StoryEditor
Svijet75. GODIŠNJICA

U Trećem Reichu ne bi bilo Hajduka, a Slaveni bi bili sluge i robovi: evo kako bi Europa i Hrvatska izgledale da je Hitler 1945. pobijedio

9. svibnja 2020. - 15:19
Zločinački um koji je pokrenuo svjetski rat... I srećom po Hrvate, ga izgubio

Danas, kad čovječanstvo slavi 75. godišnjicu pobjede nad fašizmom, nije nezanimljivo okrenuti se načas “alternativnoj povijesti”: kako bi svijet danas izgledao da je te 1945. Hitler pobijedio?

O tome su knjige pisane. Taj imaginarni scenarij privukao je više autora koji su se poigrali idejom Hitlerove pobjede i više ili manje uvjerljivo opisali fantomski svijet koji bi nastao takvim ishodom Drugog svjetskog rata. Ovdje ćemo spomenuti samo dva, možda i najpoznatija uratka iz te kategorije.

Američki pisac znanstvene fantastike Philip K. Dick objavio je 1962. novelu “Čovjek u visokom dvorcu” (kod nas prevedena 2018.), prema kojoj je Amazon prije par godina producirao i istoimenu, vrlo gledanu seriju. U Dickovoj viziji sile Osovine dobile su Drugi svjetski rat i međusobno podijelile Ameriku: zapadni dio pripao je Japanu i zove se “Pacifičke Američke Države (PAD), istočni dio su zauzeli Nijemci, kao prekooceanski teritorij Trećeg Reicha, dok se u sredini nalazi “neutralna zona” pod imenom Države Stjenjaka (“Rocky Mountain States”).

Ne znamo jesu li Slobodan Milošević i Franjo Tuđman čitali ovu Dickovu SF-novelu, ali ova Dickova “neutralna zona” opako podsjeća na sudbinu koju su početkom devedesetih godina bili namijenili Bosni i Hercegovini, barem u smislu kako je to Tuđman formulirao pred suradnicima u Predsjedničkim dvorima 17. rujna 1991. godine: “Ja sam rekao (...): jedan dio Srbiji, jedan dio Hrvatskoj, a može ostati i muslimanska državica u sredini, ona povijesna zemljica Bosna...” (“Stenogrami o podjeli Bosne”, Kultura i rasvjeta, 2005., priredio Predrag Lucić).

Uglavnom, ako niste čitali Dicka, znate što je bilo u Bosni: baš u takav geopolitički kontekst Dick smješta svoju američku fabulu.

Između Orwella i Huxleyja

U toj fabuli Hitlerovo je zdravlje te 1962. već ozbiljno narušeno, a za moć se bore Himmler i Goebbels. Među Hitlerovim nasljednicima usput sazrijeva svijest da je podjela SAD-a bila pogreška, jer je nacistička tehnologija toliko superiorna japanskoj (među ostalim, Treći Reich pokreće kolonizaciju Marsa) da je grehota novim ratom protiv starih saveznika ne uzeti čitavu zemlju.
Takav siže omogućio je Dicku da fašističku Ameriku ocrta kao svojevrsni hibrid Orwellovih i Huxleyjevih distopija: sloboda govora, misli i djelovanja ne postoji, a vojska će smaknuti svakoga tko se ne pokorava volji režima.

Godine 1992., tri desetljeća nakon Dickove novele, pojavit će roman “Domovina” britanskog istraživačkog novinara i publicista Roberta Harrisa (kod nas preveden 1996.), koji radnju smješta u 1964. godinu: u Harrisovoj viziji Treći Reich je nakon pobjede u Drugom svjetskom ratu “progutao” velike slavenske države na istoku Europe (Poljsku, Ukrajinu, Bjelorusiju, Rusiju), dok ostatak Starog kontinenta čini zajednica europskih zemalja kojom koordinira opet Njemačka. Britanski premijer Churchill je pobjegao, a Hitler je s SAD-om potpisao primirje.

Hitler kod Harrisa slavi svoj 75. rođendan, a velikonjemački spokoj ometaju mu tek depeše s krajnjeg istoka Reicha, tamo oko Urala, gdje su poraženi sovjetski partizani organizirali gerilsku borbu, a ti komunistički banditi nerijetko izvode terorističke napade i usred Berlina. Paralelno s tim, među nacističkom omladinom Trećeg Reicha sve popularniji postaje jedan rock-bend iz Liverpoola, čudnog imena “The Beatles”.

