StoryEditor
SvijetNa prvi znak slabosti

U Vatikanu su naćulili uši poput lovačkih pasa: Wojtyla im je pet godina uzmicao, a čim je papa Frane završio u kolicima živome su mu počeli tražiti nasljednika

Piše Inoslav Bešker
14. svibnja 2022. - 15:02

Papu Franu (85) guraju u kolicima – pa su u Vatikanu i oko njega mnogi nadigli glavu i naćulili uši, poput lovačkih pasa koji su nanjušili zeca: ukazuje im se "kraj kraljevanja" i konklav.

Prvi je antipatičnu sezonu "početka kraja" javno otvorio pariški konzervativni dnevnik Le Figaro. Ondje Jean Marie Guenois tvrdi da je u Vatikanu ozračje neizvjesno kao i 1998, kada se sv. Ivanu Pavlu II manifestirao parkinsonizam. I ide odmah ne jedan, nego nekoliko koraka naprijed, prenoseći spekulacije da najviše šanse da naslijede Franu, pokojnog ili umirovljenog, imaju kardinali Matteo Maria Zuppi (66) i dr. Péter Erdő (69).

Zuppi je nadbiskup u Bologni, član mirotvorne Zajednice Sv. Egidija, smatraju ga bliskim po gledištima sadašnjem papi, takoreći "progresistom". Erdő je nadbiskup ostrogonski i budimpeštanski, primas Ugarske, slovi za "konzervativca". Valjalo bi ipak imati na umu da etikete – "progresist", "konzervativac", "klerikalizam", "razvitak" itd. – u vrhovima Katoličke crkve imaju poprilično različito značenje nego u građanskoj politici.

Naravno da prerano isticanje "papabilnih" kandidata nema nikakvu realnu vrijednost. Štoviše, to zna biti dobra metoda da takvi kandidati "izgore" prije vremena. Često ne bude izabran ni onaj koji u konklav uđe kao "siguran" kandidat. Jedine iznimke u posljednjih stotinjak godina bili su Pacelli (Pio XII), Montini (sv. Pavao VI) i Ratzinger (Benedikt XVI).

Uostalom, očekuje se da će u sljedećem konsistoriju papa Frane imenovati "paket" novih kardinala, pa će među izbornicima (onima koji još nisu navršili 80) već dvije trećine činiti oni koje je on imenovao. Što je fiziološki neizbježno, u desetak godina bilo kojeg pontifikata.

Deficit zvanja

Pa ipak nijedan među posljednjim papama nije bio kopija prethodnika koji mu je pripremio kvorum u konklavu. Ako Frane na ikoga sliči, onda bi to bila kombinacija Pija XI i još više sv. Ivana XXIII.

Pape naime ne imenuju ni kardinalima ni biskupima samo one koji su im bliski po nazorima odnosno metodama. Biskupe imenuju među onima kojima neka zemlja raspolaže u svom kleru, a kardinale među takvim biskupima. S obzirom na deficit zvanja, zna to biti ajngemahtes, a ne krepka čorba. Baš kao i drugdje. Pametni pape nastoje imati što sposobnije biskupe i postići ravnotežu, jer pretjerano pretezanje jedne "strane" može biti podloga za raskol (u tom je pogledu predmet osobite pozornosti Katolička crkva u Njemačkoj).

