Utorak 11. srpnja ujedno je 503. dan intenzivnog ratovanja u Ukrajini. Pri tome treba napomenuti kako su s ukrajinske strane posebno obilježili subotu 8. srpnja, ujedno i 500. dan ratovanja te 50. rođendan ukrajinskog načelnika stožera Valerija Zalužnog.
Na taj dan je ukrajinski predsjednik rano ujutro neočekivano posjetio Zmijski otok u Crnome moru, jedan od prvih lokaliteta s kojih su bili otjerani agresori, pobrojalo se sva dostignuća u dosadašnjih 17 mjeseci rata, a potom je objavljen i povratak iz Turske 5 posebnih ratnih zarobljenika. Riječ je tu bila o zapovjednicima obrane Azovstala u Mariupolju, koji su nakon predaje sredinom lanjskog svibnja bili razmijenjeni krajem rujna – navodno pod uvjetom da do kraja rata ostanu u Turskoj, čijim je posredovanjem i došlo do oslobađanja. Ipak, u subotu 8. srpnja Denis Prokopenko, Svjatoslav Palamar, Serhij Volinski, Oleg Homenko i Denis Shlega u pratnji predsjednika Zelenskog ipak su osvanuli u Ukrajini – što je ondje bilo itekako razlogom za slavlje, nasuprot protestima iz Rusije.
Nakon prošlotjednog toplinskog vala, protekli su dani bili obilježeni žestokim nevremenom i naglim padom temperature praćenim jakim padalinama. Zbog toga niti ne čudi da su subota 8. srpnja i nedjelja 9. srpnja i na bojištima prošle malo mirnije. No to nipošto ne znači da su igdje borbe zapravo stale, budući da se bilježilo brojna granatiranja uzduž kompletne bojišnice te niz kopnenih djelovanja na nizu zona koje su se zadnjih tjedana već profilirale kao posebno aktivne. Iako posljednjih dana nije bilo nekih zvučnijih pomaka, ipak treba zamijetiti da se Ukrajina i nadalje nalazi u navali na jugu bojišta, u Zaporiškoj oblasti te na zapadnoj granici Donjecke oblasti, piše Igor Tabak za Jutarnji list.
Ondje borbe nadalje traju (1) oko sela Pjatihatki (9 km istočno od Dnjepra), zatim (2) desetak km južno od Orihiva (na prilazima selu Robotine), te (3) južno od Velike Novosilke, na oko 110 km istočno od Dnjepra. Ondje borbe intenzivno traju za naselje Prijutne (oko 15 km jugozapadno od Velike Novosilke), zatim za sklop naselja Staromajorske-Urožajne (oko 9 km južno od Velike Novosilke, niz rijeku Mokri Jali), te na zapadnim prilazima potezu Novodonecke-Kermenčik (oko 14 km jugoistočno od Velike Novosilke).
Na svim tim lokalitetima bilježe se ukrajinski napadi, jednako kao i ruski protunapadi, što postupno u borbu uvlači sve opsežnije pričuve agresora, omogućavajući braniteljima nastavak preciznog kontrabatiranja – topničkog uništavanja agresorskog topništva koje se uoči da napada pješaštvo i oklop u napadu. Naravno, pri tome je praktično nemoguće provjeriti ukrajinske tvrdnje da neprijatelj u takvoj obrani gubi ljudstvo u omjeru 1 prema 5,3 – što bi odgovaralo gubicima koje su bilježili prije nekoliko mjeseci u svojoj napadnoj fazi.
Jednako je teško ustanoviti i točno stanje oko okupiranog grada Bahmuta, gdje su ukrajinske snage također u načelnoj navali sjeverozapadno i južno od grada.
Navodno se zadnjih dana ondje vode posebno žestoke borbe u kojima su branitelji nastojali ovladati prigradskim naseljima Berhivka (oko 4 km sjeverozapadno od Bahmuta) i Klišćivka (oko 5 km jugozapadno od grada). Iako ni jedan od tih lokaliteta izgleda nije oslobođen, ipak se vlasti u Kijevu hvale kako su ovladale nizom uzvisina u obje te zone – što im navodno daje bolji pregled (i kontrolu vatrom) prilaznih pravaca u Bahmut, što bi trebalo podići pritisak na njegove okupatore.