Od Holokausta do Lebensrauma

I Dick i Harris, kao i svi drugi autori koji se bave fikcijom na temu “što bi bilo da je Hitler pobijedio”, već u startu imaju jedan tehnički problem koji prisilno obuzdava njihovu maštu. Hitler je, naime, ostavio vrlo uzak prostor slobode za zamišljanje takvih scenarija.

Stvar je u tome što je austrijski kaplar već 1925. u svom programatskom djelu “Mein Kampf” (“Moja borba”), pisanom 1923. i 1924. u zatvoru – gdje je služio kaznu zbog neuspjelog puča u Münchenu 1923. godine – vrlo precizno iznio vlastite postavke kako o antisemitizmu budućeg Trećeg Reicha, tako i o stvaranju “životnog prostora” (“Lebensraum”) za njemački narod i njemački imperijalizam.

Te su postavke kasnije postale temeljni principi nacističke ideologije, od kojih su mnogi oživotvoreni u praksi Drugog svjetskog rata – antisemitizam kroz Holokaust u okviru “konačnog rješenja”, a “Lebensraum” kroz teritorijalne aneksije i osvajačke pohode na druge države.

Čak i poraženi Hitler u velikoj je mjeri uspio provesti svoj antisemitski plan, pobivši šest od devet milijuna tadašnjih europskih Židova: dvije trećine ih je, dakle, likvidirao, a većina preostalih pred nacističkim je progonima izbjegla sa Starog kontinenta. Stoga nema prostora za literarno maštanje o sudbini “sinova Tore” da je Treći Reich poživio: Europa bi definitivno bila kontinent bez Židova.

Također, u Trećem Reichu ne bi bilo ciganske glazbe ni skupljača željeza, jer ne bi bilo Roma. Ne bi bilo ni gay parada, jer ne bi bilo živih homoseksualaca. Ne bi postojale umobolnice i domovi za invalide, jer bi sve umobolne i invalidne osobe bile pobijene, kako ne bi “kvarile rasnu čistoću i snagu”. U političkom smislu, ne bi bilo komunista, socijalista ni bilo kakvih ljevičara.

Reich bez Slavena

U religijskom smislu, ne bi bilo Jehovinih svjedoka.

Što se tiče druge kardinalne Hitlerove ideje, one o širenju “Lebensrauma”, ni tu ne treba velika mašta za projekciju o tome kako bi Europa izgledala da je Treći Reich 1945. pobijedio. U sklopu ideje “Drang nach Osten” (“Težnja prema istoku”), taj se njemački “životni prostor” u Hitlerovoj vizuri najvećim dijelom nalazio u slavenskoj istočnoj Europi, sve do Urala, pretežno na teritoriju tadašnjeg SSSR-a.

Iz toga jasno proizlazi da bi, nakon Židova i Roma, na udar Trećeg Reicha došli – Slaveni. Dijelom jer zauzimaju “Lebensraum”, dijelom jer po arijevskoj ideologiji i oni spadaju u “inferiorne rase”. Najžešće bi stradali Zapadni Slaveni (Poljaci, Česi), potom oni Istočni (Rusi, Bjelorusi, Ukrajinci), a i Južnima bi zakukala majka.

O tome čak postoje i vrlo precizni dokumenti u brojčanom smislu. Pritom mislimo na tzv. Generalplan Ost, plan njemačke nacističke vlade za kolonizaciju i germanizaciju srednje i istočne Europe, stvoren između 1940. i 1942. godine, koji je podrazumijevao genocide nad slavenskim narodima i etničko čišćenje golemih razmjera na teritorijima koje je Treći Reich okupirao u Drugom svjetskom ratu. Sudbina slavenskih naroda tim je dokumentom bila detaljno razrađena.