Konklav, naravno, nije pred vratima. Nešto stariji pamtimo kako su se za smrt sv. Ivana Pavla II televizije svega svijeta naoštrile još potkraj prošlog stoljeća. Naime, još je Sveta 2000 godina bila u punom jeku kada su neke od glavnih svjetskih medijskih kuća već zakupljivale najgornje katove nekih rimskih zgrada (ono što se u Rimu zove "attico" a u New Yorku "penthouse"), po mogućnosti s terasom, odakle se dobro vidi Vatikan, kako bi imali realnu kulisu za svoje intervjue "kada bude čas" – tj. kada Papa umre i kada mu u konklavu budu birali nasljednika. Još od tada su vodeće televizijske tvrtke hvatale za rukave vatikanske dužnosnike, uključujući i visoke prelate, da bi bili sigurni kako će ih u ključnim trenucima imati na raspolaganju i pred kamerama, radi izravnog komentiranja bilo agonije, bilo sprovoda, bilo konklava u kojemu će se birati novi papa. U proljeće 2001 borba je ušla u novu fazu: bogatije tvrtke nisu štedjele novac kako bi se domogle najpovoljnijeg položaja. CBS News plaćao je pet godina 180.000 dolara mjesečnog zakupa za terasu hotela Atlante Star. Ne samo zato što ima više od 500 četvornih metara, nego zato što s nje puca dobar vidik na Svetog Petra, pa i na montažni dimnjak Sikstinske kapele (onaj iz kojega crni dim javlja da papa nije izabran, a bijeli da je izabran) – a ponajviše zato što se uz izvrstan zoom odande može snimiti ponešto i u samome papinskom stanu na posljednjem katu Apostolske palače. Ta morbidna utrka svjetskih glasila – ponajprije televizijskih – oko "pokrivanja" smrti i sprovoda još živog Pape i izbora njegova nasljednika dobila je svoj finale za uskršnje agonije sv. Ivana Pavla II 2005.

Papa Wojtyła im je dakle pet godina izmicao, prionuvši uza život unatoč sve težim bolestima. Dok sam nije bio spreman otići. Štoviše, "natjerao" ih je više puta da se utabore pod prozorima sveučilišne polikliničke bolnice Gemelli, odakle je sv. Papa nastavljao moliti i propovijedati dok bi ondje bivao hospitaliziran.

Pape su obolijevali, liječili se ili umirali kao i svi ini ljudi, ali se njihova bolest zadržavala u tišini unutar zidina palače, prvo Kvirinalske, pa Apostolske, upornije nego i u moskovskom Kreml'u. L'Osservatore Romano je službeno demantirao da Pio X ima makar prehladu samo nekoliko sati prije nego li je taj papa umro nakon teške bolesti. Za sv. Ivana XXIII bila je pripremljena operacijska sala u Vatikanu, ali on je umro prije planirane operacije.

Ljudska patnja

Sv. Ivan Pavao II bio je prvi papa koji je uopće išao u bolnicu na liječenje, ukupno deset puta, prvi papa koji je vjernicima osobno najavio da će biti operiran, prvi koji je pustio kamere i u svoju bolesničku sobu i u ambulantna kola. On sam je odlučio da i završna faza njegove bolesti bude javna i da komunikacijskim sredstvima izbliza izloži i svoju ljudsku patnju i svoje napore da njome ovlada, čak i svoje neuspjehe da opet progovori.

Očito da mu nije bilo bitno da mediji prate samo trijumfalne aspekte njegova pontifikata, milijunsku masu u Zagrebu i višemilijunsku u Manili, nego i one bolne, u prenesenu i doslovnom smislu te riječi.

Uostalom, sam papa Wojtyła je objasnio da neće odstupiti od svoje dužnosti uslijed bolesti, jer ni Krist nije sašao s Križa. Dakle, i trpljenje u bolesti je način nasljedovanja Isukrsta, da uporabimo termin Nikole Cusanskoga koji je u nas prenio Marko Marulić.

Ipak, Wojtyłin predstavnik za javnost Joaquín Navarro Valls, liječnik, ali i novinar i član Opusa Dei, savršeno mirno bi iznio neistinu kada je smatrao da cilj opravdava to sredstvo. Neistine je iz tog arsenala izbacio još Navarrov nasljednik, isusovac Federico Lombardi. Ni sada, koliko znamo, nema neistina, ali papa Frane je sam u tom pogledu nešto stidljiviji. Ne krije ali ni ne ističe. Eventualno spomene, kao usput. Tako je u nedavnom intervjuu rekao: "Do prije tri godine sam jeo sve. Sada, zbog akutnog divertikulitisa, smijem jesti pirjanu rižu, kuhani krumpir, ribu ili piletinu na žaru. Jednostavno, jednostavno, jednostavno…" Barem nešto dobro iz te dijete: očito nema dijabetes.

Bez obzira na karakter i stil pojedinog pape, papinsko tijelo u Katoličkoj crkvi funkcionira i kao sredstvo i kao simbol. Sv. Ivan Pavao II je vlastitim medijskim izlaganjem svoje bolesti naglašavao puninu svoga zastupanja Krista na Zemlji, te se i to mora uvrstiti u njegov način evangeliziranja uz korištenje svih dostupnih komunikacijskih kanala Globalnog Sela.