Ovim namjerama dodatno pridonose i ukrajinski napadi malo dalje od Bahmuta – na oko 15 km južno (Kurdjumivka), te oko 19 km sjeverno (gdje je navodno uspješno izveden oko 3 km dubok prodor između sela Rozdolivka i Vesele u smjeru Jakovlivke), gdje se načelno pokušava jedan donekle širi obuhvat okupiranog Bahmuta. Svemu tome ruska strana navodno pokušava doskočiti uvođenjem u tu borbenu zonu dodatnih snaga čečenske postrojbe "Ahmat“, čime se u nedjelju 9. srpnja hvalio njihov vođa Ramzan Kadirov.
Za razliku od svega toga, snage Ruske Federacije i dalje izvode kopnene napade oko Marinke i Avdiivke, nedaleko od okupiranog grada Donjecka. Usprkos velikim naporima, oni su dali skromne rezultate – baš kao i njihova borbena djelovanja sjeverno od Bahmuta, kako oko ukrajinskog uporišta Spirne (oko 30 km sjeveroistočno), tako i dalje na sjever u okolini rijeke Siverski Donjec. Doduše, treba primijetiti da razni izvori spominju određeni napredak ruske strane oko okupiranog grada Kremina – kako u šumskim prostorima jugozapadno od grada, tako i zapadno u smjeru Limana, sjeverno od ukrajinskog uporišta Torske. Nije jasno je li slično napredovanje agresorima uspjelo i pedesetak km sjevernije, oko 15 km sjeverozapadno od okupiranog grada Svatove – gdje su borbe vođene na istočnim prilazima ukrajinskih uporišta Novoselivske (na cesti P07), te Stelmahivka (gdje se bojišnica odvaja na zapad od trase ceste i pruge od Kupjanska prema Svatove).
Jednako tako traju i ruska nastojanja za jačanjem prisutnosti na krajnjem jugozapadu ukrajinskog bojišta, uz Dnjepar – kako sjeverno od razorene brane kod Nove Kahovke, tako i nizvodno do ušća Dnjepra u Crno more. Na prostoru uzvodno od srušene brane bilježi se masivno isušivanje prostora bivše vodne retencije koji polagano postaje prohodan i za teža vozila – opseg promjena dobro ilustrira i prostor Nacionalnog rezervata Horticija na Dnjepru kod Zaporižja, gdje je presušilo oko 70 posto nekada podvodnog terena, ostavivši brojne životinje bez staništa, ali i brojno stanovništvo bez dosadašnjih izvora pitke vode, piše Jutarnji list.
Nizvodno od srušene brane izgleda da i dalje opstaje manji ukrajinski mostobran na istočnoj obali kod srušenog Anotonivskog mosta – a naglasak agresorskih djelovanja bilježilo se na okupiranoj istočnoj obali Dnjepra kako u naseljima iz kojih se voda već povukla, tako i onima koja su nadalje poplavljena (gdje agresori navodno plijene čamce za kretanje te postavljaju minobacačke instalacije na krovove naseljenih stambenih zgrada). U svim tim krajevima tlo je i dalje kontaminirano od poplava, tako da je preko 200 hektara barem privremeno izgubljeno za poljoprivrednu proizvodnju i vrtlarstvo.
Ipak, dok prirodnih resursa u Ukrajini mnogima nije žao, službena Moskva izgleda da ne može bez resursa privatnog poduzeća "Wagner“, pa makar se tu radilo o pobunjenicima na čelu s nezasitnim Jevgenijem Prigožinom. Već se proteklih tjedana vidjelo da za pobunjenike zapravo nema strogih kazni, usprkos oštroj retorici Vladimira Putina – dok se itekako krenulo radi na smanjivanju njihovog utjecaja i reputacije među građanima Ruske Federacije. Za to vrijeme borci „Wagnera“ navodno izvode smjenu u Srednjoafričkoj Republici, gdje nije jasno koliko ih je uopće ostalo od nekadašnjih oko 1.900 ljudi. Jednako tako nije jasno ni koliko bi se njih moglo odlučiti na odlazak u Bjelorusiju – gdje ih izgleda još uopće nisu krenuli primati u vojne logore čiju se gradnju naveliko reklamiralo.
