Upozorenje vojnog vrha vlastima u Berlinu: Ne pomognemo li Ukrajini, uskoro bi na bojištu mogli ginuti mladi Europljani

Nijemci bi u budućnosti mogli plakati nad grobovima svojih mladića koji će poginuti u obrambenom ratu s Rusijom, koja bi mogla ugroziti i Njemačku i Europu.

Njemački, ali i mnogi drugi europski mladići mogli bi poginuti jer nemaju dovoljno oružja i dovoljno vojne opreme da bi se suprotstavili rastućoj vojnoj mašineriji ruskoga predsjednika Vladimira Putina.

Ovim je riječima njemački vojni vrh nedavno upozorio vladu u Berlinu na opasnost koja prijeti ako kancelar Olaf Scholz i njegovi koalicijski partneri nastave biti neodlučni i vrlo spori kad je u pitanju vojna pomoć Ukrajini. Uz nebrigu o sigurnosti Njemačke i Europe, takva je neodlučnost i golemi moralni propust političke elite u Berlinu.

Tako barem misli komentator prestižnoga njemačkoga dnevnika Die Welt, koji je nekidan optužio službeni Berlin da je svojim oklijevanjem pomogao Rusiji da na jugu Ukrajine izgradi gotovo neprobojnu obrambenu liniju koja je spriječila ljetošnju ukrajinsku ofenzivu. Ovakvim postupanjem službeni Berlin pomaže ruskomu predsjedniku Vladimiru Putinu da zadrži zemlju koju je oružjem osvojio, što će reći ukrao, nakon invazija na Ukrajinu 2014. i 2022. I sve to usprkos čvrstim i svečanim obećanjima službenoga Berlina da će svim snagama pomagati Ukrajini da oslobodi svoja okupirana područja.

Usprkos tome što je Njemačka, uz Ameriku, najveći vojni podupiratelj Ukrajine, iz Berlina u Ukrajinu nikad nisu stigli vrlo učinkoviti tenkovi čistači mina Keiler, koji su mogli odlučno "pogurati" ljetošnju neuspjelu ukrajinsku protuofenzivu. U pozadini ove političke licemjernosti, za koju Die Welt optužuje vladu u Berlinu, vrlo je komplicirana priča o političkom i strateškom razmišljanju današnjega naraštaja Nijemaca.

Osjećaj krivnje

Temelj te priče duboko je usađeni osjećaj krivnje zbog Hitlerove agresije na Sovjetski Savez 1941., koju su Nijemci nakon kolapsa europskoga komunizma prenijeli isključivo na Rusiju. Pri tome njemačka je javnost posve zaboravila da se znatan dio nacističkih ratnih zločina dogodio u Ukrajini, koju se, podsvjesno, smatralo interesnom zonom službenoga Kremlja.

Važan dio njemačkoga političkoga mentalnoga sklopa je i "Ostpolitik", koja se zasnivala na računici kako će jeftina energija iz Rusije pomoći gospodarskom rastu Njemačke i otvoriti prostor dugoročnom njemačko-ruskom pomirenju. Zato ne treba čuditi to što je John Lough, ekspert za Rusiju iz poluobavještajnoga britanskoga think-tanka Chatam House, neposredno prije ruske invazije na Ukrajinu upozoravao na to da njemačka elita i većina običnih građana smatraju Rusiju prijateljem Njemačke, ali i ujedinjene Europe. To je bilo vidljivo iz činjenice da je Njemačka u Moskvi imala golemo veleposlanstvo s osobljem koje se brinulo o političkoj, vojnoj i gospodarskoj suradnji s Rusijom.

U pozadini svega bilo je uvjerenje kako Njemačka može kroz dijalog i prijateljsku suradnju demokratizirati Rusiju i približiti je Europi. Ovakvo pogrešno uvjerenje u današnjoj je Njemačkoj ostavilo nasljeđe zbunjenosti, neodlučnosti, ali i straha. Taj se strah u političkoj stvarnosti očituje kao znatna sentimentalnost prema "zlatnim" vremenima njemačko-ruske suradnje, koja je donijela blagostanje, osjećaj duga prema Moskvi koja je, nakon golemih isplata iz Berlina, dopustila ujedinjenje Njemačke, ali i vrlo opipljiv strah od nuklearne eskalacije.

