Dražena Lejo (48), novinarka, stručnjakinja za odnose s javnošću i vlasnica agencije "Pomalo", ovo ljeto zarazila se koronavirusom i razvila bolest COVID-19.
Zarazili su se i njezina 74-godišnja majka, te 78-godišnji otac.
Tešku kliničku sliku su imale ona i majka, ali je otac, najstariji među njima, prošao sasvim lišo.
S Lejo smo kontaktirali ovo ljeto, ali je bila toliko slaba da nismo mogli razgovarati, tek nekoliko mjeseci od dijagnoze je smogla snage s nama podijeliti što su ona i njezina obitelj prošli.
Ta novinarka nema nikakvu kroničnu bolest, dok njezina majka ima dijabetes, astmu i nekoliko operacija iza sebe.
Kada vam je dijagnosticirana korona?
- Koronavirusom smo se zarazili krajem kolovoza na jednom obiteljskom druženju, tri dana poslije je oboljela moja majka, a tri dana nakon nje i ja.
S obzirom na to da sam bila na godišnjem odmoru u Splitu, kod roditelja, u tom jako malom stanu smo boravili i moja majka i otac i ja. On jedini nije pokazao simptome bolesti, barem ne u tom trenutku.
Kada smo se razboljeli, svi moji prijatelji i u Splitu i u Zagrebu su imali isti komentar – pa kud baš ti, a čuvaš se više od svih ljudi u državi?! Istina, mi smo od pojave virusa jako pazili, koristili maske, držali distancu, ja čak nisam mjesecima ni odlazila u Split, k roditeljima, da ih ne zarazim. Moja mama se i ne kreće puno okolo.
Ali, taj dan smo bili kod rođaka i ona je bila sama s rodicom u kući, pričale su nekih sat vremena. Jedini trenutak kad nije imala masku i pazila. A rodica u tom trenutku nije znala da je zaražena i bolesna.
Tu večer se ona razboljela i nama su javili odmah ujutro. Istog trenutka smo svi troje otišli u samoizolaciju, dakle prije nego što smo se i razboljeli i prije nego što nam je epidemiologinja odredila kućnu karantenu.
Važno nam je bilo da pričekamo što će biti i da mi nikoga dalje ne zarazimo. Srećom, uspjeli smo u tome.
Možete li opisati simptome koje ste imali ili koje imate i dalje?
- Mislim da ne postoji simptom koji moja majka nije "osvojila“. Sada je više od dva mjeseca otkako smo se razboljeli i mozak pokušava zaboraviti... ali, ne ide to lako iz glave, niti me bolest još uvijek pušta na miru. Kod nje je počelo općom malaksalošću i time da jedva stoji na nogama.
Taj dan je odmah dobila i visoku temperaturu i ta je temperatura trajala danima, najviše smo se s njom mučili, pogotovo noću.
Uz to, nije mogla ni jesti, ni piti, nije imala volje ni za čim. Jako sam se mučila s njom, da je natjeram da jede i pije. Uz spomenuto, ona je imala i gubitak mirisa, bol u mišićima i kostima, proljev, grlobolju...
Jedino smo imali sreće da je tada virus za nas bio lakši u smislu disanja. Moja je mama, naime, i astmatičarka i ima iza sebe zavidan dosje s bolestima koje je imala ili ima, pa me je toga bilo užasno strah.
A što se mene tiče, kod mene je to počelo nekim osjećajem u glavi, koji se ne može ni sa čim usporediti. Neka zbunjenost, tupilo. I vrlo neugodna glavobolja. Nakon toga temperatura, pa onda gubitak mirisa, pa isto simptomi kao i njoj, samo što su meni trajali kraće ili bili malo blaži.
Međutim, ja se sada još uvijek borim s posljedicama. Problemi koji su mi se pojavili s kožom su bili pomalo strašni. Kao da mi se "rascvjetala“ koža na dlanovima svaki put nakon kratkog tuširanja, pa su me dlanovi znali boljeti čak i kod običnog pranja ruku, peći... neugodno jako. A i kad vidiš tu svoju kožu, nije ti svejedno.
Kosa mi još uvijek jako ispada, imam osjećaj kao da je uskoro neću više ni imati. A prošlo je više od dva mjeseca. Nekad imam i neke čudne bolove u glavi. Imam probleme s pamćenjem i koncentracijom, i to prilično velike, i strahovito se brzo umaram, muči me nesanica...
Sve u svemu, još se borim s tom beštijom i njezinim tragovima. A u samo prvih 10 dana smo i mama i ja izgubile svaka po šest kilograma jer nismo imale ni apetit, sva je hrana imala metalan okus, a jele smo samo onoliko koliko smo morale.
