Kanada i Sjedinjene Američke Države desetljećima su predstavljale neke od najstabilnijih i ekonomski najpovezanijih zemalja partnera u svijetu. Tako je barem bilo dok Donald Trump u stilu slona u staklarni nije ušetao u ovu prilično idiličnu priču. Zbivanja koje je inicirao u posljednje dvije godine trajno su narušila koncept slobodne trgovine u Sjevernoj Americi i nekadašnje susjede iz win-win idile gurnuli u stanje trajne anksioznosti. A nedavnim ponovnim uvođenjem jednostranih carina od strane Washingtona uslijedio je protekcionistički val koji je doveo i do otvorenog carinskog rata.
Nakon što su nedavni trodnevni pregovori u Washingtonu propali, Sjedinjene Države uvele su čak 50-postotne carine na kanadsku robu vrijednu oko 20 milijardi dolara – od hokejaških palica i građevinskoga materijala pa do žestokih pića i tekstila. Riječ je o povijesnom presedanu jer je Washington prvi put u 80 godina posegnuo za člankom Zakona o carinama iz davne 1930., koji predsjedniku dopušta uvođenje pristojbi kada utvrdi da druga država diskriminira američku robu. Kanadski premijer Mark Carney odgovorio je također oštro: nove carine nazvao je "posve pogrešnom procjenom", okrivivši za slom pregovora neekonomske i nepravedne zahtjeve Trumpove administracije, te najavio da će Kanada od 8. rujna uzvratiti jednako bolnom tehnikom "dolar za dolar". Protumjere će, obećao je, obuhvatiti čelik, mliječne proizvode, kućanske aparate, poljoprivrednu opremu, celulozu, papir i elektroniku. Na novinarsko pitanje je li ovo trgovinski rat između nekadašnjih najuzornijih poslovnih partnera na svijetu, Carney je bio nedvosmislen: "U ratu ste onda kad vas napadnu. A mi smo napadnuti."
Prvi okidač carinskog rata bila je svojedobna odluka američke administracije pod vodstvom Donalda Trumpa početkom lanjske godine o nametanju općih i sektorskih carina na brojnu kanadsku robu. SAD je opravdao ove mjere spregom različitih razloga: neki od njih ciljali su smanjiti deficit i robni disbalans štiteći domaću industriju čelika, aluminija i američku automobilsku industriju, no u trgovinsku pregovaračku retoriku Washington je ubacio i posve bizarne optužbe, kao što su recimo one za šverc fentanila. Carinama se tako neko vrijeme mahalo kao polugom pritiska na Otawu radi pojačavanja granične kontrole.
Trump je već na dan svoje inauguracije potpisao memorandum kojim je tražio procjenu nezakonitih migracijskih i narkopravaca iz Kanade, Meksika i Kine, pa su carinske mjere služile kao pokriće MAGA opsesija.
Iako Sporazum SAD-Meksiko-Kanada (CUSMA/USMCA) i danas pruža pravni okvir koji štiti dio trgovine od međusobnih carina, Washington je kroz iznimke i dopunske tarife (npr. 50% na čelik i aluminij, 25% na automobile te jednako visoke tarife na drvnu građu i poljoprivredne proizvode) znatno narušio dugogodišnji režim.
Središnja banka Kanade procjenjuje da carine i visoka razina poslovne nesigurnosti trajno smanjuju razinu potencijalnog kanadskog BDP-a. Očekivani rast BDP-a već je usporio na razini ispod 1,5%, a trend će se očito dodatno pogoršati. Smanjene su i strane izravne investicije jer multinacionalne tvrtke odgađaju sve kapitalne projekte u Kanadi do razjašnjenja ove bizarne situacije. I kanadsko tržište rada trpi strukturne potrese: dok sektori izloženi carinskim udarima gube radna mjesta, blagi rast zaposlenosti bilježi se samo u sferama usmjerenim na domaće tržište ili alternativna izvozna tržišta.
Iako je američko gospodarstvo znatno veće i manje ovisno o Kanadi nego obratno, američki potrošači i prerađivačka industrija također trpe opipljive posljedice Trumpova mahnitanja. Carine na kanadski aluminij, čelik i drvnu građu direktno podižu troškove gradnje nekretnina i proizvodnje u SAD-u. Uz to, američki izvoznici u sferi poljoprivrede i mehanizacije gube udjele na kanadskome tržištu u korist europskih i azijskih konkurenata. Nakon prekida bilateralnih pregovora u kolovozu 2026., gospodarski i politički odnosi dviju zemalja ulaze u fazu povećane neizvjesnosti.
Vjerojatno sad slijedi dugotrajni rat međusobnim iscrpljivanjem: carine bi mogle ostati na snazi godinu ili dvije, pri čemu bi se Kanada mogla sve više preusmjeravati na politiku "Kupuj kanadsko" i na ubrzano sklapanje trgovačkih partnera s Europskom unijom i indo-pacifičkim zemljama, pa i Kinom. U tom scenariju krovni BDP Kanade ostat će trajno manji i do 1,5 posto u odnosu na predcarinsko razdoblje, no i američki potrošači plaćat će više cijene sirovina, a integrirani opskrbni lanci će propadati ili se preslagivati unutar državnih granica.
Ako pritisci američkih industrijskih lobija i rastezanje kanadskog proračuna primoraju obje strane na ponovno sjedanje za stol, analitičari procjenjuju da bi SAD mogao ublažiti opće carinske tarife u zamjenu za kanadsko prihvaćanje strogih uvoznih kvota za čelik i automobilski sektor. To bi donekle moglo dovesti do djelomičnog oporavka trgovine, no prijašnje razine povjerenja i integracije dviju ekonomija teško će se ikad više vratiti. Kompanije će trajno uračunati politički rizik posla sa SAD-om u svoje poslovne modele, a i obrnuto.
U najcrnjem scenariju, eskalacija carinskog rata Kanade i SAD-a mogla bi dovesti do potpunog pucanja regionalnog sporazuma o trgovini i do primjene općih pravila Svjetske trgovinske organizacije (WTO). Posljedice koje će tad uslijediti bile bi ozbiljan šok za vrijednost kanadskog dolara, dovele bi i do sigurnog skoka nezaposlenosti u proizvodnim regijama Ontarija i Quebeca, te do značajne recesije u cijeloj Kanadi. SAD bi se također mogao suočiti s ozbiljnijim poremećajima u opskrbi energijom i teškim sirovinama te s rastom inflacije u automobilskoj industriji.
U svakom slučaju, carinski rat između Kanade i SAD-a označava kraj ere u kojem se sjevernoamerička ekonomska integracija uzimala kao standard i zdravo za gotovo. Pokazalo se da čak i najčvršća savezništva mogu postati žrtve domaćih protekcionističkih politika, te da grlata obrana "vlastitih interesa" i paradni nacionalizam može u nepovrat srušiti itekako opipljive i dugogodišnje zajedničke interese, a u kojima su sastavni dio i oni vlastiti.
Dok SAD pod vizionarskom palicom Donalda Trumpa pokušava reindustrijalizirati svoj teritorij sirovim pritiskom na susjede, Kanada je primorana na bolnu i skupu diverzifikaciju svoga gospodarstva. Riječju, pobjednika u ovom sukobu nema: kratkoročno deblji kraj izvlači Kanada zbog svoje ekonomske ovisnosti, ali dugoročno SAD gubi puno više – vjerodostojnost, pouzdanog partnera i stabilnost vlastitog industrijskog ekosustava.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....