Danas će se napuniti točno 60 dana otkako je Abdul Rahman došao u Zadar. U ta dva mjeseca imao je puno razloga za tugu, jer ostaviti iza sebe razrušeni rodni grad, dom i obitelj u Siriji, te započeti potpuno novi život kao izbjeglica u njemu nepoznatoj Hrvatskoj, sve je samo ne lako.
Imao je i razloga za sreću: živ je, na vrijeme je iz Alepa, grada sravnjenog sa zemljom, uspio izvući suprugu i troje male djece, preživio je izbjegličke kampove u Turskoj i na kraju dobio priliku za novi život. A to je velika stvar.
Otkako su stigli u Zadar, s Abdulom i njegovom obitelji razgovarala sam nekoliko puta. Ali nikad ga nisam vidjela ovako sretnog kao zadnjih tjedan dana. Zašto? Jednostavno je. Dobio je posao. Radi pomoćne poslove na građevini, postavlja knauf ploče, pitura... što god vam treba, samo recite. Abdul sve zna.
Doista humano preseljenje
Njega i još trojicu kolega Sirijaca, u svojoj građevinskoj tvrtki "Mreža" zaposlio je Mladen Ninčević, zadarski poduzetnik koji je zajedno sa suprugom Sarah najzaslužniji što je sedam sirijskih obitelji, 14 odraslih i 26 djece, za svoj novi dom odabralo Zadar. Svi oni stigli su u Hrvatsku u sklopu europskog programa premještaja i preseljenja državljana trećih zemalja. Iako Hrvatska ima obvezu zbrinuti 1200 izbjeglica i integrirati ih u svoje društvo, to je na papiru puno lakše i jednostavnije nego u stvarnosti.
Zato su Ninčević i njegova supruga prva dva mjeseca sirijske obitelji, dok ne stanu na svoje noge, udomili u svom hostelu na Višnjiku i osim smještaja pružili im sve ono što čovjeku u nevolji, koji se u vihoru rata nađe u tuđoj državi, okružen drugom kulturom i nepoznatim jezikom, treba. A toga je zaista puno, počevši od smještaja i posla do onih malih, ali vrijednih stvari, poput ljudske brige, potpore i suosjećanja, koji se ničim ne mogu platiti. Isto kao ni osjećaj vlastite vrijednosti i samopoštovanja kada čovjek radi, zarađuje i tako skrbi za svoju obitelj.
– Ne mogu vam opisati koliko se sada bolje osjećam kad nisam nikome na teret. Radim ono što znam i volim, za to dobivam plaću i, vjerujte mi, puno je ljepše kad sam nešto stvoriš nego kad ti drugi to dadu – govori nam 34-godišnji Abdul.
Na gradilištu nas je dočekao u radnom odijelu, s osmijehom od uha do uha. Njemu i tri godine starijem kolegi Shukri Hamu, ocu troje djece koji je s njim prošao sve muke izbjegličkog puta, od Sirije i Turske do našeg Centra za tražitelje azila u Kutini, to je bio osmi radni dan. Samouki su majstori, kažu nam kako je u Siriji uobičajena praksa da kuću radiš sam i usput naučiš sve moguće građevinske poslove, od zidanja do knaufa. Pa onda svoje znanje prenosiš na prijatelje dok njima pomažeš da izgrade svoju kuću i malo-pomalo postaneš majstor.
Poslodavci poput roditelja
– Rekli smo Mladenu, samo nam daj alat i pusti nas da pokažemo što znamo. A dobili smo i alat i prave radne uniforme, kao profesionalci, gdje ćeš bolje!? On i Sarah su nam pomogli kao da su nam rođeni otac i majka, teško da ćemo im to ikada moći vratiti – govore nam ovi Sirijci. Na poslu su taj dan bila njih dvojica jer su drugi, Said i Daud, rješavali papirologiju. Više od tri mjeseca su u Hrvatskoj, ali svaki se dan pojavi neka nova administrativna stvar koju treba odraditi. No, njih dvojica radila su za četvoricu.
– Zašto smo im dali posao? Zato što žele raditi, a nama radnici u građevinarstvu stalno trebaju. Da samo znate koliko smo novca bacili na oglase za posao na koje nam se nitko nije javljao – kaže nam Sarah Ninčević.
– Kad smo ih zaposlili, nismo znali koliko znaju. No, ovo je iznad svih očekivanja. Prezadovoljni smo koliko su sposobni, vrijedni i spretni. Većina njih provela je dane svoje najbolje mladosti u izbjegličkim kampovima. Možete samo zamisliti koliko su željni posla. Kad smo vidjeli da svaki dan ostaju nakon radnog vremena, rekli smo im da je gotovo s poslom, da idu kući, ali ne. Oni žele ostati da bi završili posao. Eto, to nam je trenutno najveći "problem" – smije se Sarah, koja se i dalje brine o ženama i djeci, vodi ih kod doktora, zubara, u kupnju, organizira proslavu rođendana za sirijske mališane i što god treba.
U početku je znalo biti čudnih pogleda s upitnikom, ali više ne. Zadar nije velik grad, nakon dva mjeseca već svi znaju da su to naši Sirijci pa im rado priskoče u pomoć kad treba. Jezična barijera polako se topi jer se sirijske obitelji lagano asimiliraju, a iako odrasli jezik još uvijek ne znaju, na velikom gradilištu na Višnjiku, gdje zadarska tvrtka "Lavčević" podiže novi stambeni blok, Sirijac Mustafa Horo zbog toga nema ni najmanjih problema. Dapače.
