StoryEditorOCM
4 kantunaARHITEKT I PROFESOR

Dinko Peračić: Naši gradovi trebaju imati svog arhitekta koji bi ih oblikovao kroz procese urbanog pregovaranja; Kako sam osmislio Benkovački sajam...

Piše Ivica Nevešćanin
2. travnja 2022. - 15:29

Ovaj razgovor s arhitektom Dinkom Peračićem počeo je jednog listopadskog popodneva u Splitu 2019., a završio je nedavno u Zadru, nakon tribine održane u sklopu 5. Gradionice u organizaciji Društva arhitekata Zadra, na kojoj su uz Peračića sudjelovali arhitekti Idis Turato i Ana Dana Beroš. Govoreći o konfliktnom korištenju javnog prostora u gradovima i ulozi arhitekata kao pomiritelja u tim legitimnim procesima između različitih interesa građana, otvorili su dvije možda ne nove, ali svakako aktualne teme: temu “urbanog pregovaranja” i temu “gradskog arhitekta” koji svojim aktivnim sudjelovanjem u dnevnim procesima “oblikuje grad”.

Obje teme, ali i kontekst rasprave, sugerirale su da današnji naši gradovi u cilju očuvanja kvalitete javnog prostora trebaju drukčiji oblik regulacije koji mora biti inkluzivan za sve dionike, svojevrsnu promjenu modela javne uprave, što nužno ne znači prepuštanje rješenja u ruke dnevne politike.

Razgovor u Splitu vodio se u prostoru studija ARP koji Peračić vodi s partnericom Mirandom Veljačić, a izravan povod bilo je njegovo idejno rješenje za prostor Benkovačkog sajma. Prije toga Peračić je projektirao i realizirao sada već čuvenu tržnicu u Vodicama (2015.), koja mu je donijela brojna domaća i međunarodna priznanja, uključujući i naslovnu stranicu knjige “Contemporary Market Architecture planning and design” (Suvremena arhitektura tržnica: planiranje i dizajn) iz 2018. autorskog dvojca Neila Tomlinsona i Valentia Alvareza Planasa, kod uglednog australskog izdavač Images publishing. Tržnica u Vodicama tako se našla u probranom društvu najboljih suvremenih tržnica svijeta kao što su one u Barceloni, Londonu, Istanbulu, Madridu, Rimu, Malmöu, Budimpešti, Valenciji, Mexico Cityju, japanskom Koshiju, Seattleu ili Kopenhagenu, od kojih neke potpisuju globalni arhitektonski superstarovi poput kolektiva MVRDV, autora tržnice u Rotterdamu.

Tri godine poslije nova vlast u Splitu počela je sa sanacijom splitskog Pazara prema Peračićevoj studiji, gradi se novi Benkovački sajam, njegov potpis imat će i nove tržnice u Imotskom, Dubrovniku, projektirane su tržnice u Tisnom, Starom Gradu... Svi ovi projekti prikazani su na samostalnoj izložbi “Pazar, pijaca, plac, sajam, tržnica, trg” u Udruženju hrvatskih arhitekata u Zagrebu u prosincu prošle godine. Izložba je ujedno bila i mjesto za susret i razgovore između raznih pojedinaca i organizacija povezanih s tržnicama, od Ministarstva poljoprivrede i upravitelja tržnica, do proizvođača hrane, urbanista, sociologa i antropologa.

Peračić (1977.) je docent na Fakultetu građevinarstva, arhitekture i geodezije u Splitu i šef Katedre za arhitektonsko projektiranje. Jedan je od rijetkih hrvatskih arhitekata mlađe generacije koji u svom fokusu ima aktivističku želju oblikovanja javnih prostora kao pokretača društvenih promjena, ali ne nametnutim rješenjima, nego rješavanjem zadataka u suradnji s korisnicima, participativno, urbanim pregovaranjem. Procesom koji, kako kaže, “nikad ne staje i nikad nije dovršen”. Zato na radionici iznesen prijedlog o oživljavanju uloge “gradskog arhitekta ili arhitekata”, nastao još u vremenu prosvjetiteljstva, koji bi na savjetodavnoj i stručnoj razini kao ispomoć politici vodili procese usuglašavanja interesa korisnika u javnom prostoru, zvuči više nego provokativno.

