Kad god se ovdje nađu nekakve pare i nekakva prazna ledina, vlast zaključi da na tome mjestu prije ičega drugoga, prije škole, ambulante ili doma umirovljenika, treba stajati ili crkva ili sportska dvorana. Dok je, samo za usporedbu, u zadnjem desetljeću socijalističke Hrvatske jedan jedini političar, republički ministar za prosvjetu i kulturu Stipe Šuvar, pokrenuo izgradnju Nacionalne sveučilišne knjižnice, Klovićevih dvora, Muzeja Mimara, Olimpijskog centra Bjelolasica, Fakulteta za fizičku kulturu i Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika, HDZ više od dvadeset pet godina zanimaju samo dvije vrste objekata.
Crkve i sportske dvorane gradile su se nepromišljeno, daleko precjenjujući potrebe za njima i danas su mnoge od njih većinu vremena, očekivano, prazne. Kad bolje razmislite, franjevački provincijali i hadezeovski načelnici trebali su se možda ujediniti. Jeftinije bi ih došlo da su podizali objekte s dvojnim namjenama, i crkve i sportske dvorane u jednom, da su iznad oltara objesili koš, a crkvene klupe napravili da se mogu razmaknuti u stranu i pretvoriti u tribine.
“Fra Željko, moremo li bacit na mali balun?” upitali bi onda mališani župnika, a ovaj bi, visoko podižući kalež krvi Isusove, dobacio dječacima: “Nema problema, momci, izvadite branke iz sakristije. I ja ću s vama, samo da sklepan ovu zadušnicu.”
Nažalost, nije bilo razboritosti da se stvar ovako ekonomično riješi te diljem domovine neupotrijebljeni leže bezbrojni sakralni i rekreativni kvadrati. Da je potreba, u novosagrađenim bi se hrvatskim sportskim dvoranama između Iloka i Konavala moglo organizirati nekoliko olimpijada, paraolimpijada, univerzijada, mediteranskih igara i svjetskih i europskih prvenstava u čemu god hoćete, a zaista se organiziraju samo malonogometni turniri, sajmovi rukotvorina i snimanja emisije “Lijepom našom”. Jedna je dvorana prije desetak godina napravljena i u mome selu, Donjem Prološcu kod Imotskog, vrlo lijepa bijela četvrtasta građevina.Arhitekt je očito bio snažno nadahnut avangardnim oblikom kutije za cipele, ali džaba nam sva ljepota i sva raskoš kad nema omladine da se tu nadmeće u tjelesnim vještinama.
Bila je to velika investicija, doznali smo jučer iz novina, vrijedna devet milijuna kuna. Zahvaljujući velikodušnoj donaciji jednog osječkog građevinskog poduzetnika, ugradili su čak i skupi semafor visoko pod stropom da bi dvorana mogla dobiti licencu Međunarodne košarkaške federacije. Ne moram vam vjerojatno ni napominjati kako je ta licenca mome selu bila važna. Da nije toga semafora, nikad Donji Proložac ne bi od FIBA-e dobio organizaciju Final Foura 2014. godine, 2015. NBA All Star Weekenda, a dvije godine kasnije i Europskog prvenstva u košarci.
Tko ne pamti legendarne utakmice u novoj dvorani kod prološke osnovne škole? Igrači turskog Ferenbahčea svakako neće zaboraviti kako ih je Real Madrid u Prološcu razbio tricom u zadnjoj sekundi i kako su se kasnije u seoskoj gostionici možda i strašnije uništili domaćom kujundžušom...
Devet milijuna kuna u jednom su siromašnom selu u Dalmatinskoj zagori bacili u duboku mračnu provaliju između stvarnosti i fantazije, a život im je ostao jednak. Sportska dvorana nije ga učinila ništa boljim, pametnijim, ljepšim. Za devet milijuna trebali su zaista dobiti mnogo više od bijelog betonskog sanduka među vinogradima. Dvjesto pedeset hiljada, koliko je stajao samo semafor za bilježenje rezultata Domaćih i Gostiju, moglo se puno pametnije potrošiti. Uostalom, koliko se naroda odselilo, tu za koju godinu i neće biti Domaćih. Jedan je zlobnik kazao da bi na vrhu prološkog semafora umjesto Domaći i Gosti trebalo pisati Rođeni i Umrli, ali ni taj rezultat nije vrijedan bilježenja. I tu smo utakmicu davno izgubili.