– Posao vam je na svakom jeziku isti. Lako se razumjeti s Mustafom kad zna posao i dobro radi, makar ne govori ni jednu našu riječ – govori nam Mustafin mladi kolega Nevzet Latović. On je u Zadar na posao u građevini stigao iz Bosne, tako da mu je Mustafina priča donekle poznata. Drago mu je, kaže nam, što se Horo snašao i što je sretan na poslu. Vidi to svaki dan otkako je Mustafa postao ponosni armirač u "Lavčeviću". Hvale ga i šefovi i kolege.
Ekipa za pet
– Baš sam sretan na poslu. Ekipa mi je za pet, pogledajte moje armirače – govori nam Mustafa dok ekipa na gradilištu podržava svog Sirijca, pa čak i pristaju na zajedničko fotografiranje.
– Nismo vam nikakve zvijezde da nas slikate – negoduju u šali – ali zbog Mustafe može.
Dok je on na poslu, supruga se brine o kući gdje imaju i vrt koji je Mustafa već okopao kako bi mogao posaditi rajčice, a troje djece u školi. Najstariji Mohamad veliki je nogometni talent pa je odmah postao razredna zvijezda među dečkima, a mlađi Hasan svira gitaru i ima svoj video na YouTubeu pa je, jasno, najveća faca među curama. Najmlađa Lilah hrvatski jezik uči kao da je rođena ovdje. Sve u svemu, baš im je lijepo krenulo.
– Isto kao što odrasli neće s posla, tako ni djeca neće iz škole – smije se Antea Kolega, mlada defektologinja u OŠ "Šime Budinić", koju pohađa svih 13 sirijskih đaka. Nakon početka nastave, gdje su u jednom razredu skupa učili samo hrvatski jezik s učiteljicom Mateom, prošlog su tjedna krenuli u odvojene razrede, među svoje zadarske vršnjake. Sreći nije bilo kraja. Učiteljice su se među sobom organizirale i pripremile im poklončiće, djeca na arapskom napisala poruke dobrodošlice, djevojčica Đenan je imala rođendan pa su ga svi skupa proslavili, s balonima. Njezin otac Abdul kaže mi kako je baš bio dirnut tom gestom. Nakon godina djetinjstva provedenog u izbjegličkom kampu, nju su ti baloni obradovali kao malo što.
Brzo uče jezik
– Stvarno smo presretni kako ova priča ide. Reakcije djece su puno bolje nego smo očekivali, sjajno su prihvaćeni i vrlo brzo su se snašli i prilagodili. Jedino im smeta što nastavu imaju "samo" tri sata, do odmora. Zato od idućeg tjedna idu po pravom rasporedu, cijelu smjenu – smije se Antea, i sama ugodno iznenađena kako su djeca brzo svladala jezik koji je po svemu drukčiji od njihova rodnog arapskog.
– Prije nekoliko dana me dječak Hasan zaustavio na hodniku i na lijepom hrvatskom pitao gdje im je učiteljica. Moram priznati, bila sam oduševljena – iskreno će ova simpatična defektologinja koja je u školi zadužena za koordinaciju projekta integracije sirijskih mališana.
TRAŽENJE SMJEŠTAJA
Samo da djeci nije predaleko od škole
Ovog bi tjedna trebala biti završena i priča u vezi sa smještajem. Naime, država je preko svoga Središnjeg državnog ureda za stambeno zbrinjavanje dužna sirijskim obiteljima osigurati odgovarajući podstanarski smještaj i financirati ga na rok od dvije godine. Sada su u Ninčevićevu hostelu ostale još dvije obitelji, Abdulova i Shukrijeva, kojima će smještaj biti riješen idućeg tjedna.
– Stvarno ne tražimo ništa posebno, osim mjesta gdje bismo mogli normalno živjeti i da nam djeca mogu sama ići u školu, zato bi bilo idealno kad novi stan ne bi bio predaleko. Još uvijek su svi premali da bi sami mogli dolaziti autobusom iz drugog dijela grada, u koji su se tek doselili i gdje se još ne snalazimo – kažu nam Abdul i Shukri.
Pronaći dobar podstanarski stan u Zadru i inače je teško otkako je gotovo sve pretvoreno u apartmane za najam turistima. A u ovim specifičnim okolnostima, na dulje vrijeme pogotovo. Kako jedna od obitelji ima problema jer im je dodijeljeni smještaj neadekvatan, o tome će se u ponedjeljak u Zadru održati sastanak s predstavnicima IMO-a, UN-ove međunarodne organizacije za migracije koja provodi projekt pružanja podrške prigodom preseljenja izbjeglica pri Vladi Republike Hrvatske.
Od velike im je pomoći Selma iz Libije
Uz Sarah i Mladena, Sirijci u Zadru imaju još jednu osobu kojoj se posebno obraduju svaki put kad je vide. To je mlada Libijka Selma Zarty, njihova neslužbena prevoditeljica i veza sa svijetom koji ne govori arapski jezik. Pa tako i našom novinarskom ekipom. Selma je u Zadar stigla prije tri godine iz ratom već uništenog Tripolija, glavnoga grada Libije, gdje je rođena i odrasla. Upisala je fakultet i radila u turističkoj agenciji, no rat je prekinuo i sve njezine snove. Kako joj je otac Libijac, a majka Zadranka, Selma je svoja ljeta još kao djevojčica provodila u Zadru i tako odlično naučila hrvatski jezik. Nikad nije ni sanjala da će joj to znanje, silom prilika, jednom postati i posao.