U ovakvoj njemačkoj fascinaciji Rusijom nikad nije bilo mjesta za Ukrajinu, kojoj službeni Berlin i danas pomaže vrlo nevoljko jer se boji da bi njemačko političko-diplomatsko "istrčavanje" moglo donijeti realnu opasnost od globalnoga sukoba za koji Nijemci ne žele odgovarati.

U ovakvim okolnostima, i njemačkoj javnosti, i Europi, i Americi postale su jasne opasne posljedice njemačke opsjednutosti Rusijom.

Kako sad neprijatelji?

Naime, službeni Berlin vrlo teško prihvaća činjenicu da je Rusija preko noći postala mogući neprijatelj koji jednoga dana može ugroziti i Njemačku. Potencijalna ukrajinska vojna pobjeda koja bi Ruse prisilila na povlačenje iz Ukrajine smatra se opasnim poniženjem za službeni Kremlj, koji bi u takvom slučaju mogao posegnuti za nuklearnom eskalacijom u sukobu s NATO-om. U blažoj varijanti, smatra se iza kulisa službenoga Berlina, ruski predsjednik Vladimir Putin mogao bi se odlučiti na udar protiv najslabije karike NATO-a, tri male baltičke zemlje, što bi moglo dovesti do konvencionalne eskalacije i izbijanja trećeg svjetskoga rata.

Sve u svemu, Nijemci se još uvijek boje ne samo ruskoga predsjednika Vladimira Putina, nego i strašne militarističke prošlosti, kad su njihovi preci u Prvom i Drugom svjetskome ratu osvojili ili razorili područje od Moskve do Pariza, Atene i Kaira. Zbog ovakvog njemačkoga straha službeni će Berlin vrlo vjerojatno i dalje oklijevati, zbog čega bi se u Ukrajini mogla ponoviti njemačka prošlost druge polovine 20. stoljeća.

Tako barem misli američka ekspertica za modernu Rusiju Mary Elise Sarotte, koja je nekoliko mjeseci prije ruske invazije na Ukrajinu upozoravala da je takvo što vrlo moguće.

Dvije Ukrajine...

U svojem razgovoru za njemački dnevnik Die Welt izjavila je kako je vrlo izgledno da će Ukrajina u budućnosti ostati podijeljena na isti način kako je Njemačka bila podijeljena poslije 1945. godine. U takvoj hipotetskoj budućnosti golemi slobodni dio Ukrajine ušao bi u NATO i bio bi pod zaštitom savezničkih vojnih snaga, koje bi mogle zaustaviti novu rusku agresiju na slobodni dio Ukrajine, koji bi mogao postići prosperitet sličan onome koji je u drugoj polovini 20. stoljeća ostvarila SR Njemačka.

Okupirani dio Ukrajine bi, kako stvari sada stoje, mogao biti neka vrsta međunarodnog protektorata koji bi, nakon određenog razdoblja političkoga preslagivanja, mogao biti vraćen pod vlast Kijeva, koji će biti metropola napredne i europske Ukrajine.

Da bi se izbjegla takva situacija, smatra prestižni Foreign Affais, Rusija mora pretrpjeti dovoljno velike vojne i teritorijalne gubitke, što bi je moglo nagnati da odstupi pred vojnom snagom Ukrajine.

Da bi se takvo što dogodilo, službeni Berlin mora napustiti pritajeno rusofilstvo, prestati se bojati Rusije i, neovisno o Americi, Europu povesti prema remilitarizaciji i spremnosti da se pomogne Ukrajini.

Na duge staze to bi značilo da bi Europa, u sklopu NATO-a, trebala biti spremna oduprijeti se mogućoj agresiji ruskoga predsjednika Vladimira Putina. Sve to znači da bi Njemačka već sada trebala krenuti putem Velike Britanije i Francuske i Ukrajini poslati, primjerice, svoje dalekometne projektile Taurus, koji mogu ugroziti ruske okupacijske snage na Krimu. Takav razvoj događaja Ukrajincima će pomoći da nastave s uništavanjem ruskih linija opskrbe i stvore okolnosti u kojima bi se ruska obrambena linija na jugu Ukrajine mogla urušiti sama od sebe.