Tako je trebalo biti uništeno ili deportirano​ 80-85 posto Poljaka i 50-75 posto Čeha. Uništenje je bilo namijenjeno i za 50-60 posto Rusa u europskom dijelu SSSR-a, dok bi se daljnjih 15-25 posto deportiralo iza Urala, u Sibir. Što se tiče Ukrajinaca i Bjelorusa, po 25 posto njihove populacije bi se uništilo, dok bi se 30-40 posto (Ukrajinaca), odnosno 30-50 posto (Bjelorusa) deportiralo.

Ovdje možemo notirati da je u slučaju Ukrajine i Bjelorusije dio svojih planova Hitler ostvario u potpunosti: u Drugom svjetskom ratu obje su zemlje (tada republike SSSR-a) izgubile po 25 posto populacije, baš kako je Hitler i odredio.

Uz to, postojali su i razrađeni nacistički planovi prema kojima se kroz uskraćivanje opskrbe živežnim namirnicama trebalo glađu ubiti još desetke milijuna Slavena u tim zemljama. Preživjeli bi bili sluge i robovi Trećeg Reicha.

’Hrvati će biti uz nas’

Stvari bi po Zapadne i Istočne Slavene bile još i kudikamo teže da im u pomoć – pruživši žestoki otpor Hitleru na Balkanu – nisu pritekli Južni Slaveni, osobito oni u tadašnjoj Jugoslaviji.

Ne mislimo pritom samo na partizansku borbu 1941.-1945., koja je Hitlera nagnala da više divizija izvorno namijenjenih Istočnom frontu prebaci u Jugoslaviju, nego i na državni udar 27. ožujka 1941. u Beogradu protiv kraljevske vlade Cvetković-Maček, koja je dva dana ranije pristupila Hitlerovu Trojnom paktu (puč je izvela grupa kraljevskih oficira nakon velikih narodnih demonstracija protiv pristupanja paktu, uz parole “Bolje rat nego pakt” i “Bolje grob nego rob”), koji je Hitlera primorao da na mjesec dana odloži predviđenu operaciju “Barbarossa”, odnosno napad na SSSR.

O tome svjedoči dokument koji je 1945. pronađen u arhivama Trećeg Reicha, pod naslovom “1746-PS – Zapisnik konferencije o situaciji u Jugoslaviji”, a koji se odnosi na hitni sastanak u Berlinu što ga je, odmah nakon državnog udara u Beogradu, Hitler održao s drugim vođama Trećeg Reicha (taj dokument je pročitan na poslijeratnom Nürnberškom procesu kao dokazni materijal):

“Führer opisuje situaciju u Jugoslaviji nakon državnog udara. Izjavljuje da je Jugoslavija nesiguran faktor (...) u pogledu operacije ‘Barbarossa’. Da je do obaranja jugoslavenske vlade došlo za vrijeme operacije ‘Barbarossa’, posljedice toga za nas bi bile mnogo ozbiljnije. Führer je odlučan (...) da se izvrše sve pripreme kako bi Jugoslavija bila uništena vojnički i kao država. (...) Očekuje se da će Hrvati biti na našoj strani kada mi napadnemo. Oni će dobiti odgovarajući tretman, kasnije autonomiju, u vezi s ovom akcijom. Rat protiv Jugoslavije bit će očigledno veoma popularan u Italiji, Mađarskoj i Bugarskoj, pa će ove zemlje dobiti obećanja za teritorijalna proširenja: Italija – Jadransko more, Mađarska – Banat, a Bugarska – Makedoniju. (...)

Beograd spasio Moskvu

U vezi s čitavom ovom situacijom odlučujem da operacija ‘Barbarossa’ ima biti odložena za četiri tjedna.”

Naravno, sve spekulacije o tome “što bi bilo da je bilo” su upravo to – spekulacije. Ali nije isključeno da su upravo ta četiri tjedna Hitleru nedostajala da operaciju “Barbarossa” okonča onako kako je izvorno zamislio, dakle prije ruske zime. A s obzirom na to da je i s tim “kašnjenjem zbog Jugoslavije” svejedno već početkom prosinca stigao pred vrata Moskve, Lenjingrada i Rostova, sasvim je moguće da bi bez tog kašnjenja Hitler uspio u naumu da do kraja 1941. ovlada Istočnim frontom.

U tom slučaju bi se, naravno, i druge stvari drukčije odvile, pa Italija vjerojatno ne bi 1943. kapitulirala, te bi Dalmacija i Istra i nadalje ostale pod vlašću fašističkog Rima.

