Možda ste čuli, a možda i niste, da će se sljedeći četvrtak u Pragu održati prvo okupljanje država nove europske inicijative – Europske političke zajednice. Niste ništa važno propustili ako za tu inicijativu i niste čuli. To je samo proljetos, u jeku ruske agresije na Ukrajinu, palo napamet francuskom predsjedniku Emmanuelu Macronu da bi mogao malo “zaigrati” neku novu europsku obrambenu inicijativu. Pa se dosjetio okupiti sve države članice EU-a i one koje bi to htjele ili “htjele” postati (od zapadnobalkanskih država, preko Turske do EU-a), država koje su EU bliske (Švicarska, Norveška) kao i one koje su EU napustile (UK).
Naziv – Europska politička zajednica – “posuđen” je od jedne prastare i propale europske obrambeno sigurnosne inicijative iz pedesetih godina prošlog stoljeća. U klasike europskog međunarodnog kriznog djelovanja pak spada model da se predstavnici europskih država nađu na najvišoj razini, da pripuste za stol i one koji su još u čekaonici, da u tako širokom sastavu i neobvezujućoj formi popričaju malo, ovaj put o obrani sigurnosti, energetici i transportu. I da se raziđu u miru, bez ikakvih učinaka. Kao da se nisu niti nalazili.
Genijalna ideja
Dakako da je takva genijalna ideja, osobito s obzirom na predlagatelja (Macrona), odmah osvojila politički mainstream EU i da je usvojena kao zajednička EU inicijativa. I sada eto imamo veliki događaj u Pragu - prvi summit Europske političke zajednice. Ne budete li i nakon toga znali što je to Europska politička zajednica – nema veze. Ionako je sasvim nevažno.
Razlog zbog kojeg spominjem tu Europsku političku zajednicu upravo je njezina nevažnost i nebitnost. Kao politička inicijativa, ona je i po modelu djelovanja i po tajmingu savršen primjer u kojoj mjeri EU nije u stanju skrbiti o europskoj obrani i sigurnosti. I još gore, u kojoj mjeri i nakon višestrukih promašaja i neuspjeha, nije u stanju prepoznati i prihvatiti taj svoj nedostatak kapaciteta i napokon početi razmišljati o svojoj obrani i sigurnosti u okvirima svojih mogućnosti.
Dakle, što nam govori tajming ove inicijative? U svibnju, u kritičnoj fazi rusko-ukrajinskog rata, kada SAD i UK šalju Ukrajini oružje, instruktore i drugu vojnu pomoć, kako bi preokrenula stanje na bojišnici (što se kasnije i dogodilo), ključne članice EU (Francuska, a iznad svega Njemačka) štedljive su na vojnoj pomoći. Ali zato rade na lansiranju jednoga novoga širokog debatnog kluba o obrani, sigurnosti i energetici. U vrijeme kada Vladimir Putin otvoreno anektira dijelove Ukrajine, prijeti širenjem rata na Baltik, kada je diverzijom onesposobljen plinovod Sjeverni tok (obadva su pala), kada postoji realna prijetnja napada na podmorske optičke kablove koji omogućuju Europi ne samo internetsku vezu s ostatkom svijeta već su i glavna karika europske sigurnosti, ekonomije i obrane, EU na najvišoj razini organizira - široki debatni klub.
Bez kapaciteta u odlučivanju, u strukturi i napose u oružju, EU se nema čime obraniti od vanjske prijetnje. Ali groteskno je da to još uvijek ne želi prepoznati. Nije slučajno što pogubljenost EU-a u najozbiljnijoj europskoj ratnoj krizi nakon Drugog svjetskog rata zapadni analitičari sve češće uspoređuju s pogubljenošću EZ/EU u vrijeme regionalne ratne krize nakon raspada bivše Jugoslavije devedesetih godina prošlog stoljeća.
Deja vu efekt
Mnogo toga u današnjem političkom ponašanju EU izaziva deja vu efekt. Od legendarnih izjava tadašnjeg luksemburškog ministra vanjskih poslova Jacquesa Poosa, koji je u zoru 1. srpnja 1991. svečano objavio “zaustavili smo rat u Jugoslaviji”, poručivši “ovo je vrijeme Europe, a ne Amerike”, preko odbijanja prepoznavanja prirode i ciljeva velikosrpske agresije (na Hrvatsku i potom na BiH), Haaške mirovne konferencije EZ-a 1991, koja je realno pogodovala Srbiji i JNA... I tada se, na francuski poticaj, počelo debatirati o revitalizaciji odumrlog Europskog obrambenog saveza (WEU), dovodila se u pitanje budućnost NATO-a i uloge SAD-a u Europi. Znamo kako je završilo – američkim mirom u Europi. I nakon toga se u realnom koncipiranju europske obrane i sigurnosti ništa bitno nije promijenilo.
To da je SAD glavna europska obrambena sila nije pitanje sklonosti ili opredjeljenja. To je nužda i realnost potvrđena u dva svjetska rata, u regionalnim ratovima nakon raspada bivše Jugoslavije. I danas se potvrđuje u regionalnom rusko-ukrajinskom ratu s globalnim geopolitičkim posljedicama. A i u budućnosti, NATO je i jedina pouzdana zaštita od eventualnih budućih velikodržavnih ambicija za promjenama granica unutar EU-a. Ukratko, NATO je formalni mehanizam tog realnog koncepta europske obrane i svako planiranje europske vojske izvan NATO-a je naprosto neozbiljno.
Ali potreba za jačanjem europske vojne komponente u sklopu NATO-a je i ozbiljna i nužna. No umjesto da se time bavi u trenutku ozbiljne europske obrambeno-sigurnosne ugroženosti, EU (na francusku inicijativu) organizira veliki debatni klub u Pragu, Europsku političku zajednicu kao europski odgovor na obrambenu ugrozu.
Rezultati su predvidivi: sastali se, pojeli su knedličke i vratili se doma. A Europska politička zajednica je potom, zaboravljena od sviju, neprimjetno izdahnula.