Već godinama traje preispitivanje do sada neupitnih društvenih vrijednosti, osobito s rodnoga, rasnoga ili kolonijalog aspekta. To je uključivalo i uklanjanje nekih spomenika, pa i knjiga iz knjižnica.
U tom kontekstu još neupitnijim čini se zahtjev za povratom otetog nacionalnog blaga koje je sada u posjedu nekadašnjih kolonijalnih sila.
Nakon krvavog pohoda britanskih kolonijalnih snaga, 1897. je osvojena i kraljevska palača kraljevine Benin – dijela današnje Nigerije. I na putu i u palači osvajači su pokupili na tisuće umjetnina od bjelokosti, mjedi i bronce. Samo ono najvrednije je uopće završilo u britanskim muzejima, mnoštvo toga je prodano tko je god bio zainteresiran. Sve do današnjih dana su beninske bronce – svjedočanstva drevne i moćne civilizacije razasute su diljem svijeta u muzejima i privatnim zbirkama.
Misli li Europa ozbiljno okončati svoje kolonijalno razdoblje – što bi se onda odnosilo i na njene muzeje? Europski – i osobito britanski - muzeji prepuni su neprocjenjivog blaga iz čitavog svijeta, a ako se misli ozbiljno, onda su tu svakako i vrijednosti afričke kulturne baštine koje su u pravilu vojnom silom opljačkane tijekom kolonijalne ere. "Beninske bronce ovdje su kamen kušnje", smatra povjesničarka iz Göttingena Rebekka Habermas, piše Stefan Dege za Deutsche Welle.
Osobito je tu Britanski muzej koji čuva lavovski – i najvredniji dio umjetničkog blaga iz Benina s oko 900 primjeraka, ali je on do sada je odbijao svaki zahtjev za povrat. A beninske bronce su tu tek dio zahtjeva.
Jer on je prepun i drugih dragocjenosti, počevši od Mezopotamije i Egipta pa sve do nebrojenih izložaka rimskog i antičkog doba. No čak i kad je riječ o frizu koji je nekoć ukrašavao Partenon u Ateni, spor o povratku u domovinu se vodi još od 19. stoljeća – i ne izgleda da će se to dogoditi ubrzo. Službeni London se uporno poziva na britanski zakon o nacionalnoj kulturnoj baštini po kojem su i ti predmeti iz drugih zemalja sad nacionalno blago koje čak uopće ne smije napustiti područje Velike Britanije.
Britanci vjerni tradiciji kolonijalne povijesti
Takav stav se baš ne čini u duhu današnjeg doba, smatra Rebekka Habermas, nego je tek izlika. "Zakoni su tu da se mogu i promijeniti", misli povjesničarka. Po njenom mišljenju, za razliku od primjerice Francuske, Španjolske, Njemačke ili Nizozemske, Britanci se još nisu oprostili od svoje kolonijalne prošlosti. "Britanski identitet još uvijek se u velikoj mjeri temelji na njihovom nekadašnjem imperiju", kaže povjesničarka. "To je izuzetno iritantno, pogotovo kad ste Nijemac i imate pomalo problema s vlastitom prošlošću."
"Jednostavno nema moralnog opravdanja za zapljenu afričkih umjetnina u muzejima Zapada", smatra kamerunski filozof Achille Mbembe. Povrat će doduše "trajati koliko treba trajati, ali to kretanje se ne može zaustaviti."
Takav simboličan kraj kolonijalnog razdoblja smatra nužnim i Rebekka Habermas, kako za nekadašnje vladare, tako i za nekadašnje kolonije. "Uostalom ti odnosi još uvijek postoje i u gospodarstvu i u kulturi", misli povjesničarka.
I rasprava o restituciji afričkih umjetničkih djela potječe još iz šezdesetih prošlog stoljeća i prvih proglašenja neovisnosti od kolonijalnog carstva. Dugo vremena se kolonijalna carstva uopće nisu osvrtala na te zahtjeve, ali se u posljednje doba barem u Francuskoj nešto mijenja. Tako je 2017. francuski predsjednik Emmanuel Macron u posjetu Burkini Faso obećao trajni povratak umjetničkih djela iz subsaharske Afrike.
To je bio poticaj za razmišljanja i u drugim nekadašnjim kolonijalnim silama: na primjer u Njemačkoj dok se planirao Humboldtov forum u Berlinu, u Belgiji oko otvaranja Afričkog muzeja u Terveurenu, ali i u Nizozemskoj, Švicarskoj i Španjolskoj. Ono što je zapanjujuće: zemlje istočne Europe također imaju vrijedna svjedočanstva kultura dalekih zemalja, ali su se podjednako slabo pridržavale pravila kao i najveća svjetska kolonijalna sila, Velika Britanija.
Nijemci prednjače i u suočavanju s kolonijalnom prošlošću
Njemačke ministrice vanjskih poslova i kulture, Annalena Baerbock i Claudia Roth su zato izrazile želju da povrat Nigeriji 20 bronci iz Benina shvati kao "prekretnica u međunarodnoj kulturnoj politici". Artefakti su dugo bili dio zbirki muzeja u Berlinu, Hamburgu, Kölnu, Stuttgartu, Dresdenu i Leipzigu. Povrat, prema riječima Baerbock, pokazuje "spremnost za kritičku procjenu vlastitih postupaka" s "otvorenim uhom za brige onih koji su bili žrtve kolonijalnih zločina".
Zahtjev Nigerije za povratkom dugo je ignoriran. Ovo je sada prvi korak. U Velikoj Britaniji se na njemački pristup vjerojatno kritički gledalo, jer rasprava o restituciji skoro da ne napreduje.
Britanski muzej, koji vodi njemački povjesničar umjetnosti Hartwig Fischer, objavio je tek priopćenje: "Muzej u potpunosti priznaje razaranje i pljačku koju je u Beninu izazvala britanska vojna ekspedicija 1897., a okolnosti nabave beninskih predmeta objašnjeni su na galerijskim pločama i na web stranicama muzeja." Ipak, povjesničarka Rebekka Habermas je uvjerena: "Pritisak na British Museum je sigurno znatno porastao!", piše Deutsche Welle.
Treba se nadati da će taj pritisak porasti do točke savjesti i povrata blaga koje je bezočno oteto i izdvojeno iz sredine kojoj po svemu organski pripada. Jest da je visoke moralne i civilizacijske standarde često najteže primijeniti na sebi, ali upravo to daje minimum vjerodostojnosti da ih možete izricati drugima.