Iz ovog Hitlerova dokumenta razabire se da je pri napadu na Jugoslaviju očekivao podršku Hrvata (u čemu se prevario, jer je više Hrvata otišlo u partizane nego u ustaše), koju bi nagradio određenom “autonomijom”, iz čega neki krugovi hrvatske ekstremne desnice i danas zaključuju kako bi Hrvatima u Trećem Reichu bilo bolje nego što im je bilo u socijalističkoj Jugoslaviji.

No takve teorije padaju u vodu već uvidom u sljedeću Hitlerovu rečenicu, iz koje se vidi da bi čitavo Jadransko more (Dalmacija, Kvarner, Istra) pripalo Italiji, čime bi Hrvatska ostala bez svojih najvitalnijih dijelova.

Uostalom, ni dva mjeseca nakon ovog berlinskog sastanka u Rimu je potpisan ugovor o određivanju granica između Italije i Hrvatske (“Rimski ugovori”), kojim je Italija anektirala Dalmaciju od Splita do Novigradskog mora, sa zaleđem do Zrmanje i Drniša, i gotovo sve dalmatinske otoke (osim Brača, Hvara i otoka dubrovačkog primorja), Sušak sa zaleđem i svim otocima Hrvatskog primorja (osim Paga), te šire područje Boke kotorske (na kojem živi najveći dio crnogorskih Hrvata).

U toj tvorevini, naravno, ne bi bilo ni Hajduka. Odnosno, to bi bio tuđinski klub sastavljen od talijanskih doseljenika u Split i Dalmaciju, te eventualno od pokojeg domaćeg izdajnika. Hrvatski jezik bi nestao, baš kao i stara hrvatska imena, jer bi se preživjeli splitski i dalmatinski Hrvati zvali Giovanni, Giuseppe, Paolo i Arigo.

Čak i u slučaju da bi Italija ipak 1943. kapitulirala, u Trećem Reichu Jadransko more nikako ne bi pripalo Hrvatskoj, jer je s tim jadranskim ambicijama u redu iza Italije nestrpljivo cupkao još jedan Hitlerov saveznik – Mađarska. Od hrvatskih teritorija, Mađarska je od Hitlera 1941. dobila Međimurje, ali je htjela mnogo više.

O tome svjedoči razgovor koji je tog istog 27. ožujka 1941., odmah nakon puča u Beogradu, Hitler imao s mađarskim ambasadorom u Berlinu, koji je Führeru prenio zahtjev svoje vlade – odnosno tadašnjeg regenta Miklósa Horthyja – da u slučaju razbijanja Jugoslavije Mađarska dobije izlaz na hrvatsku obalu.

Hitler je odgovorio kako su mu “poznate mađarske želje da dobije izlaz na Jadransko more, što je naročito drago srcu regenta Horthyja, no to je pomalo škakljiv problem zbog Talijana. Ali, Njemačka će pomagati mađarske ambicije”.

Talijanski Kurta i mađarski Murta

Prema tome, kako vidimo, čak i da su Talijani u Trećem Reichu “ispali iz trke”, našim morem i obalom zavladali bi Mađari, po staroj poslovici: “Sjaši rimski Kurta, da uzjaše peštanski Murta”.

U tom raspletu Hajduk bi bio podružnica Ferencvárosa, za njega bi nastupali mađarski doseljenici i pokoji domaći izdajnik, a preživjeli Splićani i Dalmatinci zvali bi se Attila, Miklós, Árpád i István.

Srećom, Hitler je 1945. izgubio rat pa se ni jedna od ovih domoljubnih opcija nije ostvarila. Umjesto toga, Splićani i Dalmatinci su idućih 45 godina proveli u besprizornoj diktaturi Titove Jugoslavije, u kojoj su morali zadržati i hrvatska imena i Jadransko more, i u kojoj je Hajduk bio proganjan i šikaniran od prvog do zadnjeg dana te tvorevine, pa zato nikad ništa nije osvojio sve do demokratskih promjena 1990. godine, kada prestaje “alternativna povijest”, a počinje stvarna historija slavnog roda horvatskoga.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
19. lipanj 2021 16:22