Snažan interes za stanje u prostoru koje oblikuje život Peračić je pokazao djelovanjem kroz udrugu Platforma 9,81 baveći se analizom negativnih fenomena na našoj obali - divljom gradnjom, uništavanjem obale, Jadranskom magistralom, zapuštenim prostorima... - na koja je nerijetko reagirao kao projektant predlažući praktična rješenja, dokazujući tako da se stanje, ako se hoće, ipak može popraviti.

Može li se reći da je tržnica u Vodicama bila vaš prvi projekt kojim ste u praksu pretočili svoju arhitektonsku ideju da javni prostori ne moraju biti središte komunalnih problema, nego središte komunalnih promjena i obnove društvenosti?

- Mene još od fakulteta zanima arhitektura koja ima veze s društvom, koja može napraviti promjenu u društvenom kontekstu. Ne dakle samo arhitektura koja je sama po sebi lijepa, nego koja ljudima nešto znači, koja će rezultirati iz njihove stvarne potrebe i koja će unaprijediti društveni kontekst u kojem ona jest. Tržnice su upravo takva tipologija koja tu razliku može napraviti. Ljudi se jako vežu uz taj prostor, to nisu zgrade burze ili banke, prema kojima postoji neka distanca, pa čak ni škole, nego je to prostor društvenosti. Na tržnici ne prodaje samo jedna firma, niti je to prostor pod jednim vlasnikom, kao što je šoping centar, koji to drži strogo kontrolirano, nego je otvorena za sve koji ispunjavaju minimalne uvjete za prodaju. Također ljudi na tržnici kupuju bez kontrole prilaza i slično. To je nešto što ljude povezuje, tako su i gradovi nastajali, na tržnicama.

image

Tržnica u Vodicama

Niksa Stipanicev/Cropix

Zapravo filozofija kupnje i prodaje na tržnici u Vodicama i Imotskome nije ista?

- Naravno. Imoćani su poznati po trgovini, ali i po svojim lokalnim specifičnostima. Tu ima nekih fascinantnih detalja. Primjerice, imaju terasu koja je dvije etaže iznad tržnice, na gornjoj gradskoj ulici. Na bancima se prodaje riba, ali ljudi ne gledaju ribu s ulice, nego odgore, s terase, i onda kada vide što im odgovara, sjure se odgore, kao orlovi, i kupuju. Zato je važna konfiguracija stolova na tržnici. Da omogući kupcu da možda i promijeni neku naviku, da recimo ode gdje je prepoznao da je bolje, ali da ga ne primijeti prodavač s kojim je već poslovao. To je neka psihologija urbanizacije prostora.

Ali i društveni ritual. Tržnica je demokratski forum sa svim svojim (ne)ravnopravnostima, mjesto trgovine kao materijalne i društvene razmjene.

- Šoping-centri su nastali na temelju brojnih psiholoških istraživanja ponašanja kupaca. Ona su ugrađena u dizajn šoping centara, počevši od toga što se prvo vidi s ulaza. Tržnice su s druge strane prepuštene same sebi, njih oblikuje život. One se i dosta često mijenjaju, ali problem je što su to postali prostori koji su zbog raznih okolnosti počeli gubiti značenje. Ili su same sebe zagušile, ili se trgovina prebacila u trgovačke centre ili su dobile turiste sa sasvim drugačijom potražnjom od domaćih građana.

