U dvanaest država Europske unije doček 2002. bio je nešto posve izuzetno: nacionalne valute Njemačke, Austrije, Belgije, Finske, Francuske, Grčke, Irske, Italije, Luksemburga, Nizozemske, Portugala i Španjolske su prestale postojati, a od 2. siječnja u optjecaj su puštene novčanice i kovanice eura. Zajednički novac je bio definiran kao jedan od ciljeva Europske unije, ali dolazak novčanica umjesto nacionalnih valuta je ipak bio golem korak u nepoznato. Iskustvo ovih zemalja je itekako korisno i Hrvatskoj uoči eurizacije.
Deutsche Welle je napravio analizu što se od generalnih predviđanja u vezi eura ostvarilo, a što nije, u zadnjih 20 godina.
1. Euro će postati novac i za čitav svijet
Odgovor: Točno, ali...
Globalna obračunska jedinica je novac kojim se u velikoj mjeri trguje i izvan područja gdje je on službena valuta. Glavna takva valuta je u dobrom dijelu 20. stoljeća bio američki dolar, ali još 1997. je Fred Bergsten, tada direktor Petersonovog instituta za međunarodnu ekonomiju (PIIE), tvrdio kako će euro "u najmanju ruku postati druga po važnosti valuta na čitavom svijetu" i time okončati dominaciju dolara. To se pokazalo točnim, jer ako se pogleda međunarodna trgovina, jedva da se koja druga "solidna" valuta može usporediti s dominacijom dolara i eura. Njega rado druge države uzimaju i kao deviznu pričuvu: po podacima MMF-a u drugom kvartalu 2021.je 59,2% deviznih pričuva svih zemalja svijeta bilo u dolarima, a odmah slijedi euro s 20,5%.
Sad dolazi taj "ali": još uvijek se gotovo sve sirovine na čelu s naftom na svjetskom tržištu obračunavaju u dolarima. Tu se ništa nije promijenilo, makar se euro u međunarodnom platnom prometu zapravo već izjednačio s dolarom. Po statistikama mreže SWIFT prošlog je listopada u svjetskom novčanom prometu 39,1 volumena činio dolar, a 38,1% je bio euro.
2. Sve članice Europske unije, pa čak i Velika Britanija uvesti će euro
Odgovor: Netočno, ali...
Britanska funta je bila i ostala jedna od nacionalnih valuta kojom se prometuje i u inozemstvu. S obzirom da Velika Britanija više nije članica Unije, o uvođenju eura tamo više nema smisla ni razmišljati. U Švedskoj je svojedobno održan referendum i građani su odbili euro. Odbijen je i u Danskoj, makar je njena kruna zapravo fiksno vezana za euro. Uvođenje eura stoji i u sporazumu o pristupu Uniji, ali čitav niz članica – npr. Poljska - ne razmišljaju o uvođenju eura.
"Ali" se odnosi na članice kojima se euro više isplati prije svega jer najveći dio svog izvoza plasiraju u zonu eura ili su gospodarskom suradnjom bitno povezane s tvrtkama iz te zone: primjer su Slovačka ili Malta.
3. Euro nikad neće biti "čvrst" kao što je marka
Odgovor: Netočno
Rado se zaboravlja da je njemačka marka prolazila i kroz žestoke deprecijacije, od gospodarske krize u sedamdesetima prošlog stoljeća, pa do Njemačke nakon ujedinjenja. U usporedbi s tim, stopa inflacije u zoni eura je praktično svo to vrijeme bila minimalna. U ovim danima nakon korone doduše i vrijednost eura pada ali hoće li to potrajati i što će to značiti, sa sigurnošću ćemo znati reći tek za desetak godina...
4. Za (siromašnije) zemlje juga će biti problem odreći se vlastitog novca
Odgovor: Točno
Grčka, ali i Portugal ili Španjolska, su se doslovce pod svaku cijenu (uključujući i "kreativnim" pisanjem bilanci državnog proračuna) gurale kako bi odmah prihvatile zajedničku valutu, vjerujući kako će to biti "raketa" koja će ih odmah lansirati u blagostanje Njemačke ili drugih zemalja sjevera. To se nije dogodilo i to može biti velika pouka i za Hrvatsku: BDP čitave zone eura je od 2002. narastao za oko 50 posto, BDP SAD-a se u tom razdoblju udvostručio, a najslabiji rast su imale baš te zemlje juga. Štoviše, gospodarstvo Grčke u sva ta dva desetljeća praktično uopće nije naraslo zbog nevolja s dugovima.
Zemlje poput Poljske imaju dobrih razloga za oprez prema euru: deprecijacijom svoje nacionalne valute uvijek mogu regulirati vanjskotrgovinsku razmjenu. Da je grčka drahma "pala", njena roba bi postala jeftinija, a njeni hoteli povoljniji za turiste. Ali kad nisu samo dugovi, nego i cijeli državni proračun u "čvrstom" euru, tu preostaju samo drakonske mjere štednje. Ako nema načina deprecijacijom zapravo svima pomalo uzeti iz džepa, onda ostaje jedino smanjivanje mirovina i izdataka za škole, za bolnice... To je čak "pogodilo" i jednu Njemačku: da je ostala marka, s njemačkim gospodarskim rastom i snagom bi njena roba postala skuplja na svjetskom tržištu jer bi i marka bila "skuplja". Nijemci bi, drugim riječima, sad bili imućniji.
5. Sad će Nijemci jamčiti za dugove siromašnih u Europi
Odgovor: Točno, ali...
Najprije o dugovima: teoretski su se sve zemlje koje su prihvatile euro obvezale na potpuno iste okvire svoje fiskalne stabilnosti. Državni deficit ne smije biti veći od 3%, državni dugovi (i tu je tek proziran "trik" državne dugove prebaciti u dug javnih poduzeća) ne smiju prelaziti 60% godišnjeg BDP-a, a nacionalna valuta i prije nije smjela dosezati 2% inflacije. Realnost je da praktično nijedna zemlja euro zone nije u tim granicama, a u mjerama saniranja pandemije ti su dugovi tek odletjeli nebu pod oblake. Sad se još raspravlja i razmišlja o vrijednosnici kojom bi se zadužila čitava zona eura ("eurobonds") što bi značilo da čitav EU - dakle i Nijemci - stoje iza tog posuđenog novca.
No (pre)zadužene članice jesu u proteklim godinama primile stotine milijardi eura kredita i jamstava, ali ništa od toga nije bilo besplatno. Krediti su bili povoljniji nego što su ih u tom trenutku te države mogle dobiti na svjetskom tržištu novca, ali je čak i s pozajmicama Grčkoj jedna Njemačka do 2018. zaradila skoro tri milijarde eura. Usprkos oprostu dijela dugova, do "prelijevanja" dugova nije došlo. Čak i kad Grčka ne bi bila u stanju otplaćivati svoje dugove "bogatim" Europljanima, postoje drugi mehanizmi koji bi bili aktivirani, tvrde analitičari njemačkog Deutsche Wellea. A što će se dogoditi s gigantskim programom europske potpore u sanaciji mjera protiv pandemije i kako će to izgledati u budućnosti, nitko još ni približno ne zna: to su posve nove prognoze i strahovanja koje će se moći rasvijetliti tek u godinama pred nama, piše DW.