Zadovoljan gost koji uživa u jelu, najveće je priznanje kuharici

Ako si mi prijatelj, nemoj razgovarati sa mnom, natpis je kojeg će se stariji „na prvu“ sjetiti i povezati s radionicom poznatog obrtnika Živote Govedarevića iz kultne TV serije „Priče iz radionice“, po prvi put emitirane prije malo više od četiri desetljeća. Dogodovština iz te televizijske automehaničarske radionice, još i danas žive.

Međutim, ovaj smo uvod iskoristili da vam pokažemo da može i drugačije. A to se događa u hotelskoj kuhinji sv. Križ u Arbaniji na Čiovu. Jedina sličnost s majstorskom radionicom gazde Živote je što se i u ovoj kuhinji obično brzo sazna tko je glavni i tko sve konce drži u rukama. Ne zato što to piše na vratima, niti zato što netko, da bi se posao odradio kako spada mora povisiti glas, već po tome što se u njoj, u kuhinji, događa kad počne gužva, kad krenu narudžbe i posebni zahtjevi. 

Tada je jasno tko ostaje miran, tko vlada situacijom, tko zna što u kojem trenutku točno treba napraviti, procijeniti koliko hrane valja pripremiti i kada će i što izaći iz kuhinje. Proces koji opisujemo ne odvija se bez konzultacija s ostalim osobljem, bez uigranosti cijelog tima kuhinje hotela sv. Križ, kojeg već osamnaest godina vodi nezamjenjiva Kata Savković.

Gospođa Kata je glavna kuharica u ovom nagrađivanom obiteljskom hotelu s Čiova sa četiri zvjezdice.

Iako je u mirovini, još uvijek radi četiri sata dnevno; najčešće dolazi poslijepodne, kad za goste hotela treba pripremiti glavni obrok. Dovoljno je to vremena da u kuhinji bude ondje gdje je još uvijek najpotrebnija.

Domaća spiza

– Meni to više nije potrebno zbog posla, u mirovini sam, ali jednostavno volim doći. Trebam ja njima, posebno gostima koji su navikli na moju kužinu, pa vas taj osjećaj tjera da na neki način ostanete, da ste tu – govori Kata koja možda kroz tu rečenicu najbolje opisuje njezin odnos prema poslu. Nije, naime, riječ o tome da se nakon desetljeća rada teško odvojiti od kuhinje, kod Kate Savković je nešto drugo u pitanju: i dalje voli vidjeti kako gosti reagiraju kada im na stol stigne ono što je pripremila, nešto zbog čega se, što se reče, ližu prsti.

Posebno joj je drago, kažu njezine kolegice, kad iz kuhinje može pogledati prema restoranskoj sali i vidjeti da gosti jedu s užitkom. Nema tu puno filozofije. Ako se gost vraća po još, ako pita što je bilo u umaku, ako pohvali ribu ili kaže da ga je jelo podsjetilo na nešto što je jeo kod kuće, kuharica zna da je napravila posao kako treba.

A Kata je tijekom karijere napravila takvih poslova bezbroj.

Prije hotela "Sv. Križ" radila je u hotelu "Palac" u Kaštel Starom. Ondje je, prisjeća se, bilo dana kada je po jednom obroku trebalo pripremiti i do četiristo porcija.

Danas je taj broj nešto manji nego u nekadašnjim danima, ali i ovdje se, prema potrebi, za stolom zna naći i dvjestotinjak ljudi.

Za takav obim posla nije dovoljna samo jedna osoba, pa Kati u kuhinji pomažu još dvije ili tri kolegice, ovisno o potrebama.

Uglavnom je to bila domaća spiza jednaka ili slična onoj koju i danas priprema u Arbaniji.