Za to vrijeme je u javnost "slučajno“ dospjela preslika nekakvog statuta poduzeća „Wagner“, navodno pronađenog među ostalim relikvijama u Prigožinovoj vili u Sankt Peterburgu, u kojoj se naglašava vjernost njihovih boraca osobno Vladimiru Putinu – jednako kao i vijesti o susretu Putina s čitavim vodstvom ove plaćeničke grupacije nakon gašenja njihove pobune. Naime, kako se prvo moglo čitati u francuskim novinama, Putin je 29. lipnja u Kremlju primio Prigožina i još 35 članova „vijeća zapovjednika“ poduzeća „Wagner“ – da bi tijekom 3-satnog sastanka s njima (ali i još ponešto čelnika vrhuške ruskog sigurnosnog sustava) pretresao budućnost njihova „zapošljavanja“ i „borbene uporabe“. Naravno, sve je to iznimno čudno budući da se ujedno nije popustilo ni zahtjevima te skupine za smjenom ministra obrane Šojgua i načelnika Glavnog stožera Gerasimova – dok sada i status samog „Wagnera“ te njegovih pripadnika visi u zraku, kao da se tog 23. i 24. lipnja zapravo ništa nije ni dogodilo.
Dok je na ruskoj strani sve tako fluidno, Ukrajina je ipak trpjela ruske zračne napade, kako u subotu 8. srpnja (kamikaza-dronovi Shaheed-136/131 iz jugoistočnoga smjera, od kojih je navodno 5 bilo srušeno dok su ostali pogodili Dnjepropetrovsk i Kirovograd), tako i kasnije. Recimo, rano ujutro u ponedjeljak 10. srpnja izveden je raketni napad na Mikolajev (S-300 ili Iskander-M), da bi rano ujutro u utorak 11. srpnja bilo otposlano barem 28 kamikaza-dronova Shaheed, uglavnom prema Odesi.
Tom je prilikom navodno bilo srušeno 26 tih letjelica, kojima su agresori iz jugoistočnog smjera (Primorsko-Akhtarsk) nastojali gađati žitne terminale u luci Odesa, dok su preostali izazvali i ponešto požara na svome cilju. Zauzvrat je u nedjelju 9. srpnja navodno bio ukrajinski pokušaj gađanja Krimskog mosta i vojnog aerodroma u regiji Rostov i to – prema ruskim tvrdnjama - modificiranim protuzračnim raketama starog sustava S-200.
Dok se iz ruskih izvora dan kasnije spominjalo rušenje ukupno 5 takvih raketa, ostalo je nedvojbeno da su ta djelovanja zadnjih dana uzrokovala brojne dodatne zastoje u korištenju Krimskog mosta ionako ugroženog lošim vremenom u Kerčkome tjesnacu. Gužve su ondje bile takve da nije pomoglo ni korištenje vojnih desantnih brodova za dodatni prijevoz osobnih vozila, dok su više dana kolone ondje čekale satima na prelazak s kopna prema Krimu. Na sve to se tijekom utorka nadovezao još i ukrajinski zračni udar na hotel u okupiranom Berdjansku, kojeg su agresori navodno koristili za smještaj visokih časnika – o čemu tek treba čuti detalje mimo navoda o „brojnim kolima hitne pomoći koji su otposlani u tom smjeru“.
Na sva ta razaranja i žrtve uopće nije utjecala činjenica da Rusija ima i koristi kasetno streljivo u Ukrajini, dok ga branitelji nemaju – i tek će ga dobiti nakon odluke SAD od petka 7. srpnja. Treba napomenuti da se u Ukrajini već mjesecima koristi praktično pa puni spektar konvencionalnog naoružanja, gdje posebno masivno rusko korištenje svekolikih mina zadnje vrijeme ozbiljno usporava ukrajinska napadna djelovanja.
