Svaki put kad bi se ukrcali u helikopter, pripadnici pukovnije Azov znali su da se nitko od njih neće vratiti, več ostati u borbi u potpunom okruženju neprijatelja. Mariupolj je već tjednima bio u ruskim rukama, a ukrajinski položaji u tvornici Azovstal u čvrstom obruču i pod permanentnim kanonadama. No, svejedno su neki uporno letjeli lavu pravo u ralje. Posljednji su pokušaji bili naročito tjeskobni: letjelice su, osim borcima, bile krcate protenkovskim oružjem, streljivom i lijekovima.
Operaciju koja je teorijski bila nemoguća i posve samoubilačka misija pokrenula je na poticaj generala Kirila Budanova ukrajinska vojna obavještajna služba GUR, kojoj je na čelu. Tisuće branitelja Mariupolja u podzemlju Azovstala nije se moglo tek tako prepustiti sudbini. Nikakve kamuflaže ni jamstva da stari neoznačeni helikopteri iz sovjetske ere neće biti srušeni na neprijateljskom teritoriju nisu imali, osim pretpostavke da će Rusi misliti da su njihovi vlastiti. Samo bi se luđaci u ukrajinskim redovima, naime, mogli odvažiti na takve spore letove i duboke prodore u pozadinu neprijatelja. Zahvaljujući baš takvim luđacima, Azovstal je tjednima opskrbljivan i teški ranjenici su iz njega višekratno evakuirani u ukrajinske bolnice.
Letovi u okupirani Mariupolj bi u pravilu počinjali iz grada Dnjipra ili Zaporižja po mrklom mraku. Sletjeli bi prije ruskih linija i čekali zoru za prelazak. Kad bi ukrajinsko topništvo počelo pucati, sovjetske grdosije Mi-8 zaletjele bi se preko okupiranog terena prema moru, izbjegavajući ruske protuzračne sustave niskim letom gotovo u razini zemlje. Pratili bi obalnu crtu do Mariupolja, a potom bi iskrcali teret i padobrance u opkoljenu željezaru Azovstal. Prije povratka istim putem pokupili bi iz podzemlja tvornice najteže ranjenike, te bi se pomolili da ih ruski topovi iznova ne uoče ili promaše.
Planeri ukrajinskog GUR-a računali su s tim da ova misija bude toliko odvažna da Rusi uopće neće shvatiti da su helikopteri ukrajinski. Kad je blef jednom upalio, ponovili su letove računajući na isti šok. Čak su i američki instruktori ukrajinskih specijalaca s dugim iskustvom borbi s talibanima u Kabulu bili impresionirani hrabrošću ukrajinskih pilota. Shvaćali su golem rizik koji preuzimaju, ali su se krećući ususret smrti svejedno šalili, pjevali pjesme, bodrili jedni druge. Neki od preživjelih po prvi su put za The Times otkrili frapantne detalje ove operacije.
Kad se nakon 12 tjedana borbi Mariupolj našao u ruskom okruženju, stožeru ukrajinskih snaga postalo je jasno da se neće biti lako probiti do nekoliko tisuća marinaca i boraca Azova opkoljenih u Azovstalu. S vremenom je postajalo sve jasnije i da najteže ranjeni neće preživjeti zarobljeništvo. Pomoću informacija koje su im dostavili američki obavještajci, ukrajinska vojna obavještajna služba dobila je predodžbu o tome gdje se nalazi ruska protuzračna obrana, mahom raketni sustavi Pancir i Buk. Podijelili su informacije s pukovnikom Hrihorijem, vođom eskadrile u 12. brigadi vojnog zrakoplovstva, a on im je potom iscrtao rutu za izbjegavanje. Trebala bi im svaka kap goriva da stignu do tamo i natrag. Sve nepotrebno iskrcano je iz helikoptera kako bi se napravilo mjesta za teret, čak i mitraljezi. Letjela su uvijek u paru dva helikoptera, a još jedan par na zemlji čekao je spreman za uzlijetanje u misiju spašavanja, ako nešto pođe po zlu.
„Čak i prije nego što su Rusi počeli na nas pucati, prvi letovi su bili prava noćna mora“, priča 51-godišnji Vitalij, jedan od pilota. Vitalij i njegov kopilot Vjačeslav, obojica iz 16. brigade vojnog zrakoplovstva, napustili bi obično bazu u Dnjepru brzinom od 250 km na sat i na visini od samo 3 metra od tla. Jednom su i ne znajući tako prozujali kroz ruski šatorski kamp: s čuđenjem su gledali u nedaleke ruske vojnike koji su prali zube na prvom jutarnjem svjetlu, baš kao i oni u njih.