Tom gubitku kilograma bi se čovjek i razveselio, barem ja, da nisu izgubljeni na takav način.
Što vam je bilo najgore od svega?
- Najgore mi je bilo noću, kada se sjetim toga s mamom i koliko me je bilo strah hoće li preživjeti, treba li ići u bolnicu... Najgori je i osjećaj nemoći, kad ona leži u jednom te istom položaju danima i noćima, ustaje samo do zahoda, a ja se pitam radim li dobro i njegujem li je kako treba, mora li, ipak, u bolnicu...
U jednoj najgoroj noći je bilo i to da mi se u bolnici na Križinama nije nitko htio javiti (bilo je oko jedan i pol u noći), osim neke vrlo neljubazne gospođe na centrali, koja je negodovala što uopće zovem i prespajala me, neuspješno. Dežurnog epidemiologa ne da nisam dobila, nego je telefon mirno zvonio dok je taj, valjda, spavao.
Jedina koju sam dobila je bila Hitna pomoć, ona regularna, ne za COVID-bolesnike. Ta me je, pak, isprašila i bila jednako bahata. Plus, nije ni znala što COVID-bolesnici smiju ili ne smiju uzimati za visoku temperaturu (zbog toga sam zvala) pa me još i krivo uputila.
No, smatram se informiranom osobom i pratim ovu pandemiju od početka, pa znam da se temperatura skida isključivo paracetamolom, a ne time što mi je gospođa rekla da uzmem.
U tom ludilu u kojem živite iz sata u sat, dan po dan, ne stignete se čak ni naljutiti na takav sustav. Inače bih podivljala i zaprijetila im. Sada, s odmakom, mislim da sam bila toliko očajna da nisam imala snage ni za to. Što da je moja majka stvarno hitno trebala u bolnicu? A oni svi spavaju ili su bezobrazni prema meni.
Za to, valjda, plaćamo sve poreze i zdravstvo u ovoj zemlji sve ove godine. I sada jako žalim sve one koji moraju bolovati i ne čudi me sve što se upravo događa u zdravstvu. No, da ne bi bilo da su samo loši ljudi, moram reći da smo susreli i neke sasvim drukčije.
Divna je bila epidemiologinja dr. Branka Jurčević Zidar i mamina liječnica dr. Karla Bakrač i njezina sestra Nives. Da nije bilo tih žena i nekoliko ljudi, koji su mi pomagali u najtežim trenucima s mamom, ona bi, možda, završila u bolnici (ako bi se našao netko da je uopće primi), a ja na psihijatriji.
U trenucima kad je majci padala količina kisika u krvi, glavom mi je prolazilo štošta i svi strahovi poprime nove dimenzije. U tim trenucima se svemir nekako pobrine da vam pošalje neke dobre i drage ljude, kao što je meni poslao Rujanu Jeger.
Njezina mama Slavenka Drakulić je vodila zaista tešku bitku s COVID-om u bolnici u Švedskoj i sve je napisala u članku u Jutarnjem listu. A Rujana je s njom naučila jako puno o toj bolesti i meni u najgorim trenucima bila najveća pomoć i utjeha.
Vi se, zapravo, u svemu tome niste imali kome ni obratiti za neke banalne upute i savjete jer smo mi bili među prvima u našem okruženju. Tako da su mi svaki Rujanin savjet i utjeha zlata vrijedili.
Nakon što smo se mi izvukle, jako puno ljudi se meni obraćalo za pomoć, postala sam stručnjak za COVID, ne svojim izborom. No, drago mi je da sada ja mogu dalje pomoći ljudima jer mi je jasno da najviše vjeruju onome tko je to prošao, baš kao što sam i ja vjerovala Rujani i njezinoj mami.
Napravili ste i serološki test na antitijela te ste u obitelji svi pozitivni, vi i majka, ali i otac koji nije pokazivao znakove bolesti, a na kraju je ispao asiptomatski.
- Da, to s mojim ocem je ispala nevjerojatna priča, mnogi se zanimaju sada za njega. Čak i znanost, kako je rekla moja draga prijateljica Tanja Rudež, novinarka Jutarnjeg lista, koja isto prati COVID od samoga početka.
Tata je, naime, pokupio virus, ali, srećom, nije razvio nikakve simptome. U čemu je caka, stvarno ne znam jer nije baš ni da se zdravo hrani ni da zdravo živi. On misli da je tajna u feferonima, ha ha ha...
Ali, upravo je on dokazao koliko je ovo čudna i jako nepredivljiva bolest. Imam osjećaj da je ovaj COVID-19 kao ruski rulet. Je li metak u cijevi i hoćete li dobiti teže ili blaže simptome, ne možete znati jer pravila – nema.
Kakva je vaša poruka za one koji kažu da COVID-19 izmišljena bolest?