Dakle, kasetno streljivo i na ukrajinskoj strani ne bi dovelo do nikakvih novih prijetnji niti bi na bilo koji način otežalo ionako monumentalan posao poslijeratnog razminiranja bivših bojišta širom Ukrajine. Kada se to ima u vidu, donekle smiješnima postaju i razni prigovori oko opskrbe ukrajinske strane kasetnim streljivom, kakve se proteklih dana čulo iz raznih nevladinih organizacija – dok su brojne zapadne države imale tek potrebu ponavljanja da one same ili nemaju kasetno streljivo ili su njegovo korištenje zabranile u sklopu Konvencije o zabrani uporabe kazetnog streljiva. Riječ je o međunarodnom aktu koji je stupio na snagu 1. kolovoza 2010. godine, da bi do danas skupio 111 ratifikacija, među njima i onu Republike Hrvatske.
No ujedno niz ozbiljnih i velikih država nije pristupio ovom sporazumu, računajući da bi im kasetna oružja u budućnosti mogla biti od neke koristi. Među ostalim, ovom aktu kojim se zabranjuje korištenje, proizvodnja te skladištenje oružja koje u sebi sadrže više ili manje malih bombi/mina (koje se raspe u zraku i njima pokrije bitno veći prostor nego tzv. unitarnim punjenjem klasične granate ili bombe) nisu pristupile ni SAD, ni Rusija, kao ni sama Ukrajina.
Na veliko rusko nezadovoljstvo, treba očekivati da će Ukrajina iz Sjedinjenih Država dobiti modernije varijante ovakvog oružja, prvenstveno u formi kasetnih punjenja topničkih granata kalibra 155 mm – koja uz ostalo karakterizira i iznimno mali postotak sastavnih bombica/mina koje ostanu neaktivirane nakon raspršenja, navodno tek oko 2,3 posto (nasuprot sustavima koje Rusija koristi u Ukrajini, gdje taj postotak ide i do 40 posto tako razbacanih segmenata). U SAD se ovakvu odluku, donesenu u konzultacijama s međunarodnim partnerima, opravdava pojavom manjka klasičnog topničkog streljiva, čija se proizvodnja zadnje vrijeme povećava, ali i dalje ne uspijeva pratiti ukrajinske potrebe na bojištu.
Dok mnogi od promatrača gotovo licemjerno spominju nekakve buduće civilne žrtve od kasetnog oružja u Ukrajini i dok ta država velike civilne žrtve već trpi na dnevnoj bazi (pa i od ruskih kasetnih sredstava) – vlasti u Kijevu su međunarodne strahove pokušale suzbiti objavom 5 načela kojih se misle držati pri borbenoj uporabi ovog tipa naoružanja. Tako se čulo da Ukrajina: (1) misli koristiti kasetno streljivo isključivo za oslobađanje svojih prostora, a ne i na međunarodno priznatom teritoriju Ruske Federacije; (2) neće koristiti kasetno streljivo u urbanim područjima, već samo na mjestima koncentracije agresorske vojske i za probijanje njihovih utvrđenih linija; (3) planira voditi strogu evidenciju uporabe ovih oružja te lokaliteta uporabe; (4) planira prostor uporabe ovog oružja učiniti prioritetnima u razminiranju nakon „deokupacije“; te (5) planira partnere kvalitetno izvještavati o korištenju te učinkovitosti ovog oružja. Dok je sve ovo s ruske strane tek postalo osnovom za podsmjehivanje, ipak je vlasti u Njemačkoj potaklo da ne krenu raznim mjerama blokirati isporuku ovakvih oružja iz SAD u Ukrajinu, piše Jutarnji list.
Nakon više mjeseci intenzivnih priprema, u Litvi se tijekom utorka 11. i srijede 12. srpnja odvija NATO summit – skup već sada prozvanim povijesnim kako radi skorog prijema Finske te usuglašavanja članstva Švedske u Savezu, tako i radi novih odnosa koje ta organizacija planira postaviti s Ukrajinom.