Tržnice su danas opterećene s puno problema i treba ih iznova osmisliti. One su dio logike centra grada, nešto što povezuje građane. Kada grad izgubi centar, isto je kao kad osoba izgubi svoju svijest. Centar grada nije samo prostorno, nego i društveno bitan kao mjesto susreta. Tržnice su mjesta gdje je ta društvena interakcija najintenzivnija, a počeli smo ih gubiti. I to je veliki problem. Treba razumjeti što su one danas, kako ih ponovno koristiti da regeneriramo društvo. Tržnice imaju taj kapacitet.

To se dogodilo u Vodicama?

- Da, jer je tržnica za lokalne ljude kao mjesto susreta konačno našlo svoj prostor. To je prije bilo nekakvo pomoćno dvorište jednog trgovačko-ugostiteljskog centra u marini. Tržnica je bila rasuta po obodu, pločniku, na okolne prometnice. Iz tog neuglednog prostora napravili smo tržnicu koja je dobila novu, optimističnu, svježu dimenziju. Kad se gleda tlocrtno, ima neobičan oblik, kao zakrpa je ušla u taj prostor kako bi se uklopila i povezala cijeli taj sklop u jednu cjelinu. U Vodicama su prepoznali da nemaju dovoljno javnih prostora i sadržaja, shvatili su da je to kvaliteta koja im nedostaje, kao mjesto društvenosti za Vodice u cjelini.

U Benkovac su vas pozvali ne zbog tržnice, nego legendarnog Benkovačkog sajma koji je zapravo preteča svih tržnica?

- Benkovački sajam je arhetip svake tržnice. Zadatak je proizašao iz jednog europskog projekta. Kada smo ljude intervjuirali pitajući ih što tamo treba napraviti, rekli su nam: molim vas, nemojte ništa napraviti! Jer oni baš zato tamo dolaze, jer je to seoski sajam na kojem se osjećaju opušteno. Tu se stvari prodaju praktično na zemlji, direktno iz kamiona ili kombija i taj miris slobode, opuštenosti i nekontroliranosti njima odgovara. S druge strane, Grad koji upravlja tim prostorom takve stvari ne može dopustiti. Neka razina kontrole mora postojati, ne može se stoka pomiješati s plastičnim stvarima. Nas je zanimalo kako napraviti minimalnu količinu arhitekture da se ljudi i dalje osjećaju slobodno a da ta skrivena pravila ipak postoje.

Čime ste to postigli?

- Kao rješenje smo predložili jedan veliki prazan prostor na čijem se rubu događa sve što treba kao sadržaj biti na takvom mjestu: toaletni prostori, kontrola ulaza za stoku, sanitarne inspekcije i slično, a sve ostalo događa se u jednoj praznoj zemljanoj areni, praznom prostoru, koji po rubu ima stazu od benkovačkog kamena. Svi sadržaji su dakle izvana. Sloboda je u toj praznini gdje mogu raditi što ih je volja.

Minimalna intervencija na razini komunalnog uređenja je formiranje prostora tako da se po obodu posade stabla, da se stvori sjena, javne česme gdje se ljudi mogu osvježiti i slično. Ne pokušava se nametnuti neku novu arhitekturu, nego ona proizlazi iz formi štandova, izgledaju kao velike pečenjare u kojima bi se mogao okrenuti janjac.

Kako je došlo do vaše suradnje na tržnici u Splitu? Komunalni nered u kontaktu s Dioklecijanovom palačom je maknut, neki dijelovi pazara su uklonjeni, što će biti dalje?

- Pozvali su me iz Grada da vidimo što se tu može napraviti. Splitski pazar je izrazito složen prostor koji nema samo prostorne i funkcionalne, nego i društvene probleme. Na tržnicama u Splitu svakog dana radi više od tisuću ljudi; to je jedna velika heterogena tvrtka, nakon bolnice i Sveučilišta, jedna od najvećih u Dalmaciji. Treba biti jako pažljiv kako voditi proces promjene, nešto što se ne može dogoditi odjednom, nego kroz nekoliko faza. Jer ako se ne radi fazno, izgubit će se navike tržnice koje su već ugrožene. Ljudi će početi kupovati negdje drugdje, puno starijih prodavača preselit će se negdje drugdje, a za njima i kupci.

