U Hrvatskoj je 125.000 obitelji s kreditima u švicarskim francima. Svaka od njih ima svoju priču. Ovo je priča Anite Perkov Kalebota iz Splita, priča o životu s kreditom, koji je postao noćna mora i priča o borbi za prava potrošača. Anita Perkov Kalebota je i volonterka udruge Franak, članica njezinog Upravnog odbora.
Prvi kredit podigla je u prosincu 2005., riječ je o auto kreditu za kupnju osobnog vozila Opel Corsa u Raiffesen banci (RBA) u Šibeniku na iznos od 17.460 CHF, uz rok otplate od sedam godina i ugovoreni mjesečni anuitet u iznosu 1250 kuna uz promjenjivu kamatnu stopu od 5,50 posto.
Drugi kredit je stambeni, podignut u studenom 2007. za kupnju stana od 43m2 u Hypo/Addiko banci u Splitu na iznos od 181.700 CHF, na 13 godina i ugovoreni mjesečni anuitet od 6.500 kuna uz promjenjivu kamatnu stopu od 5,00 posto.
Anita je inače nastavnica ekonomske skupine predmeta, a njezin suprug Srđan Kalebota je poznati splitski odvjetnik. Njihova obiteljska mjesečna primanja u početku su bila dovoljna da pokrivaju sve svoje mjesečne obveze na vrijeme. No, porastom kamatnih stopa i porastom tečaja u oba kredita obiteljska mjesečna primanja više nisu bila dovoljna.
-Tada su nam pomagali roditelji Ruzarijo i Zorka, Vjekoslav i Vedrana te naši prijatelji Maja S., Maja J., Marijana, Ines, Ivana i Milica koji su nam davali robu svoje djece za naša dva sina – Lucijana i Mihaela. Suprug i ja smo prodali sve one stvari koje nam u to vrijeme nisu bile neophodne, pa smo i na taj način pokrivali svoje mjesečne obveze. Najteža je bila spoznaja da zapravo time vraćamo samo mjesečnu obvezu (anuitet), ali da nam se ne smanjuje dug prema banci.
Glavnica je rasla kako je rastao tečaj. I svaki mjesec naš dug je bio veći iako smo uredno vraćali kredit. U to su vrijeme odlasci u kino, kazalište, koncerti bili luksuz, ali srećom nismo bili gladni – nikad. Suprug i ja nismo kupovali novu odjeću, a ja sam jedanput u godini odlazila kod frizera na šišanje jer je i to bio luksuz. Jedno duže vrijeme su uobičajeni životni troškovi postali samo mašta – kazuje nam Anita o teškim danima koje su, ni krivi ni dužni, proživljavali.
Pitamo je i kakvi su im bili kontakti s bankama, otkad su se odlučili za kredite u CHF, pa u vremenu kad su nastupile poteškoće zbog rasta tečaja i kamata.
-Odlasci u banku su zapravo bili najteži i za svaki odlazak bih se morala psihički pripremiti jer bi mi se srce svaki put uzlupalo kad bih razgovarala s bankarskim službenicima. Mjesečna obveza je s ugovorenih 6.500 kuna porasla na 11.200 kuna pa zbog zamrznutog tečaja i kamatne stope pala na 9800 kuna.
U lipnju 2015. sam išla u banku platiti mjesečnu obvezu u iznosu od 9800 kuna i nakon što sam uplatila, pitala sam bankaricu koliki nam je preostali dug. Podsjećam da smo uzeli stambeni kredit 2007. godine u iznosu od 750.000 kuna koji smo prema početnom otplatnom planu trebali vratiti 2020.godine u iznosu od 1.100.000 kuna s pripadajućim kamatama.
Na moje postavljeno pitanje o visini duga te 2015.godine, a uz uredno mjesečno plaćanje svih godina, bankarica je rekla da je naš dug 1.500.000 kuna iako smo mjesečne anuitete plaćali dvostruko više svaki mjesec. Znači, umjesto 6.500 kuna mi smo plaćali od 9.800 kuna do 11.200 kuna ovisno o rastu kamatne stope i tečaja. Taj dan neću zaboraviti jer sam jedva došla do kuće. Srce mi je jako lupalo i dobila sam vrtoglavicu – govori Anita o potresnim susretima u banci.
Prisjeća se i kako ju je poslije tog odlaska u banku i nakon što joj je prošao osjećaj beznađa i tuge, uhvatio val snage i prkosa.