– Moje kolegice smatraju da je, kad sam ja u kuhinji, posao u sigurnim rukama, jer ja vam ne volim komplicirati stvari. I sad kada me pitaju, što spremate, kratko odgovorim gostima – domaća jela. A to su pašticada, srdele na naš dalmatinski način s malo blitve, različite vrste ribe i još niz jela koja pripadaju našoj zavičajnoj kuhinji. Zašto? Zato jer gosti žele nešto naše. Dođu ovdje iz raznih zemalja i sa svih kontinetanata i logično je da žele probati ono što je karakteristično za ovaj kraj i naše ljude. Neće svatko uvijek pizzu ili nešto što može jesti bilo gdje. Znači, ako je došao u Dalmaciju, neka i okusi tu Dalmaciju, ono što nam je svakoga dana na stolu – veli gospođa Kata dodajući i ističe da od domaćeg jela nikad ne pokušava napraviti nešto što ono nije, niti gostu objašnjava što bi trebao voljeti. Voli da se u gastronomiji gušta, da je sve spontano.

Otkazani let

– Istina, najdraže mi je kad vidim da gost uživa, kad iz kuhinje pogledam prema sali i vidim da ljudi jedu, razgovaraju, da su zadovoljni i opušteni. To je najveća pohvala za profesionalnog kuhara. Nema puno većih priznanja – ističe ova vrsna poznavateljica svog zanata.

No, nije uvijek bilo baš jednostavno. Bilo je i onih nepredviđenih situacija koje se i danas radu sjete u sv. Križu. U hotelskoj se kuhinji, kažu nam, može planirati doručak, ručak i večeru. Može se znati koliko je gostiju prijavljeno, koliko ih je na polupansionu i koliko će otprilike ljudi sjesti za sto, ali ne može se planirati otkazani let na Resniku. Jedan takav slučaj dogodio se kada je zbog otkazanog leta na splitskom aerodromu grupa putnika ostala u hotelu bez očekivanog nastavka putovanja.

Sljedeći let bio im je tek nekoliko sati kasnije. I onda se u restoranu hotela Sv. Križ pojavilo osamdesetak ljudi, nenajavljenih, ili bolje rečeno – najavljenih pet do dvanaest.

U hotelu su imali svega petnaestak minuta za pravu reakciju. Za nekoga tko nije radio u ugostiteljstvu to može zvučati kao nemoguća misija. Za profesionalce iz kuhinje to je trenutak u kojem se vidi koliko vrijedi stečeno profesionalno iskustvo.

– Nije bilo vremena za razmišljanje. Samo akcija. Ubrzo smo organizirale posao. U pomoć su došle i kolegice od kuće. U vrlo kratkom vremenu sve je bilo pripremljeno, ljudi su sjeli, hrana je poslužena na stolove i nepredviđena situacija riješena na najbolji mogući način. Svi su bili siti i zadovoljni – sjećaju se u sv. Križu i takvih "kriznih“ situacija. I ne samo te. Bilo ih je još, ali sve su "zaključene“ na opće zadovoljstvo.

Ipak, Katine kolege znaju da je ona osoba kojoj se okreću kad treba donijeti ispravnu odluku.

– Kata je mirna. To je prvo što bih rekla za nju: staložena je, skromna i jednostavna –kaže njezina kolegica Slavica Zanne.

– Nikad nije bilo problema oko kojeg će ona stvarati nervozu. Čak i kada je gužva, ona je pribrana. I uvijek će vam pomoći, a to je najvažnije – dodaje.

Jednako tako će i Nataša Pavlinović, također jedna od djelatnica koje godinama rade uz hotel i njegovu turističku priču. Kaže da se kod Kate posebno cijeni odnos prema ljudima. Ona je, po njoj, ista prema svima. Prema kolegama s kojim radi ili prema gostu. Nema kod nje razlike.

Zdravstveni turizam 

Slično govori i Silvana Pavlinović, suvlasnica hotela "Sv. Križ".

Za nju je upravo takav odnos prema gostu jedan od razloga zbog kojih je kuharica Kata postala važan dio hotela.

