Dr. Ante Čuvalo, sveučilišni profesor povijestii dugogodišnji hrvatski kulturni radnik u SAD-u, objavio je za portal Dijaspora.hr članak pod nazivom "Župne matice u Chicagu otkrile zastrašujuće podatke: Prosjek životne dobi Hrvata koji su umrli od 1912. do 1919. bila je samo 30,9 godina!."
U tekstu se bavi teškim životom hrvatskih iseljenika ističući kako je "hrvatsko iseljeništvo podnijelo goleme žrtve da bi osiguralo vlastitu budućnost, očuvalo svoj nacionalni i vjerski identitet, pomoglo svoje najbliže u domovini, višestruko pomoglo potrebe hrvatskog naroda i borbu za slobodnu i samostalnu državu Hrvatsku."
Posebno piše o žrtvama ranih hrvatskih doseljenika u SAD-u, budući da je i sam u Americi proveo više desetljeća i taj dio hrvatskog iseljeništva mu je najpoznatiji. Prema podacima Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan RH, hrvatska dijaspora u SAD-u jedna je od najbrojnijih u svijetu.
Temeljem procjena, u SAD-u danas živ oko 1.200.000 Hrvata i njihovih potomaka. Najbrojnije hrvatske zajednice nalaze se u Chicagu i okolici oko 150.000, St. Louisu oko 40.000, Detroitu oko 7000, San Pedru oko 35.000, San Joseu oko 5000, New Yorku, New Jerseyu i Connecticutu oko 80.000 osoba hrvatskog podrijetla. SAD se ubrajaju u tradicionalno useljeničku zemlju hrvatskih doseljenika. Iseljavanje Hrvata u Ameriku dio je europskih migracijskih procesa prema Novom kontinentu. Među prvim Europljanima u Americi, našli su se i Hrvati.
U nastavku citiramo dr. Čuvala kakav je bio život prvih Hrvata u SAD-u:
"Hrvatski doseljenici (i drugi iz južnih, centralnih i istočnih dijelova Europe) tog vremena podnijeli su veće žrtve od svih useljenika koji su ih kasnije slijedili, ne samo što su bili ponižavani, diskriminirani (tretirani samo malo bolje nego Afroamerikanci), nego su teško zarađujući kruh svagdanji udarili temelje hrvatskim udrugama, zajednicama, župama, školama, domovima, štedionicama, pjevačkim zborovima, tamburaškim orkestrima, športskim klubovima…
Na primjer, u rujnu je Hrvatska bratska zajednica (HBZ) proslavila je 125 godina opstanka. Njezino rađanje bilo je mukotrpno i dugo ali, zahvaljujući ljubavi i žrtvi njezinih utemeljitelja, ona je okupljala preko sto tisuća članova i još okuplja njihove potomke, te danas gaji ljubav prema domovini svojih predaka i doprinosi dobrim odnosima Republike Hrvatske i SAD-a.
Također, krajem rujna ove godine „Hrvatska žena“ grana br. 1 u Chicagu slavi svoju 90. obljetnicu, a prethodile su je još starije ženske udruge u toj zemlji. Najstarija hrvatska rimokatolička župa u Americi utemeljena je 1894. u Pittsburghu, a slijedile su mnoge druge. U Chicagu i okolici, na primjer, nekoć je bilo devet hrvatskih katoličkih župa. Prva je bila utemeljena 1901. Trebalo je ogromnih napora i žrtava, puno vremena i novaca za ovakve pothvate, ali sve poteškoće svladala je neizmjerna ljubav za očuvanje hrvatske nacionalne svijesti, te kulturnog i vjerskog bogatstva u tuđem svijetu.
Da bismo ukazali na prilike u kojima su ti ljudi živjeli i radili, i žrtve koje su podnijeli, navest ćemo samo nekoliko strašnih pogibija koje su se dogodile (i) hrvatskim doseljenicima u Americi.
Dobro je poznato potonuće Titanica 1912. i da je na njemu bilo tridesetak Hrvata od kojih se samo troje spasilo. Znamo i njihova imena, u koja mjesta su putovali i neke druge detalje. Ali vrlo malo se zna, na primjer, za nesreću broda La Bourgogne u kojoj je 4. srpnja 1898. poginulo 549 od 726 osoba koje su bile na brodu. Među nastradalima bilo je šestero Hrvata, a preživjelo ih je 11. Ili, tko zna za tragediju broda Volturno na kojem je izbio požar 9. listopada 1913. i da je u toj nesreći nastradalo preko 130 ljudi, među kojima i 26 iseljenika iz Hrvatske.
Mnogi od hrvatskih iseljenika su sretno preplovili Atlantik, ali su doživjeli „brodolom“ kad su tamo stigli. Razni agenti ilegalno bi doveli ljude u Ameriku, obećavajući im posao i „američki san“, ali bi jadni i prevareni bili uhićeni i zatim vraćeni doma. Koliki je to bio trošak, strah i razočaranje! Doznajemo, na primjer, da je 20. studenog 1897. došla skupina prevarenih Hrvata i Slovaka u Baltimore, ali su zatim bili pritvoreni i vraćeni u rodni kraj. U kolovozu 1901. u istom gradu bilo je uhićeno 125 Hrvata pod sumnjom da su dovedeni u Ameriku da bi poslužili u razbijanju radničkog štrajka. Svi su bili zatvoreni i otpremljeni nazad.
