj sam po sebi veličanstven. Otkad se otvorio Muzej Sinjske alke, to je sasvim druga stvar. Čim vide alkara u punoj veličini i odgledaju film o viteškoj igri i njezinu značenju, sve im je jasno. Zato kažemo da Sinj s ovim muzejom živi Alku 365 dana u godini – veli Jelena Banović, predsjednica Udruge turističkih vodiča "Osinium", i kaže da se muzejskog postava ne bi posramili ni puno veći gradovi.
– Kad posjetitelji muzeja vide alkarsko oružje, odoru, a djeca koja su u pratnji roditelja videoigricu kojom se simulira bitka između branitelja Sinja i Osmanlija, svi se dobro zabave i nauče štošta o našoj povijesti. Sve je pristupačno i na engleskom jeziku, tako da nesporazuma nema. Tu mogu vidjeti kako izgleda alkar u povorci, saznati da oženjenom alkaru odoru pomaže odjenuti supruga, a mladiću majka, i druge zanimljivosti – kaže Doris Bilan.
Slično je i s arheološkom zbirkom u Franjevačkom samostanu Gospe Sinjske. I ona zaokuplja pozornost javnosti. Šteta je, veli nam Ingrid Rančić, vlasnica "Fenix toursa", što dvije trećine tog arheološkog blaga još nisu dane na uvid javnosti.
– Kustos fra Mirko Marić obvezno naglasi da je riječ o zbirci koja je po starini i vrijednosti četvrta u Hrvatskoj, iza splitske, zagrebačke i zadarske – veli Jelena.
Ni Mirna ni Jelena još nisu vidjele obnovljeni Muzej Cetinske krajine.
– A mogao bi biti uz bok ovom alkarskom, tako da se u Sinju, što se tog dijela turističke priče tiče, imamo čime ponositi – naglašava Jelena.
Najbogatija sinjska obitelj Tripalo, posebna je priča. Bili su toliko imućni da su od centra Sinja do rijeke Cetine mogli šetati a da nogom ne ugaze na tuđi posjed.
– Ima i onih koji žele čuti priču o Tripalićima, njihovim kućama i vilama u Sinju – potvrđuje Jelena.
Nadgrobni spomenik sedmogodišnjeg rimskog dječaka Gaja Laberija iz drugog stoljeća, koji u ruci drži kuglu ukrašenu mrežasto povezanim šesterokutima, simbol je prave kožnate lopte i smatra se čvrstim dokazom da se prvi nogomet u Europi igrao baš u Cetinskoj krajini. Tako glase službeni podaci o "nogometašu" Laberiju.
– A to zna "naljutiti" goste iz Engleske jer se njihova domovina smatra kolijevkom nogometa. Legenda ili ne, ali priča o Laberiju se ne preskače – kaže turistička vodičica Doris Bilan, koja priču o nogometu voli nastaviti izletom do arheološkog nalazišta Tilurium, rimskog logora iz 1. stoljeća, u Gardunu iznad Trilja.
A kako je Gaj Laberije pronađen upravo u Tiluriumu, pa nakon toga uzidan u pročelje kamene kuće u Vrličkoj ulici broj 10, štofa za priču o tome da je ovdje, ako ne izmišljen sam nogomet, a onda barem nogometna lopta – ima. Sve dobiva zabavni karakter ako se u cetinskom kraju zateknete u "Dane Dioklecijana" jer suvremeni Delmati i Iliri obvezno "bace na balun", pokušavajući oponašati igru Laberijevom loptom.
Grijeh je doći u Sinj, a ne uzjašiti konja.
– A za to je dovoljno "potegnuti" u Glavice, na ranč "Mustang", gdje i početnici mogu jahati ukrug – veli Doris, koja se raduje i činjenici da je sve više onih koji traže svoje tržišne niše.
– Znam čovjeka koji kani organizirati ribolov za turiste, a to će im sigurno biti zanimljivo.
Kad se umore od skitnje po muzejima, samostanu ili obilasku tvrđave koju Sinjani jednostavno zovu Grad, a do koje se penju samo oni u boljoj kondiciji, čime se i kako gosti mogu okrijepiti?
– Svi znaju za sinjske uštipke i arambašiće, ali ako želimo strance upoznati s gastronomijom koja je izvorno naša, onda ćemo ih odvesti negdje na peku. Sve drugo danas manje-više spravljamo pod utjecajem turske, talijanske ili austrijske kuhinje, a jela ispod peke radila su se još u vrijeme Delmata – veli Jelena Banović i dodaje da gradu nedostaje restorana u kojima bi se mogla ugostiti velika grupa turista bez najave.
– Kao i onih finih u kojima bi se jeo pršut i pijuckalo vino, čega ima u Splitu, a u Sinju bi tek trebalo biti. Zato imamo sto kafića i razvijamo kult ispijanja kave, što je strancima također jako zanimljiv fenomen – kaže Doris Bilan.
U pustolovnom turizmu je perspektiva, a Ingrid Rančić i njezina obitelj u tom su smislu pioniri. Ingrid ima više od petnaest godina radnog iskustva kao turistički djelatnik. Upoznala je i druge, tuđe i daleke kulture, običaje i nasljeđa, no shvatila je da je upravo njezin rodni kraj raj na zemlji, i da ga turisti tako doživljavaju jer su fascinirani njegovom ljepotom i tradicijom. Vesele ih male stvari koje mi, u našoj svakodnevici, niti ne zapažamo.
– Ne mogu vjerovati da je još uvijek moguće napiti se vode direktno iz slavine gradskog vodovoda, a kamoli iz rijeke Cetine, Rude, Ovrlje... Nezamislivo im je da u ovako malom kraju imamo doslovno sve. Tu mogu planinariti, biciklirati, veslati kajakom rijekom Cetinom, bavit se "fly fishingom", konjičkim i aviosportom, a do mora, ako ga se zažele, imaju pola sata vožnje. Turisti ovdje dolaze ciljano; žele osjetiti mir, čisti zrak i hranu koja stiže doslovno iz vrta na stol, koja je ukusna i prirodna. Žele vidjeti našu kulturnu baštinu u muzejima te posjetiti crkvu Čudotvorne Gospe Sinjske a također i mjesto ukazanja drage Gospe u Gali – kaže Ingrid. Upravo zato, kaže, trebamo i dalje raditi na promociji i marketingu ovoga kraja.
– Sigurna sam da bi konstantni dolasci turista omogućili podizanje razine svijesti domicilnog stanovništva te otvaranje društva u cjelini. Turizam bi potaknuo mlade na ostanak u svom zavičaju. Imali bi posla u turističkoj branši, što bi im omogućilo normalan život – kaže Ingrid Rančić, koja upravo mlade vidi kao nositelje turizma.
– Uz starije, oni bi trebali biti ti koji će prenositi svoja znanja i običaje na buduće generacije. Stoga pozdravljam sve pokušaje pojedinaca u zaštiti kulturne baštine i običaja, zaustavljanju devastacije prirodnih ljepota koje su s godinama počele biti sve veće i opasnije. Pozdravljam i svaku inicijativu gradskih i županijskih vlasti u nadi da ćemo zajedničkim snagama udahnuti i pokrenuti turizam Dalmatinske zagore jer, nije to fraza, zbilja ovdje imamo što pokazati. Vjerujte mi, tko jednom dođe u naš cetinski kraj, postat će naš stalni gost.
Tekst realiziran u suradnji s Hrvatskom turističkom zajednicom u skladu s najvišim pravilima struke.