StoryEditorOCM
SvijetDigitalni kapitalizam

Trojica hrvatskih znanstvenika objavila knjigu kojom prokazuju nekontroliranu moć najvećih tehnoloških kompanija - Googla, Applea, Facebooka Amazona i Microsofta

Piše Damir Pilić
2. listopada 2021. - 18:48

Trojica naših društvenih znanstvenika – sociolozi Paško Bilić i Toni Prug te filozof Mislav Žitko – upravo su kod britanskog izdavača Bristol University Press objavila knjigu „Politička ekonomija digitalnih monopola” („Political Economy of Digital Monopolies”), u kojoj prokazuju golemu i nekontroliranu moć današnjih IT divova, analiziraju bit digitalnog kapitalizma i predlažu kako ga učiniti korisnijim za društvo.

Kao što su knjigu pisali zajedno, tako su i na novinarska pitanja dali kolektivne odgovore.

Tko su digitalni monopolisti u svijetu? Kolika je njihova realna moć nad nama? Trebamo li se plašiti akronima GAFAM?

- Akronim GAFAM katkada se koristi na tržištima kapitala za pet najvećih tehnoloških kompanija - Google, Apple, Facebook, Amazon i Microsoft - koje dominiraju svjetskim tržištima. Njihovi ukupni prihodi u 2019. bili su gotovo 900 milijardi američkih dolara, a tržišna kapitalizacija početkom 2020. gotovo pet bilijuna USD. Za usporedbu, godišnji BDP Nizozemske u 2019. iznosio je 909 milijardi američkih dolara.

Moć GAFAM-a odnosi se prije svega na dominaciju nad različitim aspektima digitalnog poslovanja, nad javnom komunikacijom i svakodnevicom za koje pružaju infrastrukturnu podršku. Većina se suvremenih digitalnih aktivnosti na ovaj ili onaj način oslanja na usluge i proizvode tih pet kompanija: pretraživanje interneta, društveno umrežavanje, operativni sustavi za računala i pametne telefone, online trgovina, trgovina mobilnim aplikacijama, računarstvo u oblaku itd. No, one nisu iznimka, već su izraz tendencije tržišta u kapitalizmu da stvara oligopole i monopole, posebno u digitalnoj sferi.

U knjizi iznosite društveno štetne postupke IT divova: neplaćanje poreza, monopolsko ponašanje, dezinformacije, distribucija govora mržnje, zloupotreba privatnosti i nadzora... Što od toga smatrate najštetnijim?

- Ovisi na što se u danom trenutku fokusiramo kao građani i kao kritičari digitalnih monopola. Popisu bi se trebale dodati i prekarne pozicije brojnih radnika platformi i općenito radnika u digitalnoj industriji koji obavljaju ključne funkcije: od uređivanja sadržaja na Facebooku, sklapanja hardvera za Apple, do rada u Amazonovim skladištima. Zbog naših raznolikih specijalizacija i znanstvenih interesa, u knjizi smo nastojali obraditi ekonomske, političke, pravne i društvene posljedice.

Većinu tih problema često se u regulatornom smislu pokušava rješavati ˝sektorski˝ pa se tako govori o regulaciji tržišnog natjecanja iz ekonomske perspektive ili o regulaciji slobode govora i medijskog pluralizma iz sociološke i medijske perspektive. Te se domene rijetko promatraju zajedno. Mislimo da je prednost našeg pristupa u tome što nastojimo sve te probleme promatrati integrirano, kao posljedice specifičnog poslovnog modela koji se temelji na prikupljanju, obradi i prodaji podataka korisnika digitalnih usluga s profitnim ciljem.

U knjizi koristite marksistički pristup. Kakav je u Britaniji i zapadnoj Europi odnos prema marksizmu?

- U zapadnoj Europi marksistički pristup ima svoje mjesto, svoju parcelu unutar intelektualnog polja, iako je također nesumnjivo da mainstream ekonomska istraživanja, kao i političke rasprave polaze od sasvim drugih pretpostavki. Stvari su se donekle promijenile posljednjih godina, vidimo rasprave o nejednakostima, zajamčenom dohotku, klimatskim promjenama, no većina toga teško izlazi iz okvira tradicionalne europske socijaldemokracije.

U Hrvatskoj, kao i u drugim postsocijalističkim zemljama, dominirale su fraze o totalitarnom karakteru marksizma, što je stvorilo dojam da je predmet o kojem je marksizam govorio apsolviran, dok ga nije vratila sama stvarnost u obliku globalne ekonomske krize. U svakom slučaju, nastojali smo se usredotočiti na političke i ekonomske uvjete nastanka platformskog kapitalizma, za što su marksistička kritika i njezin način analize gotovo nužni. Također, s druge strane, željeli smo vidjeti kako se taj okvir nosi sa suvremenim fenomenima, jer se često drži da je marksizam valjan opis 19. stoljeća, ali neupotrebljiv za 21. stoljeće.

I kako je Marx prošao na tom testu?