Zadatak je jednostavno preosjetljiv da bi se proveo odjednom. Pazar se mora uređivati u segmentima, a svaki je bitno drugačiji. Neki segmenti su opterećeni arheologijom, neki prometom, neki imaju specifičnosti jer su vezani na druge gradske projekte (istočna obala). Ima dijelova koji se lako mogu napraviti, ali i dijelova koji traže posebnu pripremu. To se posebno odnosi na buduće natkrivene i zatvorene dijelove tržnice koje tek treba osmisliti. U ovoj fazi postavlja se osnovna zdrava logika prostora, a on će se onda kroz druge procedure uređivati.

image

Hrvojeva ulica i južni dio Pazara u Splitu uz istočni zid Dioklecijanove palače raščišćeni su od štandova, a planiraju se radovi na modernizaciji Pazara

Nikola Vilic/Cropix

U kojem smjeru?

- Split, kao i drugi gradovi, gubi centar, gubi građane u centru i umjesto njih dolaze turisti. Na tržnici je stvar vrlo jednostavna, ugrubo se odmah prepoznaje je li za turiste ili za lokalce. Turistima treba gotova hrana, lokalcima treba sirova. Ako je tržnica rađena za prodaju gotovo hrane, narezano voće ili restoran, to je za turiste. Ali ako se kupuje kupus i vreća krumpira, onda to nije za turiste, i dizajn kompletnog prostora je drugačiji. Tu treba naći mjeru jer tržnica mora služiti i turistima i građanima. Sada se radi na raščišćavanju prostora i poslagivanju odnosa. To će biti podloga za arhitektonski natječaj. Nas ovdje najviše zanima upravo “inteligencija” prostora, a ako se to dobro postavi arhitekturom, i dizajnom se onda može stvoriti dodatna vrijednost. “Inteligencija prostora” proizlazi iz komunikacije s ljudima, razumijevanja povijesti i budućnosti prostora, ekonomskih i turističkih trendova itd.

Je li to prostor za urbano pregovaranje, odnosno posao za gradskog arhitekta? Kako bi on mogao funkcionirati u kontekstu današnje lokalne politike? Tko bi kome bio “šef”?

- To razmišljanje je na radionici u Zadru predložio Idis, pa smo raspravljali koje bi bile prednosti. Složili smo se da bi gradovi s vlastitim projektnim uredima mogli puno brže i efikasnije rješavati neke prostorne probleme, pripremiti posao za druge projektante, osigurati koordinaciju među projektima. Današnji sustav je raspršen tako da nitko ne preuzima odgovornost, političari kažu to će struka, struka kaže političari i onako sve odlučuju iako ne znaju ništa, službe rade što im se kaže, vanjski suradnici vuku svaki na svoju stranu. Imati neko tijelo koje to može s autoritetom povezati napravilo bi veliku razliku. Tu je naravno velika koncentracija moći, a još nismo otporni na korupciju, tako da su ta razmišljanja vjerojatno u zoni utopije.

Drugi vaš veliki interes su javna kupališta i plaže. Zemlja smo sunca i mora, ali s malo (uređenih) plaža. Obala je prepuštena kaosu, betonizaciji, nasipanju, divljoj gradnji, melju se škrape...

