StoryEditor
Svijetsve u ime naroda

Trump nije ni prvi ni posljednji populist, ali će se pamtiti kao jedan od rijetkih koji je jurišao na institucije i demokraciju iz pozicije vlasti

7. siječnja 2021. - 15:29
Donald TrumpMandel Ngan/AFP

Svatko kome je demokracija na srcu sa zebnjom je gledao događanja na američkom Capitol Hillu u srijedu navečer po našem vremenu.

Jer, ono što se ondje zbivalo, sa svim onim prizorima koje smo posljednji put vidjeli ispred beogradske Skupštine, nemoguće je svesti na "navijački" izbor Joe Biden ili Donald Trump. Problem je puno dublji, tema puno ozbiljnija.

Vidjeli smo pokušaj udara na legalne demokratske procese, i to u zemlji koja tradicionalno "izvozi demokraciju" i periodično dijeli lekcije čitavom svijetu o ljudskim pravima i stanju demokracije.

Ujedno, nasilni upad u Kongres je i nekakva kulminacija uspona populizma posljednjih godina koji se pretvorio u jedan od većih izazova funkcioniranju predstavničke demokracije.

Istina, taj trend nije od jučer. Još 1969. u uvodniku zbornika o populizmu Ghita Ionescu i Ernest Gellner su konstatirali: "Sablast kruži svijetom: sablast populizma", parafrazirajući poznatu rečenicu Marxa i Engelsa.

Populisti nastupaju "u ime naroda", najčešće nemaju zaokruženu ideologiju ili program, ali zato se busaju u vlastito poštenje i moralnost, po potrebi spajaju i elemente "desnih" i "lijevih" politika, kritiziraju "korumpirane elite"... Kud ćete više?!

Naravno, nisu takve politike pale s Marsa, one su i reakcija na rutine sustava, odnosno na partitokratske, samodovoljne modele vladavine stranačke demokracije koji tzv. malog čovjeka s njegovim problemima svisoka upućuje u labirinte državne birokracije, dok istodobno - ako i sami nemamo neku vezu pa čekamo u svim tim redovima - čitamo o pogodovanju pri dodjeljivanju poslova koji se financiraju novcem poreznih obveznika, pa o "uhljebljivanju" stranačkih zaslužnika, njihovih obitelji i prijatelja...

image
Spencer Platt/AFP

Populizam bolje funkcionira kad je u oporbi, kad treba napadati on je na "svom terenu", no kad je u poziciji vlasti, često se raspline i ostane "bez municije". Jer, kao što rekosmo, obično nema koherentnog i svjetonazorski jasno prepoznatljivog programa. Ali zato zna što ne valja i bučno kazuje što bi trebalo mijenjati, ukinuti, sankcionirati...

Problem po demokraciju nastaje kad se političari na populistički pogon toliko užive u svoju ulogu jedinog reprezentativnog predstavnika naroda da ne mogu zamisliti svoju smjenu! A upravo je smjenjivost vlasti na demokratskim izborima jedna od ključnih odrednica demokratskog sustava.

Baš kao što je, kao kandidat u pohodu na Bijelu kuću, dovodio u pitanje tadašnju vlast, tako sada, iako prvi čovjek američke vlasti, dovodi u pitanje izbore koji mu više ne osiguravaju ostanak na poziciji moći.

I tako je Trump odlučio ne priznati poraz na predsjedničkim izborima i gotovo. Pritom je nahuškao dio svojih pristaša da okupiraju Capitol Hill, a kad je vidio da je vrag odnio šalu, pozvao ih je da se raziđu, iako im je pritom, unatoč vandalizmu i oskrnjivanju institucije američke demokracije, komplimentirao ("Vi ste posebni"), poručivši kako i dalje ne priznaje rezultate izbora.

Kako će čitava priča završiti, tek ćemo vidjeti, no jasno je da je Trump, a to je najopasnije u svemu ovome po demokraciju, umjesto pokretanja moguće demokratske debate o izbornom sustavu za neke buduće izbore, odabrao put koketiranja s pučizmom i nasiljem.

Jasno, ne treba se odmah zalijetati s površnim i politiloški neutemeljenim kvalifikacijama trumpizma koje bi u sebi sadržavale riječi nacizam i fašizam.

"Možda bi se moglo reći da je Trump udaljen od klasičnog fašizma isto onolilko koliko su pokreti 'Zauzmimo Wall Street', 'Revoltirani' i 'Noć na nogama' udaljeni od komunizma iz stoljeća ranije", kako je to, doduše prije pohoda na Kongres, konstatirao Enzo Traverso, autor knjige "Nova lica fašizma".

image
Spencer Platt/AFP

Populizam, naravno, nije uvijek samo desni (i ne napada samo, primjerice, migrante kao dežurne krivce za nezaposlenost na Zapadu), ima ga i na ljevici (hajka na kapital i poduzetništvo; kod nas takvo što gledamo u izvedbi Radničke fronte), poznajemo već i "zeleni populizam"; no zbog aktualnih događanja u SAD-u zgodno je podsjetiti kako moderni politički populizam – potječe upravo iz Amerike.

Populizam je prije svega bio pokret američkih farmera 1890-ih godina, koji je zaprijetio da će uzdrmati, Miroslav Škoro i ekipa bi rekli duopol, republikanaca i demokrata. No, People's Party je imao prethodnicu u Andrewu Jacksonu i njegovoj kampanji protiv "moći novca", zbog čega su ga prozvali "kraljem rulje"; kao i u osnivanju Pokreta neznalica koji se poslije prekrstio u Američku stranku...

Tadašnji su populisti udarali na "plotokrate, aristokrate i svu ostalu gamad", a brojni analitičari ukazuju kako neki njihovo ondašnji slogani neodoljivo podsjećaju na one koje je koristio pokret "Zauzmimo Wall Street"...

I zato njemački politolog, profesor na Sveučilištu Princeton Jan-Werner Müller u svojoj knjizi "Što je populizam?" s pravom ukazuje: "Da je 1896. uspjela predsjednička kandidatura Williama Jennigsa Bryana, 'dičnog pučanina', politička je povijest SAD-a mogla krenuti drugim smjerom"...

Populisti su, naime, tada pozivali i na reformiranje izbornog sustava, porezne politike, u čemu suštinski nema ništa loše. Uostalom, neke njihove zahtjeve implementirali su u svoju praksu kasnije i republikanci i demokrati. Opasno je kada se pritom koriste metode koje ugrožavaju i višestranačje i tuđa prava, kad se traže "prečice" u kojima bi mogla stradati – demokracija.

S tom se vatrom ovih dana igra i Trump.

image
Spencer Platt/AFP
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

27. veljača 2021 10:45