Još kao malom dječaku Mateju Lebi u sobi su bili obješeni posteri jednog od najvećih majstora kung-fua Bruce Leeja. Gledao ga je s divljenjem i čuđenjem pitajući se hoće li on ikada dostići njegovu vještinu. S vremenom, stvari su se mijenjale i Bruce Leejev poster sa zida dječje sobe zamijenile su brojne medalje i pehari. Želja za treniranjem borilačkih vještina dovela ga je do toga da danas u 26. godini nosi titulu svjetskog seniorskog prvaka u - kickboxingu.
Koliko uopće medalja uopće imaš?
- Iskreno, ne znam. Vjerujem da bi trebalo neko vrijeme da ih prebrojimo sve – skroman je Matej koji je na prvenstvu održanom u Budimpešti od 2. do 11. listopada, svladavši u finalu kategorije kick light do 84 kilograma Slovaka Michala Stricika. Odlukom sudaca Matej je proglašen pobjednikom.
No put do titule najboljeg je bio trnovit. Matej se sa šest godina doselio sa svojom obitelji u Benkovac iz Srednje Bosne, a dvije godine kasnije počeo je trenirati kickboxing.
- Htio sam trenirati karate jer sam bio uživljen u Bruce Leeja, ali toga u Benkovcu nije bilo. Jedino je tada postojao kickboxing pa je odluka pala na to – govori nam Matej koji je prije nekoliko mjeseci završio Kineziološki fakultet u Mostaru.
Matija je aktivno trenirao kickboxing sve do 2012. godine kada se odlučio u potpunosti posvetiti fakultetu pa je tako kickboxing stavio na čekanje.
- Skoro cijeli fakultet rukavice nisam uopće oblačio. Tek sam se zadnju godinu faksa ponovno odlučio vratiti svojoj ljubavi pa sam tako u Mostaru osnovao kickboxing klub Eagles u studentskom centru koji danas broji 50-ak članova – govori Matej.
Na trećoj godini fakultet počela mu se javljati ideja kako poboljšati dječju aktivnost i potaknuti mališane na sport kada se vrati u Benkovac. Upravo tu se rodila ideja o osnivanju Univerzalne sportske škole Talent koja okuplja oko 80 članova.
Održavanje škole kao i posao osobnog trenera Mateju jedan je od način treninga jer već duže vrijeme sam trenira.
- Sam sebe treniram!
Kako sam sebe?, pitamo ga.
- Pa lijepo, nemam trenera u Benkovcu već sve sam radim. Trening s trenerom odradim samo prije natjecanja i to u Slavonskom Brodu s Goranom Ivezićem. I to je to – govori Matej koji kao i većina sportaša muku muči s financijama jer to nisu samo novci za tih par dana prvenstva. Prije toga potrebno je odraditi pripreme, razne kampove i dodatna natjecanja kako bi se uopće moglo pristupiti prvenstvu.
- Umalo nisam otišao na svjetsko prvenstvo jer su financije uvijek problem. Do zadnjeg trenutka nisam znao hoću li uopće otići. Tražio sam pomoć i od Grada Benkovca, ali su me nažalost odbili. Trenutno imam samo jednog sponzora, a to je tvrtka Sedra Consulting koja mi financijski pomaže – kaže nam Matej nadajući kako će se nakon svjetske titule stvari ipak promijeniti.
Ali Mateja financije, uvjereni smo, neće zaustaviti. O tome koliko sebe daje u ovaj sport govori i činjenica da se na natjecanju u Makarskoj 2011. četiri borbe borio sa slomljenom šakom te je na kraju završio prvi.
Mjesec dana prije natjecanja pripreme se zahuktavaju, a napor koji tada ulaže je uistinu velik.
- Tada je najteže, zbog ekstremnih ljudskih napora nerijetko znam i povratiti, ali odmah se vraćam i nastavljam s treningom. Sve čovjek može izdržati kada voli nešto – govori Matija koji nam priznaje da je najponosniji bio kada je na dodjeli medalja u Budimpešti zasvirala hrvatska himna.
- Borbe nisu bile lake. Prije prve sam pomislio, daj Bože samo da ovu dobijem kako se kući ne bi osramotio. E onda sam prvu dobio pa nakon nje i drugu. E onda je došla treća borba gdje sam znao da sigurno imam treće mjesto, a protivnik mi je bio domaćin što je cijelu borbu učinilo još težom – prepričava nam Matija kako su izgledale borbe u Budimpešti. U posljednjoj, četvrtoj borbi, skupio je snage i sebi rekao kako bi bilo bolje da je zadnji nego drugi. Tako je i smogao snage i u potpunosti izdominirao Slovaka, što mu je na koncu donijelo zlato.
- Zadnja borba je bila teška, sve mi se tad vrtjelo u glavi… Iako mi trener uvijek govori da u borbu idem čiste glave, meni je nastao pravi nered. Mislio sam u tom trenutku na obitelj i prijatelje, to mi je dalo snage da dam sve od sebe. Da budem, kada treba, najbolji…
