StoryEditorOCM
SvijetTEŠKO VRIJEME

Ukrajina se našla u problemu: Zapad šalje oružje, ali nema vojnika. Oni koji su se željeli boriti su mrtvi ili ranjeni

Piše Vijesti sd
12. veljače 2024. - 14:17

Rat u Ukrajini već dugo traje, donoseći sa sobom veliki broj mrtvih i ranjenih. Zbog svega toga, i ukrajinska, obrambena vojska ima problema s popunjavanjem vojnih postrojbi.

Priču o tome za BBC donijela je Sarah Rainsford uz pomoć Anastasije Levčenko i Paula Pradiera.

Kad Pavlo Žilin i njegova patrola izađu na ulice Čerkasija, ljudi često skreću kako bi ih izbjegli. Pavlo je vojni časnik koji traži vojnike za ukrajinsku vojsku.

Gotovo dvije godine od ruske invazije punog opsega, više nema bujice dobrovoljaca na prvoj liniji. Većina onih koji su se željeli boriti ili su mrtvi, ozlijeđeni ili još uvijek zaglavljeni na fronti čekajući da ih zamijene novi regruti.

U središnjem gradu Čerkasiju, kao i drugdje, nije ih lako pronaći sada kada je prvi nalet entuzijazma i energije izblijedio. Ukrajina je iscrpljena.

Pavlova priča: ‘Od cijele moje čete nije ostao gotovo nitko‘

"Ne shvaćam. Ljudi su vani i okolo, kao da je rat negdje daleko. Ali ovo je invazija punih razmjera i kao da ljude još uvijek nije briga", kaže Pavlo koji je frustriran onim što vidi kao ravnodušnost.

"Trebamo se svi okupiti kao prvog dana. Tada su svi bili složni, kao braća."

Umjesto toga, sigurnosna služba u Čerkasiju stalno gasi lokalne kanale društvenih medija koji upozoravaju ljude kada su regrutne ekipe u gradu i upozoravaju ih na područja koja treba izbjegavati.

Sa 24 godine, Pavlo je mnogo žrtvovao za svoju zemlju.

Odrastao je sanjajući da postane vojnik - oči mu zasjaju kad se toga sjeti - i služio je vojsku u veljači 2022. kada su ruske trupe prešle granicu.

Borio se kod Kijeva, zatim Soledara u istočnom Donbasu, gdje je bitka bila okrutna. Tog prvog ljeta premješten je u Bahmut.

"Našli smo se pod jakom vatrom. Granata je pala pored mene. Izgubio sam cijeli lakat. Ništa nije ostalo", opisuje napad u kojem je teško ozlijeđen.

Uspio se zavući ispod grma i počeo se moliti.

Vojnik priznaje da mu je dolazak u bolnicu bio veliko olakšanje: ne samo zato što je preživio, već zato što je konačno otišao s prve crte.

image

Ranjeni ukrajinski vojnik u Bahmutu

Afp

– Tamo je bilo teško, ne mogu to ni opisati riječima, kaže Pavlo, spusti pogled i utihne.

Pavlove ozljede bile su teške. Desna ruka mu je amputirana ispod ramena, još uvijek osjeća bolove na mjestu gdje mu nedostaje ekstremitet, a u nozi ima gelere. Njegova osnovna proteza omogućuje mu ograničeno kretanje.

Ali želio je nastaviti služiti, pa je postao vojni časnik.

Nakon svega što je prošao, pitam se razumije li zašto drugi muškarci izbjegavaju mobilizaciju.

"Jednog dana će njihova djeca pitati što su radili u ratu, kad su se muškarci borili. Kad oni odgovore ‘skrivao sam se‘, onda će pasti u dječjim očima", odlučan je Pavlo.

Pa ipak, cijena koju Ukrajina plaća da bi se obranila već je golema.

Kada pitam Pavla je li u borbama izgubio prijatelje, on priznaje da od cijele njegove čete nije ostao "gotovo nitko".

"Jedini preostali su ozlijeđeni poput mene. Ostali su mrtvi", zaključuje Pavlo, piše BBC.

Serhijeva priča: ‘Vratit ću se na frontu. Prijatelji me trebaju‘

Daleko od istočne crte bojišnice, postoje znakovi oporavka među ruševinama.

Irpin, u blizini Kijeva, okupirale su ruske snage na samom početku rata. Uokolo su granatama razbijene zgrade, ali i zvuk građevinskih radova.

Za one koji su ostali bez svega, sada postoje mali "gradovi" montažnih kabina, svaka s dvije sobe i tušem. Otprilike polovica stanovnika je iz samog Irpina. Drugi su premješteni bliže fronti.

Lilia Saviuk i njezin suprug upravo su se doselili iz Kahovke na istoku, koju još uvijek okupiraju ruske snage.

