Tijekom osamdesetih godina ozonski omotač - ili njegov nedostatak - bio je u središtu pažnje javnosti. Znanstvenici su upozoravali da bi njegovo daljnje uništavanje moglo biti katastrofalno za čovječanstvo i planet.
To je dovelo do onoga što se smatra jednim od najuspješnijih ekoloških sporazuma ikada, čiji je cilj bio preokrenuti nanesenu štetu. Zašto se i dalje pojavljuju rupe? I kakve veze ozon ima s klimatskim promjenama?, piše Holly Young za Deutsche Welle.
U suštini, to je Zemljina "krema za sunčanje". Nalazi se na oko 15-30 kilometara iznad površine planeta, u stratosferi, i formiran je od ozona, vrlo reaktivnog plina. Iako je u prosjeku debeo samo oko tri milimetra, štiti sva živa bića jer apsorbira i "razbija" dvije vrste ultraljubičastih zraka Sunca. Bez njega bismo imali ozbiljnih problema - ljudi bi imali više slučajeva raka kože, problema s očima i oslabljen imunosni sustav, prinosi usjeva bi opadali, a morski lanci prehrane bili bi narušeni.
Još osamdesetih znanstvenici su otkrili da ozon oštećuju klorofluorougljici (CFC) - plinovi koje proizvodi čovjek, a koji se oslobađaju iz aerosola poput lakova za kosu, hladnjaka, klima uređaja i izolacijskih pjena. Ovi CFC-ovi dopiru do stratosfere, gdje ih UV zračenje razlaže na tvari poput klora, koje potom razaraju molekule ozona. To uzrokuje stanjivanje zaštitnog sloja, što se često, pomalo pogrešno, opisuje kao "rupa" u ozonskom omotaču. To se događa iznad Antarktika jer niže temperature ubrzavaju ovaj kemijski proces.
Rupa u ozonu nije stvar prošlosti
U moru loših vijesti o životnoj sredini, ozonski omotač pruža tračak optimizma. Montrealski protokol, zaključen 1987. godine, bio je globalni sporazum čiji je cilj bio uklanjanje tvari koje uništavaju ozon iz atmosfere. Do sada je 99 posto tih tvari eliminirano, a procjenjuje se da je izbjegnuto oko dva milijuna slučajeva raka kože godišnje zahvaljujući protokolu.
"Zahvaljujući globalnom sporazumu, čovječanstvo je izbjeglo veliku zdravstvenu katastrofu, koja bi bila izazvana ultraljubičastim zračenjem koje bi prolazilo kroz ogromnu rupu u ozonskom omotaču", izjavio je nekadašnji glavni tajnik Ujedinjenih naroda António Guterres.
Međutim, to ne znači da je rupa u ozonu stvar prošlosti. Ona se i dalje pojavljuje svake godine iznad Antarktika. Njena veličina i oblik variraju zbog promjena u temperaturi i cirkulaciji u stratosferi. Posljednjih godina rupa je bila izuzetno velika. Rupa koja se pojavila u rujnu 2023. bila je jedna od najvećih zabilježenih, dosegnuvši površinu od 26 milijuna kvadratnih kilometara - područje otprilike tri puta veće od Brazila.
Znanstvenici još ne mogu potpuno objasniti ovaj fenomen, ali vjeruju da su ulogu možda igrali aerosoli iz ogromne vulkanske erupcije u Južnom Pacifiku 2022. godine, kao i hlađenje u gornjoj stratosferi zbog klimatskih promjena. Jasno je, međutim, da su ovo anomalije u općem trendu oporavka. Očekuje se da će se ozonski omotač oporaviti i vratiti na globalni prosjek iz 1980. godine u idućih nekoliko desetljeća - do 2066. iznad Antarktika, a do 2045. iznad Arktika.
Važnost ukidanja hidrofluorougljika
Prema studiji objavljenoj 2021. godine u časopisu ‘Nature‘, bez Montrealskog protokola mogli bismo očekivati dodatno zagrijavanje od 2,5 stupnja do kraja stoljeća. Napori da se spasi ozonski omotač pomogli su u usporavanju klimatskih promjena, jer su mnoge tvari koje oštećuju ozon ujedno i snažni staklenički plinovi. Montrealski protokol je spriječio emisiju oko 135 milijardi tona ekvivalenta ugljikova dioksida u razdoblju od 1990. do 2010. godine.
Također, bez ozona koji štiti biljke od štetnog zračenja, u šumama, drugim biljkama i tlu bilo bi uskladišteno 580 milijardi tona manje ugljika.
Protokol je dodatno unaprijeđen Kigalijskim amandmanom iz 2016. godine, kojim su ukinuti hidrofluorougljici (HFC), snažni plinovi koji su se koristili kao zamjena za CFC-ove u mnogim hladnjacima i klima uređajima. Obim i brzina međunarodnih akcija da se spasi ozonski omotač mnogi vide kao inspirativan dokaz što je moguće postići u borbi protiv klimatske krize.
Međutim, izvješće UN-a iz 2023. godine upozorava da nove tehnologije za borbu protiv klimatskih promjena, poput geoinženjeringa, mogu imati negativne posljedice na ozonski omotač. Jedan oblik geoinženjeringa, poznat kao ubrizgavanje aerosola u stratosferu - proces kojim se u atmosferu pumpa plin koji reflektira sunčevu svjetlost kako bi se smanjilo globalno zagrijavanje - može promijeniti "temperature, cirkulaciju i proizvodnju ozona u stratosferi" i tako doprinijeti "stopama uništavanja", piše Deutsche Welle.
