Mladi Iranac odustao od selidbe u Dansku: Hrvatska je raj na zemlji, a nema grada kao što je Split. Zagreb? Ipak ne, ja sam Dalmatinac

Mojtaba Shahmoradi (29) rodio se i odrastao je u gradu Ahvazu, u iranskoj pokrajini Huzestanu. Tamo je završio škole i fakultet računarstva, da bi se u jednom trenutku, nakon što je odslužio vojsku, našao na životnoj prekretnici. Trebao se odlučiti što i kako dalje.

– Već sam imao avionsku kartu u džepu i sve papire za Dansku, ali odlučio sam se za Hrvatsku – veli ovaj mladi čovjek.

Svojim izborom iznenadio je rodbinu i prijatelje u Iranu, ali otprije je postojala njegova veza s našom zemljom. I to sportska.

– Trenirao sam i igrao nogomet u klubu Fulad, gdje mi je prije 15 godina za trenera došao Nenad Neno Nikolić iz Splita. Kako sam dobro govorio engleski jezik, a Neno još nije znao ni riječ perzijskog, brzo smo uspostavili kontakt. Bio sam mu veza sa svlačionicom, ali i u gradu kada mu je nešto trebalo. Puno smo razgovarali, izlazili, sprijateljili smo se.

Preko njega sam upoznao Hrvatsku i Hrvate. Poslije će u moj grad doći raditi i Luka Radman, koji je vjerojatno i najzaslužniji za to što sam krenuo ovim putem – kaže Mođi, kako ga nazivaju hrvatski prijatelji.

Teško mu je bilo ostaviti se nogometa i krenuti posve drugačijim putem. Tu je veliku ulogu odigrala obitelj.

Hrvati su mi odmah bili super

– Moji roditelji i petero braće svi su obrazovani. Jedan od njih, s kojim sam najbliži, rekao je jednom prilikom da u životu imam dvije opcije: jedna je nastaviti s nogometom i puno riskirati, a druga je znatno mirnija i pretpostavlja da upregnem sve snage da završim fakultet. Ja sam izabrao drugu – govori nam dok u srcu Splita ispijamo podnevnu kavu.

Sa svojom diplomom brzo je našao posao u rodnom gradu bogatom naftom, čije se broj stanovnika u jednom kratkom vremenu povećao s milijun na 1,5 milijuna.

– Nakon Nene i Luke upoznao sam brojne Hrvate koji su dolazili u Iran i, što je najvažnije, uvijek sam se dobro slagao s tim ljudima, sklapao prijateljstva, ostajao u vezi. Pa ne postoji džaba ona teorija da vi Hrvati i mi Iranci vučemo isto podrijetlo – uz smijeh će Mođi.

Kada je već stekao neko životno i stručno iskustvo, Luka Radman pozvao ga je u goste u Split. Shahmoradi sjeda u zrakoplov i prvi put stiže u rano proljeće 2018. godine. Plan je bio ostati neko vrijeme, naučiti jezik i vratiti se u Iran. Ali...

– Ja sam odmah shvatio da je ovo grad za mene! Ljudi su me prihvatili kao svog, kao nekog rođaka koji se vratio izdaleka. A ja nisam znao izgovoriti ni riječi hrvatskog. Sjećam se da sam u avionu napravio popis s desetak osnovnih fraza tipa "koliko je sati" ili "jednu kavu, molim". I to je bilo sve od mojeg hrvatskog.

I onda sam čvrsto odlučio naučiti jezik i zato odlazim u Zagreb, gdje na Filozofskom fakultetu upisujem tečaj. To je bilo šest mjeseci borbe, najviše s ovim vašim padežima. Ništa lakši nije bio ni vokabular, pogotovo lokalizmi, od kojih jedne koriste na sjeveru, druge u Dalmaciji, treće Slavonci. Čak sam pomišljao i odustati.

Da nije bilo jednog razgovora s mamom, možda bih spakirao kufere i vratio se doma. Majka je bila ta koja mi je i savjetovala da izaberem Hrvatsku. Mene su i u Zagrebu očarali ljudi, ta njihova pristupačnost, spremnost da ti pomognu iako ih sam ne pitaš – sipa komplimente na naš račun ovaj Iranac.