Na početku rata tamo je zarobljen njihov sin Serhij i držan u podrumu. Lilia kaže da je bio mučen jer je izvikivao proukrajinske slogane. Kada je Serhij izašao, napustio je regiju i odmah se prijavio za borbu za Ukrajinu.

Kad Lilia lista po svom mobitelu tražeći fotografije koje bi mi pokazala, pojavljuju se fotografije strašnih ozljeda.

Većina mesa na jednoj nozi njezina sina bila je odnesena, baš kao i stopalo.

Serhij je ozlijeđen prošle jeseni u Avdiivki, gdje su borbe bile žestoke, čak su i ukrajinski dužnosnici priznali da je njihova vojska nadjačana oružjem i ljudstvom. Jedan je izvor stavio razliku na 8-1, u korist Rusije.

Lilia i njezin suprug nisu mogli napustiti Kakhovku sa Serhijem jer su njihovi stari roditelji odbili otići. Tako su ostali, pod okupacijom, prestravljeni da bi Rusi mogli otkriti da im je sin vojnik.

image

Masovni pogreb u Buči

Sergei Supinsky/Afp

Napokon su otišli kad je Serhij ozlijeđen, kako bi bili s njim u bolnici, ali Lilia plače od srama koji osjeća jer je ostavila rođake.

"Zovemo i pitamo ih: ‘Je li tiho?‘", kaže ona, misleći na granatiranje. "Tamo svi čekaju oslobođenje. Da bude glasno. Ali tamo je samo tišina. Ljudi plaču već toliko mjeseci i ništa ne ide na bolje."

Ali postoji još jedan strah koji tjera Liliine suze.

Pokazuje mi snimke na kojima gura sina u invalidskim kolicima. Dvojica se smiju, prekriveni snijegom. Zatim su tu fotografije presađivanja kože koje je imao, gdje Lilia kaže da su liječnici "napravili čudo".

Ali čim Serhij bude potpuno spreman, rekao je svojoj majci da će se vratiti na frontu. Kaže da tamo nema dovoljno vojnika. Prijatelji ga trebaju.

Stoga se Lilia moli da rat najprije završi.

"Mislim da je već izvršio svoju dužnost", kaže ona, očiju punih suza. "Govorim kao majka, dok je on u bolnici, mogu mirno spavati, a ne mogu kad je on na prvoj liniji. Stoga mi je drago što je moj sin sada u bolnici, iako to stvarno ne bih trebao reći. Drago mi je da nije na fronti", zaključuje majka.

Priča Vladislavove majke: ‘Vjerujem da je moj sin umro čineći pravu stvar‘

Na rubu Čerkasija nalazi se groblje s dugim nizom novijih grobova. Oni su iskopani za muškarce svih dobi iz grada koji su poginuli u borbama otkako je ruski predsjednik Vladimir Putin izdao naredbu za invaziju.

Ukrajina poštuje mrtve kao heroje, ali je njihovim obiteljima prepušteno da tuguju.

Svaki grob je ukrašen državnim zastavama i prepun vijenaca i cvijeća. Postoje fotografije, pričvršćene na križeve ili urezane u mramorne nadgrobne ploče, vojnika u vojnoj odori.

Inna još ne može podnijeti da stavi sliku svog sina na njegov grob. Slika koju je koristila za njegov sprovod još uvijek je kod kuće. Nije spremna prepustiti se.

image

Ranjeni vojnik u KIjevu

Roman Pilipey/Afp

Vladislav Bikanov poginuo je prošlog lipnja od eksplozije mine u blizini Bahmuta. Trebao je navršiti 23 godine, a već je bio zamjenik zapovjednika.

"Vjerujem da je moj sin umro čineći pravu stvar", odlučno kaže Inna, dok njezina kći tiho plače pokraj nje.

"Ja sam učiteljica i uvijek govorim djeci: Mi smo u pravu, mi branimo svoju zemlju i našu djecu. Moj sin nas je branio. On je vjerovao u tu svrhu. I ja vjerujem", kaže Inna.

Već neko vrijeme nije bila na groblju, a red vojničkih grobova se povećao.

"Mislite li da se moj sin nije bojao? I ja sam se bojala, kad je otišao. Svi se boje smrti", odgovara mi kad se pitam što misli o onima koji se izbjegavaju prijaviti u borbu.

"Ali možda je biti porobljen Rusiji još strašnije? Sada vidimo smrt. Vrlo je teško. Vrlo teško. Ali nema povratka. Ne možemo odustati", kaže Inna, piše BBC.

image

‘Zid sjećanja na pale branitelje Ukrajine‘, kojih ima puno

Sergei Supinsky/Afp
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
23. veljača 2024 18:49