Dok smo se još spuštali prema uvali, konji više nisu čekali nikakvu naredbu. Jedan za drugim krenuli su ravno u more.
Čim su osjetili more pod nogama, potpuno su se prepustili igri. Bacali su se po plićaku, kopali nogama po šljunku, prskali vodu na sve strane i valjali se poput razigrane djece. Tek kada su se dovoljno izigrali, došao je red na nas.
Držeći se za vrat dalmatinskog bušaka zajedno smo zaplivali prema dubini. Svaka početna nelagoda nestala je već nakon nekoliko zamaha. Kretao se mirno i sigurno, kao da je more njegovo prirodno okruženje.
Marko Eterović iz Pučišća, vlasnik Horse Riding Brača, pritom nas je pratio plivajući sa strane. U torbi je nosio narezane komadiće jabuke kojima smo ih povremeno nagrađivali. Nježno bi ih uzeli s dlana, a zatim se bez žurbe vratili svojoj igri u plićaku.
No najveće iznenađenje tek je uslijedilo.
Nakon što su se dovoljno rashladili, ostali su stajati u plićaku. Spustili su glave, zatvorili oči i jednostavno – zaspali.
– To vam se događa gotovo svaki put – kaže Marko.
Većina ljudi koji dolaze na njegove ture nikada prije nije sjedila na konju.
– Uvijek im kažem da nisu svi konji ovakvi i da ne mogu pristupiti drugim konjima kao mojima. Ovi su dresirani za rad s ljudima i navikli na različite situacije. Dijete im se može provući između nogu, a oni neće reagirati.
– Najljepše mi je gledati reakcije ljudi, pogotovo djece. Kad vidim koliko ih to usreći, znam da sav trud oko konja ima smisla.
Dok promatram kako se spokojno odmaraju u moru, teško je povjerovati da se iza tog idiličnog prizora krije puno ozbiljnija priča. Konji koji danas oduševljavaju turiste pripadaju ugroženoj hrvatskoj autohtonoj pasmini – dalmatinskom bušaku, koji još uvijek čeka službeno priznanje.
Više od turističke priče
Markova priča, međutim, nije počela s konjima ni turizmom, nego – kamenom.
Godinama je radio kao klesar, a upravo ga je taj posao potaknuo da sve više istražuje način života svojih predaka, stare običaje, brački govor i zanate koji polako nestaju.
– Budući da sam proučavao kako se nekada živjelo, shvatio sam da su konji bili neizostavan dio svakodnevice. Nosili su masline, grožđe, vino i sve ono što je trebalo prenijeti preko krškog terena. S vremenom su izgubili svoju svrhu kako se način života u Dalmaciji mijenjao. Primijetio sam da konja kakve pamtim iz djetinjstva gotovo da više nema – prisjeća se Marko.
Potraga za odgovorima dovela ga je do drugih zaljubljenika u ovu gotovo zaboravljenu pasminu, okupljenih u Udruzi ljubitelja i uzgajivača dalmatinskog bušaka.
– Tada smo imali tridesetak jedinki, uglavnom starih konja, danas njihova populacija raste, a iza toga stoje godine rada uzgajivača koji su vjerovali da se ova pasmina može spasiti – kaže.
Želja da sačuva dalmatinskog bušaka potaknula ga je i da pronađe način kako toj pasmini vratiti svrhu.
– Morao sam pronaći način da ih uzdržavam. Tako sam prije šest godina krenuo s terenskim jahanjem i jahanjem u moru – priča.
Njegovi konji ne žive zatvoreni u štalama. Slobodno borave tijekom cijele godine, a upravo su oni, kaže Marko, sami otkrili uvalu u kojoj se danas svakodnevno kupaju.
– Uvijek su bili slobodni. Pratio sam ih GPS-om i primijetio da se spuštaju u jednu uvalu kako bi se rashladili. Tek sam tada shvatio koliko zapravo vole more i odlučio to iskustvo podijeliti s drugima.
Za Marka, međutim, kupanje s konjima nikada nije bilo samo turistička atrakcija.