-Odlučila sam da moram nešto napraviti za svoju obitelj. Suprug i ja smo se polako počeli priključivati udruzi Franak, često dolaziti na konzultacije u Iločku ulicu gdje smo upoznale sve naše hrabre ljude, našu 4. splitsku frankersku brigadu. Tamo smo pronašli utjehu u Aniti, Vlatki, Goranu, Zdenki, Branku, Borisu, Ivanu, Katarini, Ljilji, Jeleni, Zdravku, Ivani, Tamari, Đorđu i svim ostalim ljudima velikog i hrabrog srca.
Ali, jedan događaj je posebno utjecao na mene i moj aktivizam u udruzi, a to je bila sahrana jednog našeg supatnika koji je sebi oduzeo život. To me je baš slomilo jer smo svakim danom bili svjedoci sve težih životnih situacija koje su nadilazile probleme odlaska kod frizera ili problem što dijete nosi posuđenu robu na sv. Pričest, a ne svoju – kazuje Anita i dodaje kako su životi i zdravlje ljudi bili ugroženi, brakovi su se raspadali, a izlaz nije bio niti na vidiku.
-Banke su nemilosrdno zvale svaki mjesec u dan kad je dug trebao biti plaćen, a nitko od nas to nije mogao platiti baš taj dan. Zašto? Zato što se mjesečna obveza plaćala zbrajajući više obiteljskih plaća, a plaća svakog od nas nije isti dan pa bismo čekali dok svi dobijemo plaću kako bismo ih zbrojili jer je trebalo skupiti 11.200 kuna. A banke zovu i ne pitaju možemo li već kad ćemo. Mi smo imali sreću jer smo svaki mjesec imali nešto za zbrajati, ali mnogi ljudi to jednostavno nisu mogli. Postajali su sve zaduženiji, prodali su sve što mogu, djeci ne kupuju nove školske torbe, djeca ne idu na treninge, u škole stranih jezika, kina, tražile su se izlike kad bi djeca bila pozvana na rođendane svojih prijatelja -nastavlja Anita svoju priču.
- Slušajući i gledajući sve te priče, nije mi puno trebalo da postanem ono što nisam nikad mislila da mogu biti, a to je da zviždućem u zviždaljku i s ostalih 20.000 ljudi ponosno hodam Ilicom za vrijeme veličanstvenog i ponosnog prosvjeda udruge Franak u lipnju 2015. te stojim sama u rujnu 2015. pred Hrvatskim saborom i dijelim amandmane saborskim zastupnicima u kojima im CHF dužnici detaljno objašnjavaju što je najvažnije izmijeniti ili dopuniti u predloženom tzv. Zakonu o konverziji koji je naposljetku i donesen 30. rujna 2015.godine.
Pogodilo me što se na mene nisu obazirale saborske zastupnice Vesna Pusić i Nevenka Kerum koje su samo prošle pored mene iako sam rekla zbog čega sam tu, ali zato zahvaljujem saborskoj zastupnici Nensi Tireli te saborskim zastupnicima, tada ministrima Gordanu Marasu i Branku Grčiću što su sa mnom stali i porazgovarali. Nije tada bilo lako stajati poput mrava, ponosnog mrava, ali ipak poniznog i moliti da te netko sasluša jer znaš da taj zakon može spasiti tvoju obitelj kao i tisuće drugih obitelji.
Usput me evidentirao zaštitar te sam se u tom trenutku čak i osjećala poput nekog zločinca, ali u biti sam samo pred očima imala svoju djecu koja su ostala u Splitu ne znajući da su im mama i tata na nekom prosvjedu i da se bore. Da li bih to ponovila? Možda bih, a možda i ne bih! Nije lako upravljati emocijama u tom trenutku. Sjećam se da sam se tresla i plakala pred saborskom zastupnicom koja mi je govorila utješne ljudske riječi. Nije to lako, ali sam u tom trenutku osjećala da moram to napraviti i da mi je tu mjesto – govori Anita.
Na pitanje kad su podnijeli tužbu i što su dosad postigli, Anita Perkov Kalebota odgovara kako je nakon donošenja Zakona o konverziji, njihova mjesečna obveza s 9800 kuna pala na 3400 kuna, a dug im se smanjio na 600.000 kuna.
-To nas je dovelo u puno bolji položaj i nakon godine dana smo prodali mali stan i kupili veći u istom kvartu. Uspjeli smo otići i na putovanje, kupiti cipele koje ne prokišnjavaju i jaketu s patentom tako da bura više nije derala direktno u pluća. Vratili smo sve dugove po karticama i minusima te sve kartice i minuse ukinuli. Sada imamo samo jednu karticu za “zlu ne trebalo”. Minus po tekućem računu nemamo i nikad ga više ne želim imati jer me podsjeća na najlošije dane pune tjeskobe – ističe prisjećajući se svega što su prošli.