U svibnju 1899. osamnaest hrvatskih iseljenika je na putu u Iowu uhićeno i zatvoreno u Chicagu jer su prevarom ilegalno dovedeni u Ameriku. Zahvaljujući velikom zauzimanju vodećih Hrvata u Chicagu, ipak nisu vraćeni nego su ostali u Americi.
Oni doseljenici koji su bili bolje sreće i dobili pravo boravka u Americi završavali bi većinom u ljevaonicama željeza, tvornicama, kamenolomima, rudnicima, ili na visokogradnjama Chicaga i drugih velikih američkih gradova. Radili su najteže poslove gdje se danomice sakatilo i ginulo. Ovdje ćemo navesti samo nekoliko primjera pogibija hrvatskih radnika u Americi krajem 19. i početkom 20. stoljeća.
Strašna se nesreća dogodila 27. prosinca 1900. u kamenolomu nedaleko od Durbina, West Virginia, u kojoj izgubiše živote šestorica Hrvata, a devetero je bilo teško ranjeno. Samo trojica su imala kakvo-takvo osiguranje.
U ugljenokopu kod Johnstowna, Pennsylvania, 10. srpnja 1902. među „oko dvije stotine“ stradalih radnika bilo je i 11-ero Hrvata. A još poznatija nesreća dogodila se u tom gradu 31. svibnja 1889. godine kada su nezapamćena poplava i zatim požar zahvatili to poznato industrijsko mjesto. Tada je nastradalo više od dvije tisuće ljudi, od kojih je oko 800 ostalo neidentificirano. Među njima je zasigurno bilo Hrvata koji su došli u većem broju tražeći posla u tamošnjim tvornicama i rudnicima, ali njihova imena ne ćemo, vjerojatno, nikad doznati.
Poplave, eksplozije...
Poplava u Galvestonu, Teksas, 8. rujna 1900. odnijela je 32 života hrvatskih iseljenika, uključujući Marka Burina sa ženom i petero djece, a Nikola Župjanin tada je izgubio ženu i osmero djece.
U tvornici „South Chicago Furnace Co“ ponajviše su radili Hrvati iz Like, Poljaci i Slovaci. Ona je bila toliko na zlu glasu da su hrvatske novine Chicago-Sloboda više put upozoravale čitatelje da ne idu tamo raditi jer je u njoj smrt vrebala ljudske živote danomice. Suvremenik piše: „U najvećim [hrvatskim] naseobinama ne bijaše ubijenih i osakaćenih kroz cijelu godinu naroda, koliko u So. Chicagu, III. samo Hrvata u jednom tjednu”.
U rudniku nedaleko od mjesta Zeigler, Illinois eksplozija plina 3. travnja 1905. odnijela je živote „do 40 radnika“, među kojima bijaše osam Hrvata. A istog dana u mjestu Jerome, Arizona, od 14 poginulih radnika četvorica su bili Hrvati.
U sudaru vlakova 7. srpnja 1903. kod Charlottesvillea, Virginia, među 14-ero mrtvih bila su tri Hrvata.
U rudniku Copper Flat, kod Elyja, Nevada, dogodila se 12. srpnja 1912. velika eksplozija u kojoj je poginulo desetero radnika, od kojih je osam bilo Hrvata iz Udbine.
U ugljenokopu kod Laylanda, West Virginia, početkom ožujka 1915. poginulo je 115-ero rudara. Među njima bilo je i 17-ero Hrvata od kojih nijedan nije pripadao kojem od hrvatskih potpornih društava.
U drugoj polovici 1913. otpočeo je poznati štrajk rudara u Bakrenom okružju, države Michigan i trajao devet mjeseci. Tijekom štrajka ubijena su dvojica Hrvata, a na Badnji dan 1913. okupile su se obitelji da djeci podijele darove. Tijekom te veselice netko je u dvorani povikao „požar, požar“! U paničnom bježanju iz dvorane nastradale su 73 osobe, uglavnom djece. Tu je život izgubilo 13 Hrvatića.
Strašna statistika
U rujnu 1897. tijekom štrajka rudara u blizini Hazletona, Pennsylvania, stražari su zapucali na bježeće rudare, „ranjenih i mrtvih bijaše do trideset hrvatskih radnika“. U američkoj povijesti ovaj tragični događaj poznat je kao „Lattimermassacre“.
Kao dobar pokazatelj života, rada i stradanja hrvatskih iseljenika u Americi početkom prošlog stoljeća navest ćemo statistiku iz knjiga hrvatske župe sv. Jeronima u Chicagu koja pokazuje da prosjek životne dobi onih koji su umrli od 1912. do 1919. bila je samo 30,9 godina. Ako se ne uračuna djecu ispod deset godina, onda je prosječna starost pokojnih bila 32,9 godina. A blizu 10 posto umrlih život je izgubilo u nesretnim slučajevima.
Ginulo se u rudnicima, tvornicama, visokogradnjama, u prometnim nesrećama i umiralo od raznih bolesti, a ponajviše od tuberkuloze i upale pluća. O ponižavanjima i etničkoj diskriminaciji da i ne govorimo. Ali uz sve to oni koji su preživjeli ustrajno i neumorno su radili na poboljšanju prilika u kojima su živjeli, odgajali i školali djecu, organizirali se, čuvali i sačuvali svoje zajedništvo. I ne samo to, nego su stalno pomagali svoje obitelji doma i domovinu."
Ovo je prvi nastavak najavljenog serijala, a cijeli tekst možete pročitati na portalu Dijaspora.hr.