Iako se tijekom utorka nije mnogo otkrivalo o ustroju budućih odnosa NATO i Ukrajine, ostavljajući detalje za prvo zasjedanje „Vijeća Ukrajina-NATO“ zakazano za srijedu u 13 sati – ipak su u javnost doprle osnove. NATO planira odnose s Ukrajinom regulirati kroz tri osnovne točke: (1) višegodišnji paket pomoći za prijelaz sa sovjetskih na NATO standarde, (2) već spomenuto „Vijeće Ukrajina- NATO“ kao prostor za ravnopravnu komunikaciju, te (3) potvrdu budućeg članstva Ukrajine nakon pobjede u ratu, na jasniji i direktniji način od onog iz Bukurešta 2008. godine. Najveću razliku prema tadašnjim formulacijama predstavlja odustajanje od primjene mehanizma Akcijskog plana za članstvo (MAP) u slučaju Ukrajine, jednako kao što se postupilo i po pitanju članstva Finske te Švedske – čime proces ulaska u Savez od dosadašnja dva koraka postaje put sa samo jednim korakom.
Naravno, određene probleme pri tome radilo je ukrajinsko očekivanje da će taj poziv u članstvo za njihovu državu već u Vilniusu biti jasno formuliran, možda i s konkretnim datumom ulaska – za što je već neko vrijeme jasno da među sadašnjim članicama zapravo nema jedinstvene podrške. Umjesto toga, već danima se za Ukrajinu spominjalo formiranje svojevrsnih „sigurnosnih jamstava“ u obliku posebne multilateralne deklaracije država iz reda skupine G7, kojima bi se onda pridružili i ostali.
Tu se spominjao i tzv. „izraelski model“ odnosa – koji bi uz dugoročnu vojnu pomoć obuhvaćao i blisku obavještajnu suradnju, kibernetičku podršku, te druge aspekte bliskih odnosa tijekom tekućeg sukoba - ali bez neposrednog ostvarenja ili čvrstog budućeg fiksiranja datuma ulaska Ukrajine u NATO. Naravno, ovakvi planovi zapravo predstavljaju određeno razočaranje za Ukrajinu – državu vrhunski skeptičnu prema bilo kakvim međunarodnim garancijama nakon što je zadnjih desetljeća propao sporazum sklopljen u Budimpešti 1994. godine kojim se Ukrajina odrekla svog nuklearnog arsenala u zamjenu za tadašnja „sigurnosna jamstva“. No prilično je jasno kako za više od toga trenutno nije bilo sloge unutar NATO saveza, što se u ponedjeljak 10. srpnja konačno očitovalo i u izjavi predsjednika Bidena, da ni taj veliki pobornik Ukrajine „ne misli kako je spremna za članstvo u NATO-u“, budući da bi primanje te države u Savez sada značilo i izravno uključivanje te organizacije u njen tekući rat protiv Ruske Federacije.
Iako se još samo dan prije početka NATO summita nagađalo o prisustvu ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog, on je u Vilnius stigao u utorak 11. srpnja popodne da bi nakon govora na masovnom skupu izbjeglih Ukrajinaca i njihovih pobornika sudjelovao i na svečanoj večeri kojom je bio zaključen prvi dan ovog NATO skupa. Iako su do tada već odjeknule njegove izjave s društvenih mreža kako je „bez presedana i apsurdno kad nema vremenskog okvira niti za poziv niti za članstvo Ukrajine, dok se u isto vrijeme dodaje nejasne izraze i ‘uvjetima‘ čak i za samo pozivanje Ukrajine“ – čime je konstatirao da „izgleda kako nema spremnosti ni za pozivanje Ukrajine u NATO, niti za njeno primanje u članstvo Saveza“ – od njegova se savjetnika već moglo čuti da ako Ukrajina i ne dobije pozivnicu u članstvo na ovom summitu u Litvi, to može očekivati u Washingtonu iduće godine, piše Igor Tabak za Jutarnji list.