- Plaže su kao i tržnice izuzetno važan javni prostor, a one su danas uglavnom nedizajnirane i poddizajnirane, nasipaju se tako da se više misli na kamenje nego na ljude i prirodu, opterećene su improviziranim plažnim objektima... Zaboravlja se da su to prostori od izuzetne turističke važnosti, pogotovo za našu turističku ekonomiju, ali ne samo za ekonomiju, nego i za sliku grada, za kontakt grada s morem, za mjesta rekreacije za građane. Plaže i kupališta trebamo gledati kao što gledamo trgove usred grada ili parkove usred grada. U današnjoj ekonomiju i življenju u gradu, kad se potiče rekreacija, oni su dragocjeni, a uglavnom su zanemareni, ili ih se tretira na jedan potpuno opušteni način, kao, koriste se samo tijekom ljeta pa u njih nećemo puno ulagati. U njih treba jednako ulagati kao u gradske rive i promenade. Zanimljivo, kada je početkom 20. stoljeća počelo kupanje u moru kao masovan trend i kad su ljudi shvatili da je to važno, gradila su se kupališta. Bile su to vrlo urbane strukture vrlo fino posložene, a danas rijetko tko radi kupališta. Rade se plaže, šljunak, ležaljke i kafić. Malo tko radi pravo kupalište kao pravi javni prostor na kojem je grad u kontaktu s morem.

Kupališta, kao i tržnice, imaju gotovo istovjetnu društvenu ulogu...

- To su prekrasni prostori. Ljudi svojim golim tijelima leže u javnom prostoru! To je fantastično, takav kontakt ljudi, prostora i prirode, nevjerojatan spoj, mjesto takvog užitka gdje ljudi borave zajedno, gdje se međusobno gledaju, druže, provode vrijeme, miješaju mladi i stari, debeli i mršavi, isto, pa čak i divnije, nego centralni gradski trg. Potencijal stvaranja društvenosti na kupalištima je nemjerljiv. Ona su primarna atrakcija.

Zašto je zapostavljena ta tema među urbanistima i arhitektima?

- Jednostavno nismo dovoljno mislili o tome. Arhitektura se bavi stanovima, školama, poslovnim prostorima, apartmanima, hotelima, a to nešto što bi pomoglo društvu da bude bolje, zanimljivije, da građani budu povezaniji, to je zaboravljeno...

Kad će u realizaciju vaša “elipsasta plaža” u Tisnom?

- U Tisnom već postoji pješčana plaža na sjevernoj strani gdje je planirana gradnja hotela. Kako se očekuje da će se plaža značajno opteretiti hotelskim gostima, vlast je odlučila stvoriti novu, jednako vrijednu plažu za građane, ali na južnoj strani rta. Napravili smo nešto suprotno logici današnjeg uređenja plaža. Obično se rade kratka pera koja ograđuju kratke šljunčane plaže. Mi smo predložili veliku eliptičnu šetnicu koja je u moru ujedno i prag, kao potopljeni lukobran. Tako smo dobili jednu veliku pješčanu plažu bez presijecanja, veliku umjetno nastalu uvalu dužine oko 240 metara, s inovativnim lukobranom u obliku prstena preko kojeg možete prohodati morem. Realizacija je još na čekanju.

Jesu li takve intervencije velik trošak za lokalne vlasti?

- One su primarno atrakcija. U turističkoj ekonomiji to su kao visoke peći u željezari. Ljudi dolaze zbog plaža, to je osnovni razlog i zato one moraju biti kvalitetne. To sigurno puno manje košta nego kongresne dvorane ili sportski sadržaji. To je prostor koji ne mora koštati puno, ovisno o rješenju, je li duboko more i slično. U principu to je sve reda veličine od pet do 20 milijuna kuna, što jedinice lokalne samouprave uz zdravo planiranje i sufinanciranje mogu podnijeti, a Europa podržava takve projekte. Ako se od javnih novaca sufinanciraju privatni hoteli, sa po 10-20 milijuna kuna, apsurdno je da se ne sufinanciraju plaže koje služe cijeloj zajednici.

Koliko takvih sadržaja nedostaje na našoj obali, u tim malim ubavim dalmatinskim turističkim mjestima? Mislim na javnu mikroinfrastrukturu?