Da iza svega ne stoji samo lijepa turistička priča potvrđuje i Ema Listeš, predsjednica Udruge ljubitelja i uzgajivača dalmatinskog bušaka te doktorica veterinarske medicine. Ističe da Markov izbor nije bio slučajan – dalmatinski bušak stoljećima je bio jedini konj koji je mogao izdržati surove uvjete života na dalmatinskom kršu.
– To je pasmina koja se razvila na području Dalmacije. Mali su rastom, ali izrazito izdržljivi. Bez problema su nosili više od stotinu kilograma tereta. Prenosili su masline, grožđe, vino i sve ono što je ljudima bilo potrebno za život – objašnjava Listeš.
Dalmatinski bušaci visoki su oko 135 centimetara i teški približno 300 kilograma. Riječ je o toplokrvnim konjima iznimno dobro prilagođenima dalmatinskom kršu.
– Treba im vrlo malo hrane i vode. Bračani su ih, primjerice, napajali tek jednom dnevno na lokvama, što bi većina drugih konja teško podnijela. Imaju mala i čvrsta kopita pa ih nije potrebno potkivati kao većinu drugih pasmina – kaže.
Marko pojašnjava da dalmatinski bušak u sebi i danas nosi obilježja svojih predaka.
– Genetski su izravni potomci divljeg konja. Mogu biti izrazito poslušni, no s njima treba raditi. Dresura je ključ svega.
Listeš ističe da ih upravo njihov karakter čini idealnima za ovakve ture.
– Nisu plahi. Inteligentni su i hrabri, a kada steknu povjerenje u čovjeka, postaju izrazito poslušni. Ako plašljivoj životinji preko puta prijeđe zmija ili je nešto iznenadi, početnik u jahanju vrlo lako može pasti. Dalmatinski bušaci ostaju mirni i u nepredviđenim situacijama. Iako su toplokrvni konji i vole se kretati, nisu toliko temperamentni kao mnoge druge toplokrvne pasmine.
Listeš ističe da ljubav prema vodi nije posebnost isključivo dalmatinskog bušaka. Većina konja voli se rashladiti i rado će ući u more ili rijeku, no razlika je u tome što su dalmatinski bušaci zbog svog mirnog karaktera i inteligencije posebno pogodni za ovakve ture.
Danas je registrirano 57 dalmatinskih bušaka, no broj polako raste. Ovih će dana biti označeno još desetak ždrebadi, što uzgajivačima daje razlog za optimizam.
– Veliku zaslugu imaju sami uzgajivači. Ako s konjima aktivno ne rade, od njih nemaju gotovo nikakvu financijsku korist ni poticaje, ali unatoč tome ulažu puno truda kako bi se pasmina sačuvala. Bez njih ovo ne bi bilo moguće – ističe.
U tijeku je postupak priznavanja uzgojne organizacije, što je ključan korak prema službenom priznanju pasmine. Dokumentacija se dovršava u suradnji s Hrvatskom agencijom za poljoprivredu i hranu te Agronomskim i Veterinarskim fakultetom u Zagrebu, a u Udruzi vjeruju da bi postupak mogao biti dovršen do kraja godine ili početkom sljedeće. Ističu i da očekuju da Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i ribarstva prepozna važnost očuvanja dalmatinskog bušaka i podrži napore uzgajivača koji već godinama rade na spašavanju pasmine od nestanka.
– Ljudi možda nikada ne bi čuli za dalmatinskog bušaka da nisu došli na ovakvu turu. To nije samo turistički doživljaj, nego lijepa zaokružena priča, u kojoj jašeš autohtonu dalmatinsku pasminu u Jadranskom moru – zaključuje Listeš.
No očuvanje dalmatinskog bušaka ne završava njegovim službenim priznanjem ni turističkim turama. Za Marka najveći posao počinje kada posljednji gosti odu kući.
A kad gosti odu kući...
U radu s dalmatinskim bušacima nije dovoljno samo kvalitetno ih dresirati. Tijekom godina Marko je naučio da svaki konj ima svoj karakter, ali i jasno mjesto unutar krda.
– Toliko su snažni da ih fizički ne možete nadvladati. Sve se odvija na psihološkoj razini. Morate ih nadmudriti i zadobiti njihovo poštovanje i povjerenje.
