Duboko u ledenim dubinama Barentsova mora, gdje se sunčeva svjetlost posve gubi nakon prvih stotinu metara vertikalnog silaska, vlada apsolutna tišina. Za NATO-ove sonare raspoređene duž prolaza Grenland – Island – Ujedinjeno Kraljevstvo taj je dio oceana na radarima prazan. No u toj tami odnedavno nečujno klizi Habarovsk (Projekt 09851) – ruska nuklearna podmornica koja nije dizajnirana da vodi bitke, nego da u slučaju općeg nuklearnog rata izmijeni zemljinu geografiju. Premda je porinuta još lani, ovotjedna prva plovidba Putinova ponosa privukla je pažnju brojnih vojnih analitičara, a zacijelo još više zapadnih obavještajnih službi.
Dok je njezina prethodnica Belgorod bila prilično masivna, zapravo preuređeni hibrid namijenjen istraživanju podmorja, Habarovsk je prva serijska ruska podmornica izgrađena s jednim jedinim, jasno fokusiranim ciljem: nosač tzv. oružja sudnjeg dana. Riječ je o podmornici od 10.000 tona koja je namjenski projektirana za nošenje šest nuklearnih torpeda Posejdon, najnovijega i najrazornijega oružja u ruskom arsenalu.
Premda je utemeljena na skraćenom trupu najmodernijih ruskih balističkih podmornica klase Borej, Habarovsku su uklonjeni vertikalni silosi za rakete kako bi se stvorio prostor za sasvim novu vrstu naoružanja. Posejdoni su zapravo prilično autonomni podvodni dronovi s vlastitim nuklearnim reaktorima. Kad ih se lansira s otvorenog mora, nečujno se kreću prema cilju i aktiviraju svoje bojne glave pod površinom. Snaga eksplozija je na razini elementarne nepogode i može izazvati goleme tsunamije s potapanjem velikih prostora priobalja. Domet svake rakete Posejdon navodno je oko 10 tisuća kilometara, što dovoljno govori o rasponu koji pokriva.
Podmornica Habarovsk duga je 135 metara i ima iznimno dobru apsorpciju zvuka, zahvaljujući dvostrukoj oplati trupa. Pokreće je nuklearni reaktor nove generacije uparen s hidromlaznim pogonom (pump-jet), umjesto klasičnog propelera. Plovilo je gotovo nečujno i pri krstarećim brzinama, a autonomija plovidbe mu je praktički neograničena, odnosno ovisna tek o zalihama hrane za oko 100 članova posade koje standardno pokrivaju stotinjak dana pod površinom. Operativna dubina podmornice je do 500 metara, a ispodpovršinska brzina 30 čvorova.
U doktrini nuklearnoga odvraćanja, Habarovsk ne predstavlja oružje prvog udara. Njegova uloga definirana je oznakom oružja drugog udara, što sve spada u vojnu doktrinu tzv. zajamčene odmazde. "Zajamčena odmazda" još se naziva i uzajamno osiguranim uništenjem (Mutual Assured Destruction), scenarijem u kojem dvije suprotstavljene strane u nuklearnom sukobu obostrano i nesebično brišu jedna drugu s lica zemlje.
Zapadni sustavi detekcije i presretanja dosad su primarno bili usmjereni na nebo i na balističke projektile. Budući da Habarovsk djeluje ispod površine, lansirajući Posejdon, koji plovi na dubinama i do 1000 metara brzinom većom od 50 čvorova, on svim svojim performansama izlazi iz okvira takvog standardnog nadzora, pa je navodno i prilično neuhvatljiv za sva današnja torpeda. Istinabog, zapadni stručnjaci intenzivno raspravljaju o stvarnim karakteristikama efikasnosti Posejdona: krstareća raketa Skyfall, koju su ruski analitičari od milja prozvali "leteći Černobil", pokazala se naposljetku prilično lakom za otkrivanje zbog toplinskog potpisa koji ostavlja njezin nezaštićeni reaktor. Možda i Posejdon ima slične, a još nedetektirane slabosti koje olakšavaju presretanje, no u snagu njegova udara malo tko sumnja. Detonacija nuklearne bojne glave takve snage praktički poništava reljef koji je utvrdila moderna geografija, a svrha takvog udara jest trajno (zapravo vječno) onesposobljavanje obalnih gradova, pomorskih baza i industrijskih središta protivnika. Napad se odvija u tri faze: najprije podmornica ispaljuje do šest torpeda iz cijevi u pramcu, potom Posejdonov nuklearni reaktor preuzima pogon i torpedo izbjegava NATO-ove sonare žureći sve do obalnog cilja ili ratne flote neprijatelja. Na koncu tamo detonira svoju nuklearnu bojnu glavu, što uništava svu bližu okolicu i pokreće tsunami.
Zbog mogućnosti dugotrajnog čekanja na dnu oceana bez emitiranja gotovo ikakve buke, Habarovsk služi kao nevidljivi osigurač molosima mogućeg nuklearnog rata u Moskvi da će neprijatelj, ako napadne atomskim udarom, također biti nepovratno uništen. Čak i ako se sravne svi kopneni zapovjedni lanci, Habarovsk ostaje sposoban izvesti destruktivni završni udar koji protivnik ne može spriječiti. Dok tradicionalne podmornice s balističkim raketama koje nose atomske bojne glave osiguravaju ravnotežu straha u zraku i svemiru, Habarovsk sad prenosi istu tu psihozu općeg uništenja i utrku u naoružavanju u najdublje dijelove oceana.
Dio strateške vrijednosti Posejdona za Rusiju leži svakako i u troškovima koje bi mogao nametnuti SAD-u i NATO-u ako bi se oni odlučili sustavnije pripremati za obranu od ovakvog oružja, no razumno gledajući, golemi troškovi koje bi trebalo uložiti u protuoružje zapravo se nikako ne isplate. On je, baš kao i podmornica Habarovsk, jasno deklariran kao alat opće destrukcije i zapravo krajnje oružje nuklearnog rata, a protumjera globalnom uništenju još nije nigdje patentirana.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....