- Naša su mjesta kompletno nespremna. Osim onoga što je napravljeno u vrijeme austrougarske i socijalizma, gotovo da i nema novih sadržaja namijenjenih turistima i vikendašima. Vrlo se rijetko vidi da je nešto napravljeno. Povremeno se urede neke plaže, ali govorim o sadržajima, ne samo o nasipanju plaže, šetnicama, kupalištima, velikim plažama, parkovima uz kupališta... Na sreću od početka našeg razgovora prije tri godine, tu stvari kreću na bolje, u pripremi je dosta projekata.. 

Možda griješim, ali dojam je da među arhitektima nema velikog interesa za sudjelovanje u rješavanju javnih problema koji su premrežili Dalmaciju, ali i dobar dio Hrvatske.

- Govori se u struci dosta o javnim prostorima i sadržajima, ali to još nema nekog posebnog efekta, najčešće zbog toga što javna uprava nema snage da te rasprave poveže i pretvori u konkretne poslove i da ih pripremi. To su složeni projekti koji se ne mogu raditi bez nekog tko ih vodi od strane naručitelja, koji se razumije u investiciju, gradnju, javnu nabavu. Privatnici su tu puno brži i efikasniji. Arhitekti će raditi bilo koji posao za koji postoji interes na tržištu. Ako se formira posao za hotele, radit će hotele, kad su bile legalizacije, radili su legalizacije. Struka, nažalost, premalo otvara nove horizonte.

To je ono što pokušavam napraviti, da izmislimo temu, da pronađemo prostore za koje je vrijedno raditi. Da pomognemo naručiteljima i javnosti da se ti projekti formiraju. Naš ured jako malo radi na osnovi gotovog projektnog zadatka. Kad postoji problem, kad netko kaže “ja ne znam što ću s ovim, ja trebam pomoć”, to nas zanima!

Nije li Marjan, i sve što mu se dogodilo, ta nezapamćena devastacija uzrokovana dugogodišnjim ignorantskim ponašanjem nadležnih, arhitektonska tema broj jedan?

- Mislim da je Marjan nevjerojatna arhitektonska tema. To je artificijelni park koji treba napraviti tako da to bude najbolja park-šuma po današnjim mjerilima. To je jedinstveni ekosustav u blizini grada u kojem ljudi uživaju, fantastična arhitektonska tema. Ali to je nešto za što se ne može raditi samo arhitektonski i urbanistički dizajn, to je nešto što se radi u kombinaciji društva, s ljudima koji se bave ekosustavima.

Marjan je javna stvar, svašta mu se dogodilo - od gradnje do uništenja šume - ali arhitekti nisu digli svoj glas.

- Nastala je javna histerija zbog toga, jedna medijsko-politička sapunica, a iz te stvorene buke je teško reagirati i znati što napraviti. S tim se treba suočiti. Ova tragedija je možda jedna fantastična prilika da se promisli što znači taj bogati ekosustav kao dio grada. Tu dualnost koju Split ima - zeleno-kameni grad - fantastična je. Kako napraviti da ta priroda bude bujna kao dio grada?

Imamo li dovoljno kapaciteta da se ozbiljno uhvatimo takvih tema, od ideje do realizacije. Imamo dobre pojedince, ali kao ekipa, čini mi se, dobri smo samo ponekad, u nogometu...

- Negdje sam pročitao sociološko istraživanje da je razina povjerenja među ljudima u Hrvatskoj poražavajuće niska. Razina bazičnog povjerenja u uspjeh neke zajedničke akcije ne postoji.

Društvena solidarnost je uništena.

- To je ključ. Ako želimo tako složene stvari rješavati, a da pritom ne vjerujemo jedni drugima, da ne dokažemo da nam se može vjerovati, nema šanse.

Iako je odnos prema prostoru prvorazredna politička tema, u Hrvatskoj je daleko od fokusa politike. I kad se katkad to dogodi, “lijevi” se čine više desno, a “desni” kao da naginju lijevo. Jesu li tržnica, plaža, magistrala i Marjan “ljevičarske” ili “desničarske” teme?