- Joj, u trenucima kad to proživljavate pa vidite neke kako lupetaju o bolesti s kojom se nisu susreli i ne znaju koliko je stvarno opaka, probude vam se neki gotovo militantni osjećaji. Poželite ih prodrmati i reći im: halo, saberite se! Nosite maske i držite distancu jer se ne želite uvjeravati u to kakva je bolest i koliko vam teško može biti.
Ja zaista ne mogu shvatiti, ma koliko da se trudim, u čemu je problem nositi masku. I maknuti se od drugih ljudi. Pa to bi nam trebala biti navika i u vremenu bez koronavirusa, ne volim kad mi ni inače netko diše za vratom u redu u dućanu.
Mi smo, jednostavno, još uvijek nezreli kao društvo, pa neki tek sada uče o pranju ruku, provjetravanju prostora i slično. A jedini mogući razlog koji nalazim za njihovo negiranje bolesti je to da su, bar ja tako mislim, zapravo u strahu od te iste bolesti. Žao mi ih je. No, ne žalim ih ni sekunde kada drugima ugrožavaju život, praveći se pametnima i bahateći se okolo.
Jeste li se prepali bolesti?
- Jesam, naravno. Morate biti blesavi pa se ne preplašiti kad vidite da ne možete stajati na nogama, da vam je napor svaki zvuk, svaka poruka na mobitelu, svaki korak ili zalogaj hrane. A ako još gledate roditelja koji se s tim jako muči i strahujete hoće li se izboriti s tim i hoće li, uopće, preživjeti, strah postane ogroman.
Mnogi uspoređuju COVID-19 i gripu, pa nam vi iz prve ruke recite stoji li ta usporedba?
- Ova je bolest iznjedrila hrpu gluposti, pa i likova koji su odjednom postali i epidemiolozi. Ja se nikad u životu ne petljam ljudima u njihov posao, kao što ne volim ni da meni pametuju oko moga oni koji o njemu pojma nemaju. Gripu sam imala više puta u životu. Gripa i COVID se ni po čemu ne mogu usporediti, osim što se neki simptomi preklapaju.
No, vjerujte mi, simptomi gripe su mala beba, ma koliko vas ona bacila u krevet i onesposobila, prema ovome. Ne da se ni opisati što s koronom sve proživljavate. A dovoljno je, možda, reći i da oporavak traje mjesecima. S gripom toga nema. I ne ispada vam ni kosa, niti strahujete kakve će posljedice to ostaviti na vašem mozgu ili krvnim žilama.
E, s COVID-om imate razloga i za taj strah.
Jeste li pili neke posebne vitamine, minerale i dodatke prehrani?
- Kako bi rekao Beroš, hvala vam na ovom pitanju, ha ha ha... Naime, to je upravo ono što me najviše ljudi pitaju, a to su osnovne informacije, koje teško nalaze. Evo nekoliko savjeta koje sam ja dobila ili putem naučila, pa da ih podijelim i s vama: ključni su vitamin D, vitamin C, cink i selen. To smo pili i još uvijek pijemo.
Uz to, uzimali smo još neke dodatke za jačanje imuniteta. Sugerirali su nam da mama, koja je astmatičar, što više vrijeme provodi u sjedećem položaju. Nekima je pomagalo i ležanje na trbuhu jer se tako lakše diše. Važno je temperaturu skidati paracetamolom, nek drugi lijekovi se nisu pokazali dobrim...
Mami i ocu kupila sam i onaj mali uređaj, pulsni oksimetar, za mjerenje kisika u krvi jer je jako važno pratiti to stanje, pogotovo kod starijih. Uz sve to uzimali smo i probiotike, ispirali nosnu sluznicu sprejevima s morskom vodom i pili hektolitre čaja.
Sve to koristimo i danas, osim ovoga za temperaturu. Ali najvažnije od svega, slušajte liječnike i struku, te se s njima konzultirajte oko terapije i dodataka prehrani. Sve gore navedno su moja i mamina osobna iskustva.
Napisali ste da je korona "jedna odvratna, duga, iscrpljujuća bolest"...
- A iz svega navedenog je jasno zašto. Mučite se s njom dok se borite s virusom i njegovim divljanjem u vašem tijelu, a potom se još mjesecima mučite i s raznim posljedicama. U trenutku kada obolite, odmah znate da nešto nije u redu, osjećate se kao nikad prije.
A nakon što pobijedite virus, osjećate da još uvijek niste svoji i mjesecima vraćate snagu, energiju, koncentraciju... Nisam stručnjak, pa mogu samo pretpostaviti da je ta bolest užasan stres za organizam i da mu treba jako puno vremena da se od njega oporavi i vrati na staro.