Električni stupovi i vodovi na prilazima Mariupolju bili su posebna opasnost. Zbog njih je Vitalij nerijetko morao dizati letjelicu naviše, izlažući se ruskim očima i oružju. Odbrojavao je svaku od 40 dugih minuta, koliko su bili u dometu ruskih protuzračnih projektila prije obalne crte. Kad su stigli do mora suočili su se potom s dva ruska ratna broda: nekim čudom nijedan nije otvorio vatru dok su letjeli tik iznad valova ispred njih.
„Tada se ispred nas prvi put ukazao Mariupolj“, priča Vitalij, glomazni čovjek s kozačkim čuperkom i bradom te počinje plakati. U apokaliptičnom krajoliku uočili su jednako uništeni Azovstal, uspostavili kontakt sa zapovjednikom Azova Denisom Prokopenkom i sletjeli. Iskrcali bi opremu i pokupili ranjene u roku od samo sedam minuta. Kad su izašli iz letjelice nakon povratka s prvog leta, Vitalij i Vjačeslav su hodali zagrljeni. Bio je to, međutim, njihov posljednji zajednički let: Vjačeslav je stradao u jednoj od kasnijih misija.
S vremenom, branitelji Azovstala nisu posustajali u otporu Rusima, pa im je GUR slao sve više streljiva i medicinske opreme. No, ukrajinski helikopterski letovi više nisu izazivali početnu nevjericu i iznenađenje na ruskoj strani. Između 21. ožujka i 11. svibnja prošle godine ukupno je 15 helikoptera i 45 članova posade poletjelo u ukupno 30 spasilačkih misija prema Azovstalu. Šest letova bilo je uspješno, no više od 20 njih nije prošlo po planu.
"Svi ti kasniji letovi izgledali su kao neoprostiva drskost s naše strane“, pričaju preživjeli. „Čekali su nas. Na svaki helikopter je otvarana vatra, mnogi od njih su oštećeni.”
Dva helikoptera vratila su se 29. ožujka puna rupa od metaka. Zadnjeg dana ožujka četiri Mi-8 izašla su s jurišnim helikopterom Hind Mi-24 u zaklon, angažirajući ruske snage oko Azovstala kako bi odvratili vatru s transportera. Pogođeni su MANPAD raketama. Jedan helikopter je oboren, a drugi se uspio vratiti u bazu sa samo jednim motorom i s 22 ranjenika.
Početkom travnja Rusi su potpuno zatvorili obruč oko Azovstala, ali Ukrajinci su nastavili letjeti unatoč gubicima i rizicima slijetanja u blizinu Rusa. „Odlučili smo tad da će svaki pilot letjeti samo jednom", kaže pukovnik Hrihorij. “Razumjeli smo da nakon leta pilot ima više iskustva, zna rutu i prilaze, ali također smo znali i da je veliki dio preživljavanja takvog leta puka sreća.”
Dva glavna helikoptera su se taj put vraćala s ranjenicima iz Azovstala kad su izgubili kontakt s jednim od njih. Dva spasilačka Mi-8 poletjela su u potragu za njim: za upravljačem jednog bio je Vjačeslav. Uočili su mjesto nesreće i sletjeli, kad je ruska granata iz drvoreda udarila i u njegov helikopter. Vjačeslav je ubijen, ali specijalci i dio posade uspjeli su pobjeći. Kasnije su zarobljeni i odvezeni u rusko zarobljeništvo.
Do 11. svibnja izvedeno je više od 20 pokušaja helikopterskih prodora prema Azovstalu, neki i preko 40 kilometara u neprijateljsku dubinu, no ruska protuzračna mreža bila je sve gušća. Ojačali su liniju i napunili je trupama, osvjetljavali su helikoptere reflektorima i raketama, a iznad su patrolirali njihovi borbeni zrakoplovi. Kad su Ukrajinci shvatili da više ne mogu proći u Mariupolj zaustavili su letove, što je rezultiralo i naredbom da se Azovstal preda 20. svibnja. Od 15 helikoptera koji su sudjelovali u ovim misijama, tri su oborena.
Piloti Jurij (34), Boris (38) i Vjačeslav (52) nikad se nisu vratili kući. I Vitalij i Vjačeslav su davno bili napustili vojsku i radili cijelo desetljeće kao piloti civilnog helikoptera prije nego što ih je Putinova agresija natjerala da se dobrovoljno pridruže oružanim snagama.
Činila se posve nemogućom misijom, no operacija helikopterskog zračnog mosta do Azovstala postigla je svoju svrhu. „Pokazali smo da nikoga ne ostavljamo iza sebe i da smo spremni boriti se do posljednjeg za svakog Ukrajinca. U ovome su sudjelovali odista herojski ljudi koji su svojim primjerom svima pokazali kako se ponašaju pravi muškarci“, kazao je novinarima Timesa koordinator operacije Pavel iz ukrajinske vojne obavještajne službe.