- Mislim da to nema veze ni s lijevima ni s desnima. I jedna i druga strana želi zdravo društvo. Bez javnog prostora u kojem se to stvara, društvo ne može funkcionirati.

Zdravo društvo ne može funkcionirati ako svatko stoji iza svog kompjutora u stanu i nikada se međusobno ne vidi. Ljudi se moraju susretati, na parkiralištu, u uredima, šoping-centrima, taj javni prostor je nešto što ih veže, pogotovo u mediteranskom gradu koji je genetski vezan uz javni prostor, u kojem je društvo nastalo.

To nisu izolirane zajednice sjevera gdje se ljudi iz različitih plemena jednom godišnje vide, ovdje su ljudi svaki dan zajedno, od pomoraca do trgovaca, oni znaju što se događa na Levantu i u Španjolskoj.

Fale nam pametne i
hrabre javne politike

Život uz Jadransku magistralu, žilu kucavicu Dalmacije, povezuju lanci beskonačne divlje gradnje. Istraživali ste taj problem, postoji li neko rješenje ili je legalizacija onemogućila svaku promjenu?

- Divljom, nekontroliranom, neosmišljenom gradnjom uz magistralu dosta smo se bavili i zaključili smo da ljudi koji žive u tim kućama s apartmanima moraju postati svjesni da oni u stvari iznajmljuju prostor. Svoj prostor, ali i lokaciju i ambijent u koji ljudi dolaze. Ako su uništili taj ambijent, ako su uništili te ulice, magistralu, plažu, ako je to zagušeno, onda je njihova ekonomija manje vrijedna, a osnovni proizvod im ne valja. To je slab turistički proizvod. I tek kad se to dovoljno osvijesti, nadam se da će ljudi početi razmišljati što s tim napraviti, da se taj javni prostor počne regenerirati. Radili smo na jednom prijedlogu koji se zove 'Susjedstvo', gledali smo kako uz pomoć javnog sektora dati poticaj privatnicima da se udruže i obnove dijelove tih zajedničkih prostora u javnom korištenju. Gdje bi mogli ulice zakrčene automobilima urediti kao pješačke ulice, obnoviti svoje ogradne zidove, uvesti rasvjetu, izgraditi pješačke staze, a tek onda kolne prometnice, povezati ih s morem, dakle minimalno napraviti da se stvori javni prostor među njima. Da se stvore neki drugi sadržaji, mogućnosti nekih drugih ekonomija. Jer ako svatko ima deset apartmana i jedan restoran, to je nikakva turistička ponuda, a sve je zakrčeno automobilima u nekoj divljoj izbetoniranoj ulici. To nisu praznici, to nije turizam. Ali imati pješačku ulicu, gdje svaka kuća na rubu parcele nešto ima, uređene okućnice i pješačka ulica, to možda već izgleda kao neko mjesto gdje bih i ja došao na odmor.

Pokušali ste, kažete, ali nije uspjelo?

- Formirali smo jedan prijedlog i ponudili nekim općinama, ali nakon prve pozitivne reakcije, nije se ništa razvijalo jer to traži popriličan angažman. Za početak stvaranje nekog fonda iz kojeg bi se financirale neke stvari. Ideja je bila: uložit ćemo svu tehničku podršku, ali vlasnici moraju potpisati da su suglasni i da su spremni financijski participirati u realizaciji tih javnih međuprostora, poput ulice. Po meni je to jedini način na koji se može raditi u tom superprivatnom okruženju. Objavili smo davno i knjigu o tom, ali ništa se konkretno nije napravilo. Moji kolege arhitekti i ja imamo ideja i rješenja, novca očito na tržištu ne nedostaje, ali fale nam pametne i hrabre javne politike da to pretvorimo u dobar prostor oko nas.

26. travanj 2024 16:21