Već 2014.godine podnijeli su dvije tužbe, jednu za ništetnost kamate po auto kreditu i drugu za ništetnost cijelog ugovora za stambeni kredit.
-U veljači 2019. sam dobila pravomoćnu presudu za auto kredit te mi je banka morala vratiti zajedno sa zateznim kamatama otprilike 11.000 kuna. Vrijednost spora je iznosila 3.500 kuna. Nažalost, još uvijek čekamo pravomoćnu presudu za ništetnost cijelog ugovora za stambeni kredit jer smo se žalili na prvostupanjsku presudu u kojoj je sud stao na stranu banke osporavajući nam učinjenu konverziju. Stav je da smo konverzijom dobili cijeli iznos nazad, ali naravno da to nije točno.
Naša žalba na presudu prvog stupnja je usvojena te je Županijski sud u Rijeci vratio predmet sudu u Splitu rekavši da konverzija nije prepreka za ništetnost cijelog ugovora te taj postupak još nije završen, a u međuvremenu sam u prosincu 2020. podigla tužbu za ništetnost valute za svoj otplaćeni auto kredit. Bude li presuda pozitivna onda bi mi banka trebala vratiti otprilike 20.000 kuna. Prvu pozitivnu presudu smo proslavili odlaskom s djecom u Legoland – kazuje nam.
Pitamo našu sugovornicu i što joj znači slučaj Franak? Kakve pouke društvo može izvući?
-Slučaj Franak za mene znači hrabrost, upornost, poštenje jer ga želim vezati samo za takve ljude koje sam na ovom putu srela. To su svi moji dragi prijatelji iz svih krajeva Hrvatske.
Naš jug iz kojeg dolaze najljepše grafike, jedna vječna ljubav iz Splita, a koja nije Hajduk već moji prijatelji iz Iločke, moji najdraži Šibenčani, naročito jedan par iz Šibenika i njihov pas, a i jedan moj prijatelj kojeg ribolov opušta i koji voli reći da je izmislio mog supruga, zatim jedna luda, otkačena, uvijek za prosvjedne, ali i humanitarne akcije spremna ekipa iz Zadra, Primorci koji su na prosvjedu bili sve samo ne tihi, moji velikodušni i pošteni prijatelji iz Zagreba i okolice koji ostavljaju sve obveze i organiziraju presice kako bi javnost bila što bolje upućena u sva zbivanja, hvala im. I zatim jedan Vukovarac koji ima takvu karizmu koja umiruje i čini život ljepšim.
Slučaj Franak treba predstavljati samo ono pozitivno i nadahnjujeće, borbu Davida protiv Golijata, putokaz kojim buduće generacije trebaju ići odbacujući pritom sve loše, a uzimajući ono najbolje, a to su tolerancija, poštenje, pravednost i empatija. Društvo se uvijek mora sjećati ovog slučaja i naučiti da ništa malom čovjeku nije nemoguće. Samo nebo je granica – ističe Anita.
Na pitanje o očekivanjima u ovom slučaju i o tome kad bi se napokon ljudi mogli rasteretiti, Anita Perkov Kalebota odgovara kako je upornost vrlina svih aktivista udruge Franak koji ne mogu jamčiti kad će biti gotovo, ali mogu jamčiti da će učiniti sve da bude gotovo na najbolji mogući način.
- A to je da svaki dužnik dobije svoje novce nazad koje su banke na nezakonit način godinama od njih uzimale. Zasad je to jedino moguće pravnim putem pa su svi takvi dužnici sada u milosti hrvatskog pravosuđa, a potom i europskog.
Puta prema nazad nema, postoji samo onaj naprijed pa ako treba organizirat ćemo autobuse i prema Luksemburgu, ali nadamo se da za tim neće biti potrebe jer vrijeme ide, djeca rastu, potrebe su sve veće, a naši novci stoje i dalje u bankama.
Očekujemo brze i za nas pozitivne presude hrvatskih sudova kako bi se ova nepravda napokon privela kraju, a da slučaj Franak bude samo jedna priča iz koje smo svi puno naučili. Hrvatsko pravosuđe može ovaj tren rasteretiti mnoge dužnike od kojih su sad većina opet u teškim situacijama zbog pandemije uzrokovane COVID-om, ali i potresom – naglašava naša sugovornica.