U zadarskoj Gradskoj loži 27. listopada otvorena je izložba slika i unikatnog nakita Adina Hebiba i njegove kćeri Mije, a trajat će do 16. studenog. Ovaj svjetski poznati ekspresionist rodom iz Mostara, jednostavnog nadimka Slikar, s posebnom se radošću vratio u grad u kojem je zadnji put izložio radove prije tri godine. Njegov bogat opus slika i grafičkih djela obuhvaća scenografiju, plakate, ilustracije knjiga i monografije.
Dobitnik je mnoštva europskih nagrada za grafički dizajn, kao i niza drugih stručnih nagrada i priznanja. Priredio je više od 40 samostalnih izložbi u zemlji i inozemstvu, a njegova djela nalaze se širom svijeta. Njegova kći Mia Hebib diplomirana je dizajnerica nakita, u New Yorku surađuje s modnim kućama Liz Claiborne, Henri Bendel, Tory Burch te BCB Generation, a predstavila se na mnogim izložbama u Europi, Americi i Aziji. U ugodnu razgovoru Adin nam je ispričao više o svojoj kćeri, ljubavi prema Dalmaciji, budućim planovima, pogledu na umjetnost, ženskim aktovima i muškim suzama.
– "Adin i Mia Hebib vratili se u Zadar", tako su glasili naslovi na portalima u povodu otvorenja, svidjelo mi se to. U Dalmaciji se uvijek dobro osjećam. Sada je izložba u Zadru, a u pregovorima sam i za neke projekte u Splitu. Split je moja velika želja za koju se nadam da će uskoro biti ostvarena! – kaže Adin i nastavlja: – U zadarskoj Gradskoj loži predstavljena su tri moja ciklusa za koje sam procijenio da najbolje prikazuju presjek 36 godina umjetničkog rada. Toliko sam godina u statusu slobodnog umjetnika nakon završetka školovanja u Parizu. Prvi se ciklus zove "Ne daje Bog križ onome tko ga ne može nositi" jer ta se rečenica, samo na nešto drugačije načine, proteže kroz sve religije. Čitav ciklus napravljen je prema istoimenoj slici koja sadrži 24-karatne listiće zlata i također je izložena u loži. Drugi izloženi ciklus izrazito je poseban jer ja nikada, baš nikada nisam koristio crnu boju na svojim slikama, a u ovom slikam na fantastičnom crnom papiru "svoje gradove". Treći ciklus je najfriškije napravljen i u Zadru je zapravo njegova premijera. Vezan je uz Edu Murtića, po mojem mišljenju najvećeg hrvatskog slikara. Imao sam ga čast poznavati. U tom ciklusu koristim terakotu, a sve sam oblike sam izradio u jednom selu 50 kilometara od Sarajeva.
S obzirom na to da već imate iskustvo s izlaganjem u Zadru, kakav je interes građana?
– Ja se stvarno iskreno nadam da ću se jednog dana preseliti u Dalmaciju i tu otvoriti atelje, prvenstveno mislim na srednju Dalmaciju jer mi je nekako najljepša i tu imam mnogo prijatelja. Vi ovdje otvarate muzeje, a u Sarajevu se muzeji zatvaraju. Zadovoljstvo mi je raditi s Renatom Peroš, koja je sudjelovala u obnovi Kneževe palače, a zahvalio bih na gostoprimstvu zadarskom županu Božidaru Longinu. Ja uvijek kažem kako bez jakog gospodarstva kultura ne može živjeti. U ekonomiju se uopće ne razumijem, ali čujem da zadarski muzeji rade s financijskom dobiti. To je fenomenalno. Mislim da je kultura ta koja države promovira u svijetu. Kad bih ja pitao svoje prijatelje u Dalmaciji tko je bio premijer Bosne i Hercegovine prije pet godina, ne bi znali, ali svi bi znali tko je Mersad Berber, na primjer. Uglavnom, moje je iskustvo predivno, a odaziv vrlo jak.
Kao ekspresionist, u radu ste navikli interpretirati unutarnje stanje, proživljene emocije. Koliko ste emotivni privatno, u svakodnevnom životu?
– Moj veliki prijatelj Halid Bešlić kaže – nije sramota da muško zaplače. Nedavno sam u jednom velikom intervjuu u svom ateljeu i zaplakao. Ja to nisam sakrio. Veoma sam bogat čovjek, imam šestero djece i preko 1000 slika i radova, u 63. godini života radim po deset sati dnevno. Veliki sam emotivac, ne vjerujem u horoskop, ali kažu da su Ribe vrlo emotivne. Ekspresionizam jesu emocije i stanje duha, dobro ste rekli. Slikam ono što proživljavam. Akt, most, krošnja, okvir, sve su to moje emocije. Jedan je talijanski likovni kritičar napisao da je moje likovno pismo, bez obzira na to kakvu vrstu slike slikam, jako prepoznatljivo. To mi je jedan od najvećih komplimenata. Cijeli život slikam ono što proživljavam, a naravno, slikam ono što volim.