Ništa bez utakmica Hajduka

Drugi su mu savjetovali – a i sam je na to nadošao – da će svladati jezik bude li puno razgovarao, koristio ga u svakodnevnom životu. Tu mu je puno pomogla ekipa s fakulteta, te prvi susjedi na Črnomercu uz beskrajne sjedjeljke na piću.

Nakon pola godine već je posve pristojno govorio, toliko da je bio spreman za prvi intervju za posao. Bio je prošao i svoj prvi snijeg u životu, jer grad u kojemu je rođen spada u najtoplije u svijetu s ljetnih 55 stupnjeva u zraku.

– Sjećam se da sam došao kod jednog poslodavca i kada je čuo odakle sam, toliko smo se zanijeli uz kavu da smo posve zaboravili zašto sam ja tu. Problem je bio što su u firmi radili isključivo domaći ljudi, klijenti su bili ovdašnji i bilo bi glupo da se samo zbog mene prebacuju na engleski.

Posao sam dobio već pri trećem pokušaju kod Borisa Štembla. Ja sam od njega učio hrvatski, a on od mene sve o Perziji i našoj kulturi. Toliko se zainteresirao da je ubrzo s kolegom Darkom iz Zadra otišao u Iran. Ja sam im pravio društvo – veli Mođi.

U zagrebačkim danima od velike mu je pomoći bila obitelj bivšeg hajdukovca Mate Baturine, pogotovo kada se zbog sankcija nametnutih Iranu i devalvacije počela topiti štednja koju je imao u rijalima. Drugi poznati Hrvat koji mu je pomogao bio je Igor Štimac.

– Što zbog tih hajdukovaca u mojem okruženju, što zbog ekipe koju sam imao, ja sam počeo sve ozbiljnije razmišljati o preseljenju u Split. U Zagrebu mi je bilo super, ali Split je isti kao moj Ahvaz. Ljudi su meni sve.

I tako sam krajem prošle godine došao u Split, s tim da sam dobra četiri mjeseca prije doslovno svaki vikend bio tu. Druženja s ekipom, utakmice Hajduka..., ja to ne bih propustio ni za živu glavu. Kad sam odluku priopćio šefu Zoranu Salopeku i poslije kolegici Ivani, oboje su imali istu reakciju – rekli su da ja pripadam dolje – navodi naš sugovornik. Sjeća se kako mu pri dolasku u MUP radi sređivanja boravišta službenica zbog hrvatskog koji je zvučao već vrlo pristojno nije povjerovala da ovdje živi tek nešto manje od dvije godine.

Pod Marjanom je pokrenuo i vlastiti biznis. No, ubrzo nakon preseljenja došao je prvi "lockdown" zbog koronavirusa.

– Tu sam najbolje osjetio dušu ovoga grada. Nema čovjeka kojeg sam prije znao ili tek upoznao da me nije pitao treba li mi što, uz obvezno da su mi uvijek na raspolaganju. Naprosto mi nisu dopuštali da se ni jednog trenutka osjećam usamljeno. To ćete rijetko gdje sresti, možda jedino u mojem Ahvazu.

Mođi puni svoju treću godinu u Hrvatskoj i dojmovi su mu i nadalje isključivo pozitivni, pa čak i u biznisu. Ima svoju tvrtku, klijenti su mu mahom inozemni, pa je tako prije par dana dovršio softversko rješenje za buking u hotelu u neposrednoj blizini mitskog Anfielda u Liverpoolu koji je u vlasništvu njegova prijatelja Petera. U projektu je surađivao s tvrtkom koju u Zadru drži Marko Mišulić.

A onda je stigla Suzana

– S oko četiri milijuna stanovnika i migracijom mladih Hrvata u druge zemlje, ovdje se itekako može vidjeti obećavajući talent u tehnologiji. Marko možda živi i radi u malom gradu, ali njihov standard i kvaliteta su takvi da kupce imaju od Afrike do Velike Britanije. Kapa do poda – ustvrdio je.

Mođijevi planovi vezani su uz našu zemlju. Priznaje i da bi se volio okušati i negdje drugdje na zapadu i onda se opet vratiti u Dalmaciju.

Iako je u njegov život ušla jedna Suzana, Slavonka sa zagrebačkom adresom, on se ne vidi nigdje drugdje u Hrvatskoj.

A što ako Suzana bude rekla "Zagreb i ništa drugo"? – pitamo ga.

– Ne može! Ja sam ipak Dalmatinac – odgovorio je.