Naravno, poučeni iskustvom Hrvatske, nije teško zaključiti da će do ulaska doći onda kada se skupe uvjeti i politička podrška, što lako može biti i ponešto duže od nadanja ili očekivanja potencijalne države nove članice.
Ostatak pažnje pred NATO summit koncentrirao se na pitanje članstva u Savezu Švedske – države o čijoj je sudbini usprkos otezanja ratifikacije u Mađarskoj i Turskoj prvo i osnovno odlučivao predsjednik Recep Tayyip Erdoğan u Ankari. Usprkos njegovu igranju političkih igara na više stolaca (dobro ilustrirano i najavama potencijalnog posjeta Putina Turskoj ovoga ljeta) – u kasnim satima ponedjeljka 10. srpnja pojavilo se rješenje nakon trojnog sastanka turskog predsjednika Erdogana, švedskog premijera Kristerssona i glavnog tajnika NATO Stoltenberga.
Nakon što je Švedska obećala "uložiti napore" u modernizaciju carinske unije između Turske i EU te intenzivirati pregovore o bezviznom režimu za Tursku – iz Ankare se pristalo protokole o ratifikaciji pristupanja Švedske NATO savezu poslati što prije turskom parlamentu na usvajanje. Ako bude sreće, taj bi posao trebao biti dovršen ove jeseni, najvjerojatnije tijekom parlamentarnog zasjedanja koje počinje 1. listopada ove godine. Naravno, sa svim tim navodno nema veze činjenica da su se postizanjem ovog sporazuma otvorila vrata turskom pribavljanju 40 novih borbenih zrakoplova F-16 iz SAD, jednako kao i modernizacijskih paketa za takve postojeće avione u turskoj službi – o čemu se također dugo i bezuspješno pregovaralo. Dok se svi ti dogovori ne ostvare, ostaje činjenica da je Turska i s Ukrajinom potpisala Memorandum o razumijevanju oko zajedničkog razvoja bespilotnih letjelica na teritoriju Ukrajine.
Ujedno, Ukrajina je navodno primila i desetak borbenih helikoptera Mi-24 iz Poljske, dok se iz Norveške objavilo učetverostručenje ovogodišnje vojne potpore (od 2,5 milijardi NOK na oko 10 milijardi NOK – odnosno od oko 242 milijuna USD na oko 968 milijuna USD) za Ukrajinu. Jednako je tako odjeknula i najava iz službenog Pariza da će u Ukrajinu krenuti slati krstareće rakete SCALP-EG (francusku verziju raketa Storm Shadow koje su već dobivene iz Velike Britanije), kao i novog paketa vojne pomoći Njemačke za Ukrajinu. Unutar njegovih oko 700 milijuna eura vrijednosti bit će sadržana još dva lansera sustava Patriot, 40 oklopnjaka Marder, 24 tenka Leopard 1A5, te oko 20.000 komada topničkog streljiva.
Nažalost, to će biti tek dio najavljenih tenkova Leopard 1 o kojima se već mjesecima priča – budući da se iz Danske čulo kako će isporuke najavljenih većih količina ove opreme kasniti „zbog brojnih tehničkih izazova“. Navodno je tu došlo do velikih kašnjenja u isporuci obnovljenih kupola, zbog čega se za prvu silu tek uspijeva prikupiti tih tenkova za pojedine dijelove obuke, no ne i za njihov masovniji terenski raspored. Tek je ponešto bolje stanje po pitanju međunarodne obuke ukrajinskih pilota za zapadne borbene zrakoplove. Tu je konačno uspjelo formiranje međunarodne koalicije od 11 država voljnih pomoći Ukrajini – u kojoj su se pod vodstvom Danske i Nizozemske okupile Belgija, Danska, Kanada, Luxembourg, Nizozemska, Norveška, Poljska, Portugal, Rumunjska, Švedska i Velika Britanija. Kako izgleda, od početnog fokusa samo na avione F- 16 američke proizvodnje, ovaj će se mehanizam možda širiti i na neke druge tipove za Ukrajinu raspoloživih zapadnih borbenih aviona, piše Jutarnji list.