Papa Benedikt XVI pošao je od iste logike: da je papino tijelo u službi Crkve, a ne predmet privatnog prava. Njegov je zaključak naizgled suprotan zaključku njegova prethodnika: odrekao se petrovske službe kada je zaključio da to tijelo više ne može služiti onako kako je on smatrao da treba.

Benedikt XVI je otišao sam, pod višestrukim pritiskom. Podmetali su mu klipove, kao i svakom papi za koga znam, a on nije imao buldožerski karakter svog prethodnika. Čak su mu krali dokumente sa stola i prodavali novinarima spremnima platiti. Ipak, kap koja je prevršila čašu, bila je spoznaja da je slab na nogama, da ne bi mogao izdržati fizički putovanje u Brazil, na katolički Svjetski dan mladih 2013. Odrekao se službe i otišao, spektakularno, kružeći u helikopteru nad Vatikanom dok su ga tisuće odozdo snimale u nebesima.

Dakle, obojicu papa – i Wojtyłu i Ratzingera – vodila je ista logika: što bolje služi Crkvi?

Sv. Ivan Pavao II vjerovao je da primjer njegove mučne agonije služi kao utjeha onima koji ne mogu, a Benedikt XVI da bi njegovo oslabjelo tijelo bilo više na dugotrajnu smetnju (kao i ono Lava XIII, ali u doba kada su komunikacije bile ipak sporije), pa da je bolje prepustiti prostor snažnijemu i bodrijemu.

I Papino tijelo je Vatikan – u stanovitu, ne baš figurativnu smislu.

Pravo na mirovinu

Osiguravši svom tijelu pravo na mirovinu, ali bez prava na privatnost, Benedikt XVI je, s jedne strane, dokinuo tabu koji je sv. Ivan Pavao II izrazio riječima: "Nema mjesta za umirovljena papu". Ima – presudio je Benedikt XVI, gurnuvši umirovljenog papu u prikrajak.

Papa Bergoglio nije ni izbliza u situaciji u kojoj su bili sv. Ivan Pavao II, odnosno Benedikt XVI – ali starenje tijela uzima svoj danak. Prvo nenadana operacija kojom mu je skraćeno debelo crijevo, a sada akutni artritis koji mu je iz upotrebe izbacio bolno desno koljeno. Ništa kobno, ali dovoljno da počne postrojavanje među vatikanistima i prestrojavanje u Kuriji, i dalje uzrujanoj pošto je Frane teškom mukom uspio u nju uvesti nešto svog reda.

Guenois tvrdi da su se 25-26 ožujka, na inicijativu američkog isusovca o. Marka Masse, u Chicagu diskretno sastali neki kardinali i prelati iz svega svijeta. Nadbiskup Chicaga je kardinal Blase Cupich. Svrha sastanka je bila, piše Guenois: kako se koordinirati, fokusirati akcije "konzervativaca" protiv pape Frane. Nije posrijedi obrana Frane, nego njegove interpretacije svrhe i ciljeva Drugoga vatikanskog koncila (1962-1965). Ondje nazočan salezijanac kardinal Oscar Rodríguez Maradiaga (snažan Bergogliov promotor u prošlom konklavu i njegov glavni pomoćnik u temeljitoj reorganizaciji Rimske kurije) rekao je za američki National Catholic Reporter: "Ova opozicija Papi nastoji graditi zidove, vratiti se nazad, zauzimati se za staru liturgiju ili za stvari koje su prethodile II vatikanskom koncilu." O. Marra je dodao: "Želimo pokazati da je otpor papi Frani velikim dijelom otpor II vatikanskom koncilu."

Bitka se bije oko sinodalnosti, dakle o decentralizaciji odluka i odgovornosti koncentriranih u Rimu, o pretakanju sadašnje piramidalne strukture u paralelističku, decentraliziranu (što ne znači demokratičnost, nego policentričnost), te donekle deklerikaliziranu (uz veći, ali ne i presudan, udio vjernika laika, žena i muškaraca). Tema zasjedanja Biskupske sinode 2024 je upravo sinodalnost. Ne vjerujem da papa Frane ondje želi biti izočan.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
18. svibanj 2022 15:06