Nesagledive su najprije zdravstvene i humanitarne, ali, već je sada sigurno, i ekonomske i civilizacijske posljedice pandemije koja će nesumnjivo promijeniti svijet. Kako ćemo iz svega toga izaći, ovisi i o ljudima s ključnih pozicija moći, njihove današnje odluke bitno će determinirati zajedničku budućnost. Već je jasno da nailazi vrijeme u kojemu će ljudi biti stavljeni pred odvratnu, ali i opasnu dilemu: sloboda ili sigurnost. A to su poluotvorena vrata za tihu ili otvorenu totalitarizaciju svakog društva.
Hrvatska bi, misle brojni sociolozi i politolozi, u razornoj krizi i njenom djelovanju, konačno mogla otvoriti niz pitanja pometenih pod tepih: je li ovo prilika da se shvati sva disfunkcionalnost, glomaznost i neodrživost administrativnog ustroja države, neophodnost konačnog usklađivanja dizajna javnog s mogućnostima privatnog sektora, je li strašna i još nadolazeća kriza ujedno i šansa da Hrvatska preustroji preskupu javnu upravu i dobije ono što zaslužuje i što sebi može dopustiti?
Ali, umjesto da se već danas otvori rasprava oko tih „strateških mogućnosti“, zatrpani smo nekakvim „inicijativicama“ i „idejicama“ koje nisu ništa drugo nego pišanje u požar. U odnosu prema onome što nas čeka, odricanje od jedne ministarske plaće ili vijećničkih naknada i nije ništa drugo.
Mada je i sam „pozvan na odricanje od plaće“, što je saborskim zastupnicima sugerirao Gordan Jandroković, komentar smo zatražili i dobili od Marka Vučetića, nezavisnog saborskog zastupnika. Donosimo ga u cijelosti.
- Nepovoljna javnozdravstvena situacija u Hrvatskoj, izazvana pandemijom, probila je barijeru sebi imanentnog zdravstvenog područja, jer, poznato je, bolest ugrožava naš biološki opstanak, i nastanila se u političkom području, a bolest u političkom području ne ugrožava samo naš javni i društveni život, nego kada se bolest političkog razvije, dolazi do ugrožavanja naših osobnih sloboda. Epidemiolozi će izaći na kraj s ovom epidemijom, jer im je zdravlje bitno. Bitno im je da zdravi ne obole, a da bolesni ozdrave. No, kod političke patologije, stvari su puno složenije. Političarima je tada bitno da građani, kao nositelji političkih prava i unutarnjeg suvereniteta neke države, politički obole i da nitko ne ozdravi, odnosno bitno im je da stvore bolesni svijet, svijet s kojim će moći lako upravljati i u kojem će oni biti jedini nositelji političkih prava. Mi se nalazimo na pragu takvog svijeta, i to već drugi put u trideset godina. Prije trideset godina je oživio patološki nacionalni subjekt koji je izvršio privatizacijsku pljačku, oskvrnuo ideju nacije, razbuktao međunacionalnu nesnošljivost, uništio socijalnu državu i suspendirao mnoga prava, jer je taj patološki nacionalni subjekt, iako je nastupao u formi hrvatstva, prezirao hrvatstvo i hrvatskim građanima je oduzeo državu, što se očitovalo u izostanku dužnosti države da skrbi o njezinim građanima. Nakon trideset godina, bojim se da nam slijedi novi val divljanja pomlađenog patološkog nacionalnog subjekta koji koristi isti modus operandi – navodno iz ljubavi prema građanima tim istim građanima suspendira prava. Odlukama ovog mlađahnog patološkog nacionalnog subjekta poduzetništvo je dovedeno do sloma, radnici ostaju bez radničkih prava jer ne mogu biti radnici, država im je naredila da to ne budu, onemogućila im je rad. Imajmo na umu da je upravo rad ono u čemu se čovjek najviše ostvaruje, a to onda utječe na to koliki stupanj samopoštovanja ćemo imati. Država nam oduzimanjem rada, zapravo oduzima samopoštovanje. Razumljivo je da nakon realnog sektora slijedi državna intervencija i u javnom sektoru, najavljuje Vučetić i nastavlja:
- Budući da imamo iskustvo neprekinutog bujanja javnog sektora, osobito onog dijela koji pripada općoj državi, intervencija u ovom području neće ići u smjeru smanjivanja broja zaposlenih, nego u smjeru oduzimanja nekih materijalnih prava čime će se narušiti samopoštovanje zaposlenika i osigurat će se njihova poslušnost. U ovom svjetlu promatram zakonske prijedloge i postupanja obnašatelja najviše izvršne vlasti. Oni, naprosto, stvaraju novu državu za sebe. Stara paradigma se iscrpila, nastaje nova. Jasno je da pri tome trebaju pokazati neke emocije i pokoji sitni znak pažnje. Potrudili su se i za to: stranka koja ima crne fondove, velikodušno se odriče jedne mjesečne plaće, poneki vijećnici se odriču vijećničkih naknada itd. Taj njihov sitni znak pažnje sasvim je dovoljna barijera da nitko ne postavi sljedeće pitanje: zašto svojim dosadašnjim, dobro plaćenim radom niste uspostavili funkcionalni javni sustav, nego parazitirate na ostacima nekadašnjeg javnog sustava? Njihovo navodno odricanje od poneke naknade i plaće zapravo je priznanje da u dosadašnjem radu nisu vodili računa o potrebama javnosti i države, nego o naknadama i plaćama. Sada se, eto, jedne odriču, a to im je sasvim dovoljan miraz da budu protagonisti nove političke paradigme jednako disfunkcionalne države. A tu državu, razumije se, nemjerljivo ljube, izjavio nam je saborski zastupnik Marko Vučetić.