Čest motiv vaših slika su žene i ženski aktovi. Što je to toliko moćno u ženskom biću što vam je vječna inspiracija?
– Ovako ću vam odgovoriti – ako bi žene vodile ovaj svijet, svijet bi bio bolje mjesto. Na svim slikama žena pokušavam prikazati snagu žene. Ne volim kad su potpuno gole, volim detalje poput haltera, štikli, crvenog laka na noktima, nešto što ženu čini posebnom. Žene su obilježile moj život, nikad se s njima nisam svađao. Ne podnosim izjave ljudi koji kažu da su sve žene iste. Žene imaju veću snagu i karizmu od nas muškaraca.
Je li ponekad teško bilo biti umjetnik? Pročitala sam da ste u jednom intervjuu rekli kako ste znali biti gladni i tada biste išli raditi na bauštelu...
– I danas mi je nekad teško. Moj bivši veliki prijatelj prevario me je za čak 170 tisuća eura, sad taj kredit vraćam već četiri godine i teško je. Evo, ovim putem pozdravljam banke! Ali on je prevario i ljude bogatije od mene, mislim materijalno bogatije. Moj duh, moja snaga i moje okruženje u kojem živim nisu mi dali da pokleknem. To što sam preživio infarkt, operaciju pluća i svinjsku gripu, to je sve stvar stresa. Zato vašim čitateljima samo preporučujem – ne sekirajte se, ljudi! Ja imam veliku odgovornost prema svojoj obitelji, obitelj je gnijezdo iz kojeg sve potječe i najveća podrška. Ali da, u jednom periodu života, u bivšoj Jugoslaviji, da bih preživio, na crno sam kopao kanale u Njemačkoj od šest ujutro do navečer. U Londonu sam pak čuvao djecu da bih zaradio i usput usavršio engleski jezik. Svaki umjetnik, kao i svaki drugi čovjek, ima krize, ima probleme. Kad me je prijatelj prevario, tek tada sam počeo koristiti crni papir u podlogama slika.
Što mislite, zašto vaša djela uživaju toliku popularnost? Izložena su na gotovo svim kontinentima. Je li tajna u raskoši boja kojom se služite?
– Podrijetlom sam iz Mostara, iz Hercegovine. Kod mene je uvijek nekako vedro i sunčano, a kraj pun boja. Možda je stvar u koloritu, on je privlačan. Ali nisam kompetentan govoriti o tome što se i zašto se ljudima nešto sviđa. Drago mi je da nema likovnog kritičara koji nije pisao o meni. U ekspresionizmu svatko na svoj način vidi neku sliku. Ovo ću reći sad prvi put u životu – najveći kupci mojih slika su žene, a znate li što biraju? Gotovo uvijek ženske aktove! To me je oduvijek zbunjivalo.
Kojom se likovnom tehnikom najbolje izražavate?
– Ulje na platnu uvijek će biti ulje na platnu. Točka. Ostalo su folovi, golovi... Štafelajno slikarstvo pravo je slikarstvo i uvijek će biti najcjenjenije u svijetu. Danas slikari nemaju slikarske osnove, a bacaju se u ko fol apstrakcije. To je kao da ne znate abecedu. Ako uzmemo Picassa, Salvadora Dalija... u svim prvim fazama oni su fantastično slikali hiperrealizam. Ja poštujem prvo zanat, a onda ide ta nadgradnja. A to se postiže radom. Ja slikam svaki dan deset sati u ateljeu u Sarajevu. Kad izađem iz ove financijske krize, obećao sam sam sebi da ću otvoriti atelje u Dalmaciji.
Kojim riječima biste naše čitatelje pozvali na zadarsku izložbu?
“Problem” Balkana je oduvijek bio taj što ljudi vole ući u tuđe živote i upoznati tuđu intimu. Mene ugodno iznenađuje zašto ljudi žele toliko ući u moj atelje, a atelje je duša jednog stvaraoca. Mislim da bi bilo lijepo da isto tako uđu na izložbu u Zadru, upoznaju mojih 70-ak radova koji su presjek moje karijere – akt, terakota, križ... potpuno sam razgolićen. Sve što slikam radim za druge. I to mi život znači.
Adin Hebib najavio je skoro objavljivanje svoje monografije na 920 stranica, pune pikanterija iz njegovog privatnog i poslovnog života.
- Nije klasična, stereotipna. Pisana je biografski, ništa nisam sakrio iako su mi brojni sugerirali da to učinim. To je knjiga mojeg života. U njoj će biti objavljeno dosta zanimljivosti, na primjer posljednji akt koji sam radio je od Ane Rucner visok dva metra i na njega sa izrazito ponosan. Objavit ću i aktove žena visokih državnih dužnosnika iz prošlog sistema, rekao nam je Slikar.