„Pustite ljude neka zarade”.
Ta mantra zadarskog gradonačelnika izgovorena je 2017. godine u šetnji gradom koji se već tada gušio pod najezdom „ljudi koji su zarađivali”. Pristojnost je već godinama uzmicala pred pohlepom, a gradska vlast je u najmanju ruku žmirila pred notornom devastacijom prostora čiji su autori beskrupulozno gazili javni interes svuda gdje se moglo zaraditi.
Tek će obdukcija pokazati neke nove činjenice oko smrti mladog Irca koji je upao u rupu u zadarskim gradskim bedemima. Vidjet će se je li bio pijan, je li bio drogiran, možda se bude znalo nešto više i oko toga je li pao zbog neopreznosti ili zbog opijata, možda se sazna i postoji li sumnja da je gurnut niz visoki bedem „pod zaštitom UNESCO-a”. Sve te činjenice, na žalost, neće promijeniti već postojeće, one su zlokobno konačne: dječak je mrtav, a ograde nad opasnom rupom nema! Te dvije činjenice su neoborive i mada se, onako na prvu, pokušalo stvar „ublažiti” retoričkim pitanjem je li bio pijan ili drogiran, to neće promijeniti ništa: mrtav je, a ograde nema. I da je bio i pijan i drogiran, na što svi valjda imamo pravo: mladi Irac je i dalje mrtav, a ograde i dalje nema. Od prve činjenice, da im je sin mrtav, doživotne će traume imati samo njegovi roditelji, ali hoće li ikakve traume, pa makar i nelagodu, itko osjetiti od druge, od one da „ograde nema”?
Skoro svi Plenkovićevi ministri, ali i brojni drugi likovi koji su svoje otiske ostavili u njegovoj administraciji, završili su iz brave ili su se našli pod ozbiljnim sumnjama za „devastaciju javnog interesa” jer su „upali u kriminalnu rupu”. Uočljivo je to do te mjere da se javnost ovih dana čudi zašto odlazi ministar Marić, a iza peta mu nije ni USKOK ni tužitelji ni nekakva teža optužnica. A ovima koji tek dolaze, revniji mediji otkriju nekakve svinjarije iz prošlosti dok još nisu pošteno ni sjeli u ministarsku fotelju. Kad tikva pukne, odvedu ih u Remetinec i tako redom, serija ide dalje, a da nitko ne pita: pa dobro, ljudi moji, tko je „kadrovirao” te dojučerašnje genijalce, a današnje kriminalce? Tko je ostao do te mjere impresioniran time što su jako sposobni, pametni i vrijedni da nije vidio da se u stvari radi o običnim lopužama, kleptomanima, prevarantima i sjecikesama? Tko ih je birao i po kojem ključu, kroz čije su se filtere provukli, a da nitko ne zna kako su stekli toliku imovinu i s kakvim su sve sumnjivim tipovima umreženi? Ili su im to u stvari bile ključne „kvalifikacije”?
Kad sva prljavština pokulja van, javnost je poplavljena čuvenim alibijima tipa „nismo imali pojma”, „svatko mora odgovarati za sebe”, „neka institucije rade svoj posao”. Tako na kraju svi, uključujući i premijera Andreja Plenkovića, pobjegnu od bilo kakve političke odgovornosti za zlodjela „lopovske reprezentacije iz Remetinca”! Pa sve iz početka, u „kriminalnu rupu” će upadati neki novi, nadolazeći „kadrovi”, ma koliko mi tim tikvanima plaćali seminare na kojima ih se uči kako popuniti imovinsku karticu, a ne zaboraviti koji milijun u nekretninama ili kako izbjeći sukob interesa, a ne smetnuti s uma intimna druženja s notornim banditima.
Žrtve te „kriminalne rupe” ipak nekako prežive „od prvog do prvog”, u slučaju „rupe u zadarskim bedemima” žrtve ginu, ali ono što je isto u oba slučaja je paničan bijeg ne od krivice, jer o tome još nije riječ, već od odgovornosti za nesreću. Kod smrtonosne „rupe u bedemima” taj bijeg od odgovornosti za smrt mladog Irca lišen je čak i slavne mantre „nismo znali”.
Za opasnu rupu su znali svi, jer ovo niti je prvi put niti je ovo prva smrt zbog pada s gradskih bedema. Stanovnici Poluotoka su i nedavno upozorili vrh gradske vlasti na zamku u bedemima, ali se nije dogodilo ništa iako je za „zatvaranje rupe” bila dovoljna jedna jedina jebena naknada za članstvo u nekakvom nadzornom odboru ili upravnom vijeću! Da ne spominjemo profit iscijeđen iz prostora gradskog perivoja u kojemu ljudi padaju s bedema.
Nakon svih takvih slučajeva pada s bedema i svih upozorenja, bilo je dovoljno postaviti „defense ogradu” i oko nje posaditi tridesetak sadnica zelenila, kako je to napravljeno na jednako visokim i opasnim bedemima kod Muzeja antičkog stakla. Ali, tko je to trebao učiniti, tek će se vidjeti. Sigurno je da ćemo čuti ono „neka institucije rade svoj posao”, „mi nismo nadležni”, „nismo znali”...
U doglednoj budućnosti ovo bi mogla postati udarna vijest iz crne kronike: „Dvoje ljudi poginulo na četverotračnom ulazu u Zadar. Zabili su se u cisternu s gorivom koja je pri uključenju na državnu cestu s benzinske pumpe izašla na drugi prometni trak. Ne zna se kako je benzinska pumpa dobila građevinsku dozvolu iako se s nje na državnu četverotračnu cestu izlazi pod kutom od 90 stupnjeva.”
To se još nije dogodilo, ali takva pumpa s takvim izlazom u Zadru već postoji, a vrpcu je na njenom otvorenju presjekao gradonačelnik. Čini se logičnim zaključiti „pustimo ljude da zarade”. Mada, točnije bi bilo reći „pustimo naše ljude da zarade”, a ako se nešto i dogodi, "neka institucije rade svoj posao"...