Takvo se povjerenje ne gradi preko noći. Ono je rezultat svakodnevnog rada koji traje puno dulje od nekoliko sati provedenih na turističkoj turi.
Briga o 13 dalmatinskih bušaka za Marka je posao koji traje svih 365 dana u godini.
– Sve je dobro dok se ne dogodi ozljeda ili bolest. To iziskuje velika ulaganja i puno posla i uloženog vremena. Konje praktički ne mogu ostaviti. Ako baš moram na dan ili dva otići s Brača, pustim ih na ograđeni pašnjak, ostavim im vode i zamolim nekoga da ih obiđe. Oni imaju povjerenje samo u mene i zato moram biti stalno uz njih – kaže.
Ljubav prema konjima s Markom dijeli i njegov nećak Jenaro, koji mu često pomaže, no najveći dio brige o konjima i dalje ostaje na Markovim leđima.
Koliko su mu konji prirasli srcu najbolje govore njegove riječi.
– Ti konji su meni više od životinja. S njima provodim više vremena nego s bilo kim drugim i znam ih u dušu. Dovoljno mi je pogledati ih da znam muči li ih nešto ili ih nešto boli. Nekad mi sami pokažu. Ako im se, primjerice, u kopito zavuče kamen, dignu nogu i gledaju me i traže pomoć.
Briga o njima ne završava hranjenjem i vođenjem tura. Marko redovito vodi računa o njihovu zdravlju – od njege kopita i čišćenja zubnog kamenca do kontrole parazita i svih drugih preventivnih zahvata potrebnih da bi konji ostali zdravi i u dobroj kondiciji. Kada moraju hodati po asfaltu, umjesto potkova stavlja im posebne zaštitne “cipele”.
– To su sitnice koje ljudi ne vide, ali sve je to dio brige o konjima.
Najteži trenuci ipak nastupaju kada se ozlijede.
– Devedeset posto ozljeda rješavam sam. Dajem injekcije, previjam rane i pratim oporavak. Veterinari za konje nalaze se u Sinju pa nije jednostavno organizirati njihov dolazak na otok. Srećom, uvijek mogu nazvati predsjednicu Udruge Emu Listeš koja nam puno pomaže savjetima.
Posebno pamti slučaj konja kojemu je grana probila oko.
– Morao je doći oftalmolog iz Zagreba kako bi sanirao ozljedu. Nakon toga puna dva mjeseca, četiri puta dnevno, previjao sam mu ranu, davao antibiotike i pratio oporavak. Imao sam sreću što se sve dogodilo zimi. Da je bilo usred sezone, ne znam kako bih sve stigao – prisjeća se.
Godine provedene s konjima naučile su ga koliko je važno promatrati ih i razumjeti njihovo ponašanje.
– Konji odmah osjete energiju čovjeka. Ako ljudi dođu nervozni ili napeti, vrlo često će to osjetiti i oni. Jednako tako, i konji imaju dobre i loše dane. Nekad ih nešto boli, nekad ih uznemiri drugi konj ili velika vrućina. Sve to treba prepoznati. Ako vidim da konj nije svoj, taj dan ne ide na turu. Gostima unaprijed naglasim da se ture zbog nepredviđenih okolnosti mogu odgoditi. Nekima to nije uvijek jasno, ali meni je sigurnost ljudi i konja uvijek na prvom mjestu.
Možda upravo zato tijekom cijelog iskustva nijednog trenutka nisam imala osjećaj da su konji prisiljeni raditi nešto što ne žele. Naprotiv, djelovali su opušteno, razigrano i zadovoljno, baš kao i ljudi koji su ih okruživali.
Dok sam odlazila s plaže, razmišljala sam kako je rijetko pronaći turističku priču u kojoj su zadovoljni baš svi, posjetitelji koji odlaze bogatiji za jedno nezaboravno iskustvo, konji koji bezbrižno uživaju u moru i čovjek koji im je iz ljubavi dao novu svrhu.
Možda je upravo u tome najveća vrijednost svega.
Svaka takva tura znači još jedan mali korak prema očuvanju dalmatinskog bušaka – pasmine koja je stoljećima bila dio života Dalmacije, a danas, zahvaljujući ljudima poput Marka, dobiva novu priliku.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....