Priča o mirilima ne završava na religijsko-simboličkom značenju

Praksa obilježavanja mjesta na kojima je netko umro prisutna je u cijelom svijetu, najviše za poginule u prometnim nesrećama i djecu. Funkcija takvih mjesta je komemoracija osobe, emotivno olakšanje i održavanje društvenog sjećanja na pojedinca, ali i upozorenje drugima

Fenomen mirila ne može se promatrati samo unutar religijsko-simboličkog značenja po kojemu su postala poznata i popularna posljednjih desetljeća. Mirila su i dio puno širih praksi obilježavanja mjesta odmaranja s pokojnikom, ona su i nematerijalna kulturna baština Republike Hrvatske, turistička atrakcija, izvedbena umjetnost i mjesto sjećanja, zaključak je knjige „Smrt u dalmatinskom zaleđu: Mirila od rituala do teatra", autora doc. dr. sc. Marija Katića, s Odjela za etnologiju i antropologiju Sveučilišta u Zadru, koja je jučer predstavljena u Novom kampusu. Uoči predstavljanja knjige, u kojem su uz autora sudjelovali urednica Nives Tomašević, Petra Kelemen i Matija Dronjić, Katić je studentima i zainteresiranim gostima održao predavanje "Znamenja smrti". Većina znanja o mirilima, istaknuo je on, nastalo je nekritičkim prihvaćanjem prvog znanstvenog rada o ovoj problematici iz 1934. godine.

Problem je što se za cijelu praksu raširenu od juga Istre do (najmanje) Sinjske krajine, uzima samo praksa vezana uz Južni Velebit, gdje se posmrtna povorka na ovakvim mjestima spušta na odmor i gradi mirilo kako bi duša tu ostala. Svaki zaselak ima svoja mirila, a mjesto se doživljava svetim. - Priča o mirilima ne završava na religijsko-simboličkom značenju, niti samo na ovom području.

U Bukovici se ovakve strukture nazivaju počivaljke, pa tako u Žegaru još uvijek s pokojnikom zastaju kod počivaljki, gdje ga ne iznose niti smatraju da na tom mjestu duša ostaje; rade to samo iz običaja. Mirila bi trebala biti na pola puta od kuće pokojnika do groblja, ali ima niz lokaliteta gdje su počivaljke, bilješke, biljezi, netom prije groblja, pa nemaju praktični nego simbolički značaj, otkrio je Katić.

U Korlatu imaju samo jedno zajedničko mirilo, na kojem pri dolasku novog pokojnika jednu od stijena okrenu u dugom smjeru. U Unešiću se pokojnik spušta između četiri stijene, a obred traje svega tri minute. U Lukovu kod Karlobaga svi sudionici moraju odložiti kamen na hrpu koja predstavlja počivaljku. Negdje su se mirila čak i institucionalizirala, na način da je svećenik dao napraviti plato i križeve na mjestu mirila, gdje se pokojnik i danas zaustavlja.

Praksa obilježavanja mjesta na kojima je netko umro prisutna je u cijelom svijetu, najviše za poginule u prometnim nesrećama i djecu. Postavljaju se vijenci, nadgrobne ploče, mali hramovi, a neke lokacije na kojima su poginule poznate osobe postaju mjesta hodočašća. - Funkcija takvih mjesta je komemoracija osobe, emotivno olakšanje i održavanje društvenog sjećanja na pojedinca, ali i upozorenje drugima. Najstariji zapisi o mirilima govori o čovjeku kojeg su hajduci ubili kod Benkovca. I u trogirskom zaleđu običaj je obilježiti mjesto gdje je netko stradao na putu, na drugim lokacijama mjesto gdje more izbaci utopljenika, gdje netko umre od hladnoće...

Mjesta onečišćenja mrtvim tijelom moraju biti obilježena, istaknuo je Katić uzroke rituala koji se javlja u zajednici, dajući i primjere označavanja mjesta na kojima se pokojnik zaustavio u Finskoj, Estoniji, Švedskoj, Irskoj, ali i bližim Srbiji, Makedoniji, Bosni i Hercegovini... Inače, dolaskom turizma u naše krajeve lokacije s mirilima su gotovo uništene, jer su se preko njih gradile prometnice, a ljudi su napuštali svoja ognjišta odlazeći na more.

No kad su ljudi shvatili da turisti žele priču, i da su mirila lokaliteti koji im tu priču mogu pružiti, stvar se brzo okrenula te su ona danas zaštićena i označena kako bi ih posjetitelji mogli doživjeti kao ostatak jedne jedinstvene lokalne prakse. Ona su ušla i u svijet umjetničke prakse, nakon što je Josip Zanki priredio performanse s uzimanjem mjera za žive ljude, koji su u njima doživljavali transcendentalna iskustva.