Yanis Varoufakis je suosnivač DiEM25 (Pokret za demokraciju u Europi), bivši ministar financija Grčke i autor nekoliko bestsellera. Njegovu originalnu kolumnu za Project Syndicate možete pročitati OVDJE.
Lopatice vjetroturbina na planinskom lancu nasuprot mog prozora danas se posebno energično okreću. Sinoćnja oluja jenjala je, ali jaki vjetrovi i dalje pušu, pridonoseći dodatnim kilovatima električnoj mreži uz točno nulti dodatni trošak (ili granični trošak, jezikom ekonomista). Ali ljudi koji se bore da spoje kraj s krajem tijekom užasne krize troškova života moraju platiti te kilovate kao da su proizvedeni najskupljim ukapljenim prirodnim plinom koji se do obala Grčke prevozi iz Teksasa. Ovom apsurdu, koji prevladava daleko izvan Grčke i Europe, mora doći kraj.
Apsurd proizlazi iz zablude da države mogu simulirati konkurentno, a time i učinkovito tržište električne energije. Budući da samo jedan električni kabel ulazi u naše domove ili tvrtke, prepuštanje stvari tržištu dovelo bi do savršenog monopola – ishoda koji nitko ne želi. Ali vlade su odlučile da mogu simulirati konkurentno tržište kako bi zamijenile javna komunalna poduzeća koja su prije proizvodila i distribuirala energiju. Ne mogu.
Energetski sektor Europske unije dobar je primjer onoga što je tržišni fundamentalizam učinio električnim mrežama diljem svijeta. EU je obvezala svoje države članice da odvoje električnu mrežu od elektrana i privatiziraju elektrane kako bi stvorile nove tvrtke, koje bi se međusobno natjecale u opskrbi električnom energijom novoj tvrtki koja je vlasnik mreže. Ta bi tvrtka, pak, iznajmljivala svoje kabele drugom nizu tvrtki koje bi kupovale električnu energiju na veliko i međusobno se natjecale za maloprodaju domova i tvrtki. Konkurencija među proizvođačima minimizirala bi veleprodajnu cijenu, dok bi konkurencija među trgovcima osigurala da krajnji potrošači imaju koristi od niskih cijena i visokokvalitetne usluge.
Nažalost, ništa od ovoga nije moglo funkcionirati ni u teoriji, a kamoli u praksi.
Simulirano tržište suočilo se s kontradiktornim imperativima: osigurati minimalnu količinu električne energije unutar mreže u svakom trenutku i usmjeriti ulaganja u zelenu energiju. Rješenje koje su predložili tržišni fundamentalisti bilo je dvostruko: stvoriti još jedno tržište za dozvole za ispuštanje stakleničkih plinova i uvesti određivanje cijena prema graničnim troškovima, što je značilo da bi veleprodajna cijena svakog kilovata trebala biti jednaka onoj najskupljeg kilovata.
Tržište emisijskih dozvola trebalo je motivirati proizvođače električne energije da prijeđu na goriva koja manje zagađuju okoliš. Za razliku od fiksnog poreza, trošak emitiranja tone ugljičnog dioksida određivalo bi tržište. U teoriji, što BI se industrija više oslanjala na užasna goriva poput lignita, to BI bila veća potražnja za dozvolama za emisiju koje je izdala EU. To bi podiglo njihovu cijenu, jačajući poticaj za prelazak na prirodni plin i, u konačnici, na obnovljive izvore energije.
Određivanje cijena prema graničnim troškovima imalo je za cilj osigurati minimalnu razinu opskrbe električnom energijom, sprječavajući proizvođače s niskim troškovima da potkopaju cijene energetskih kompanija s višim troškovima. Cijene bi jeftinim proizvođačima dale dovoljno profita i razloga za ulaganje u jeftinije izvore energije koji manje zagađuju okoliš.
Da biste vidjeli što su regulatori imali na umu, uzmite u obzir hidroelektranu i onu na lignit. Fiksni trošak izgradnje hidroelektrane je velik, ali je granični trošak jednak nuli: jednom kada voda okrene svoju turbinu, sljedeći kilovat koji stanica proizvede ne košta ništa. Nasuprot tome, elektrana na lignit mnogo je jeftinija za izgradnju, ali je granični trošak pozitivan, odražavajući fiksnu količinu skupog lignita po proizvedenom kilovatu.
Određivanjem cijene svakog kilovata proizvedenog hidroelektričnom energijom da ne bude niža od graničnog troška proizvodnje kilovata korištenjem lignita, EU je željela nagraditi hidroelektranu debelim profitom koji će, nadali su se regulatori, biti uložen u dodatne kapacitete obnovljive energije. U međuvremenu, elektrana na lignit ne bi imala gotovo nikakvu zaradu (budući da bi cijena jedva pokrila njezine granične troškove) i sve veći račun za dozvole koje bi morala kupiti kako bi zagađivala.
Ali stvarnost je bila manje popustljiva od teorije. Dok je pandemija pustošila globalne opskrbne lance, cijena prirodnog plina je rasla, prije nego što se utrostručila nakon što je Rusija napala Ukrajinu. Odjednom, gorivo koje najviše zagađuje (lignit) nije bilo najskuplje, što je motiviralo dugoročnija ulaganja u fosilna goriva i infrastrukturu za LNG. Određivanje cijena prema graničnim troškovima pomoglo je elektroenergetskim tvrtkama da izvuku ogromne rente od ogorčenih maloprodajnih potrošača, koji su shvatili da plaćaju puno više od prosječne cijene električne energije. Nije iznenađujuće da se javnost, ne videći nikakvu korist – ni za sebe ni za okoliš – od lopatica koje rotiraju iznad njihovih glava i kvare im krajolik, okrenula protiv vjetroturbina.
Porast cijena prirodnog plina razotkrio je endemske neuspjehe koji se događaju kada se simulirano tržište nameči na prirodni monopol. Sve smo vidjeli: kako se lako proizvođači mogu dogovoriti u određivanju veleprodajne cijene. Kako su njihovi opsceni profiti, posebno od obnovljivih izvora energije, okrenuli građane protiv zelene tranzicije. Kako je simulirani tržišni režim spriječio zajedničku nabavu koja bi smanjila troškove energije siromašnijih zemalja. Kako je maloprodajno tržište električne energije postalo kockarnica s tvrtkama koje špekuliraju o budućim cijenama električne energije, profitiraju u dobrim vremenima i zahtijevaju državnu pomoć kad njihove oklade postanu loše.
Vrijeme je za ukidanje simuliranih tržišta električne energije. Ono što nam je potrebno su javne energetske mreže u kojima cijene električne energije predstavljaju prosječne troškove plus malu maržu. Trebamo porez na ugljik, čiji prihodi moraju ići siromašnijim građanima. Trebamo veliko ulaganje poput Manhattan projekta u zelene tehnologije budućnosti (kao što su zeleni vodik i plutajuće vjetroelektrane velikih razmjera na moru). I, na kraju, potrebne su nam lokalne mreže postojećih obnovljivih izvora energije u općinskom vlasništvu (sunce, vjetar i baterije) koje pretvaraju zajednice u vlasnike, upravitelje i korisnike energije koja im je potrebna.