– Ona je dio tima našeg hotela i dio onoga što gost uistinu doživi kad dođe ovdje, te tople, domaćinske atmosfere. Naravno, hrana koju ona i kolegice pripravljaju je važna, ali još je važniji i njezin odnos prema ljudima. Možemo mi gostu pričati o Dalmaciji, Čiovu i Trogiru koliko god želimo, ali tek kad sjedne za stol i dobije domaće jelo, počne uistinu upoznavati ovaj kraj. Zato u hotelu nastojimo očuvati domaću kuhinju, njene recepture, okuse i mirise, a Kata je jedna od onih koje to najbolje mogu napraviti – veli Silvana.

Hotel "Sv. Križ" u Arbaniji danas je znatno veći nego što je bio u svojim počecima. 

Obitelj Pavlinović postupno je stvarala i stvara širu turističku ponudu, pa je prije nekoliko godina ova čiovska ugostiteljska perjanica, zaslužila i nagradu "Adrian" za najbolji mali i obiteljski hotel u režiji našeg dnevmog lista i HTZ-a.

Silvana Pavlinović sjeća se tog razdoblja kao vremena kada su shvatili da ono što rade ima svoju vrijednost.

– Nama je ta nagrada puno značila jer je došla u trenutku kad smo još uvijek bili mali obiteljski hotel. Nije nam bila važna samo zbog priznanja, već zato što je pokazala da se i jedan hotel kojeg vodi i razvija obitelj s puno osobnog angažmana, može prepoznati u široj javnosti i kod struke – veli. 

Od prvotnih dvadesetak smještajnih jedinica, došlo se do njih osamdesetak, ali cilje nije samo puko povećanje broja soba i postelja, širenje kapaciteta.

– Istina, nikada nam nije bio cilj imati samo sve više i više soba, jer ako imate već broj gostiju, morate imati i više sadržaja koje ćete im ponuditi, a oni moraju biti i odgovarajuće kvalitete. Znači, morate im ponuditi razlog zbog kojeg će doći i razlog zbog kojeg će se vratiti u vaš hotel. Na Čiovo. Tako je u ponudu ušao i zdravstveni turizam, a sve više pažnje posvećuje se i kulturnom i vjerskom turizmu – govori naša sugovornica.

Za Pavlinoviće Čiovo nije samo poluotok s morem i plažama. Ima svoju bogatu povijest, crkve, pustinjačku tradiciju, kao i mjesta koja još nisu dovoljno poznata fureštima.

Pustinjaci

Upravo je iz te ideje nastao program "Putevi čiovskih pustinjaka“, koji se tijekom godina razvijao kao dio šire ponude kulturnog i vjerskog turizma.

 – Čiovo ima svoju priču, a mi je želimo približiti gostima. Ne želimo da netko dođe, prespava, ode na plažu i sutra produži kući, a da zapravo nije upoznao mjesto, poluotok. Zbog toga se posebno razvija ideja "Petnaest Gospinih crkvica – petnaest postaja Križnog puta“, hodočasničkog koncepta koji bi povezivao petnaest marijanskih mjesta s petnaest duhovnih trenutaka Kristova puta od osude do uskrsnuća.

Ideja je da svaka crkvica postane jedna postaja, ali ne samo kao geografska točka. Želimo da to bude put. Ne samo od jedne crkve do druge, nego i put kroz određene životne i duhovne trenutke – objašnjava Silvana projekt iz domene religijskog turizma koji je zamišljen kao povezivanje Dalmacije i Međugorja, a u hotelu ga vide kao dio ponude za goste koji traže drugačiji oblik putovanja.

I tako se priča ponovno vraća na Katu, jer bez obzira na to hoće li gost u "Sv. Križ" doći zbog mora, odmora, zdravstvenog programa, Trogira, kulturne baštine ili hodočasničkog puta, u jednom će trenutku sjesti za stol. A tada će u kuhinji, pod Katinom palicom, njegov boravak na Čiovu učiniti nezaboravnim.