- Knjiga pokazuje, suprotno uobičajenim predodžbama, da Marxov pristup političkoj ekonomiji danas može biti samo još značajniji nego prije, da prodornije i temeljitije objašnjava ono što nam se događa u digitalnoj ekonomiji.

Dakle, niste zbog Marxa imali problema s nalaženjem izdavača u inozemstvu?

- Što se tiče odnosa prema izdavaču, nije bilo nikakvih problema u korištenju marksističkog pristupa. Štoviše, baš zbog toga nam je i ponuđen ugovor, jer smo temu digitalnih monopola i digitalnih platformi promatrali iz inovativne perspektive.

Po čemu se razlikuje vaš pristup i koje su njegove prednosti?

- Ključna je metoda analize. Svi se elementi proizvodnje, pa tako i tehnologija, uvijek pojavljuju u društvenim i ekonomskim oblicima koji definiraju međusobne odnose aktera. Primjerice, proizvodi rada pojavljuje se u obliku robe. Roba se proizvodi s profitnom motivacijom i tržišno distribuira, ovisno o kupovnoj moći korisnika. No, velik dio bogatstva proizvodi se kao javno bogatstvo kojem je cilj izravnije adresiranje potreba stanovništva. Troškovi takve proizvodnje planiraju se budžetom, a proizvodi se alociraju po kriterijima potreba - bolesni se liječe, mladi educiraju, o starijima se skrbi, znanstvena se istraživanja financiraju - ili su besplatni svima u trenutku korištenja, kao npr. digitalni proizvodi i usluge javnog sektora, sportski i drugi javni prostori.

Takva proizvodnja nije kapitalistička, a njezin proizvod nije roba, već razni oblici javnog bogatstva. Bez toga razvoj GAFAM kompanija ne bi bio moguć: upravo državnim ulaganjima SAD-a i drugih najbogatijih država razvijene su gotovo sve ključne digitalne tehnologije, od čipova, posebnih algoritama, korisničkih sučelja do umrežavanja. Mainstream ekonomski pristup sve oblike drugačije proizvodnje vidi kao tržišne greške, iznimke koje postoje jer u tim sferama profitno-tržišna proizvodnja ne može funkcionirati dovoljno dobro. Mi pokazujemo da se radi o različitim, u znatnoj mjeri isprepletenim načinima proizvodnje. Profitno-tržišna proizvodnja nije „prirodno” stanje stvari, njezine iznimke nisu rezultat tržišnog neuspjeha, već su svi načini proizvodnje rezultat razvoja društvenih oblika sa znatnim utjecajem političkih odluka. Nema čiste ekonomije, svaka je ekonomija politička u određenoj mjeri.

image
Paško Bilić
 
Darko Tomaš/Cropix

Koje su specifičnosti digitalnih monopola u kapitalizmu, u odnosu na druge monopole?

- Formiranje društvenih oblika nužno je za funkcioniranje privatne i javne imovine. Bez pravnih akata koji određuju društveno-ekonomske oblike i odnose te bez pravnih institucija potrebnih za njihovo provođenje, suvremeni različiti načini proizvodnje nisu mogući. To je posebno naglašeno kod digitalnih proizvoda. Isti softver može biti roba (MS Windows) i javno bogatstvo (Free Software i Open Source). Njihove društvene oblike razlikuje pravna licencija koju postavi proizvođač. Slične uvide nalazimo i u mainstream raspravama teoretičara prava, poput primjerice Katharine Pistor na Sveučilištu Columbia. Digitalni monopoli su specifični jer prodiru svuda zbog sveprisutnosti digitalnih usluga, šireći i multiplicirajući negativne aspekte. Pozitivni potencijali u trenutnom modelu ostaju gotovo potpuno neiskorišteni.

Kako su brojne usluge koje pružaju tehnološki divovi za krajnje korisnike besplatne, na koji način te tvrtke izvlače višak vrijednosti?

- Naplaćuju se preko oglasa. Oglasi su trošak proizvođača koji ulazi u cijenu prodane robe. Stoga je sva novostvorena vrijednost u prodanom finalnom proizvodu, dok su oglas i oglasna platforma troškovi plasiranja finalne robe. Model dolazi još iz tiska, s televizije i radija, koji su se potpuno ili djelomično financirali prihodima od oglasa. Ono što razlikuje digitalne oglasne platforme jest preciznije podešavanje ciljanih oglasa po interesima korisnika platformi. U pozadini besplatnog korištenja odvija se nevidljivo prikupljanje i kolanje ogromne količine raznolikih podataka o našem korištenju platformi i drugih digitalnih usluga. Ti podaci su sirovina koju digitalne platforme obrađuju kako bi proizvele ciljane oglase s kojima dosežu do drastično većeg broja ljudi. To rade preciznije i drastično jeftinije nego „stari” mediji.

U knjizi postavljate intrigantno pitanje: „S obzirom na nominalno konkurentski karakter razvijenih ekonomija, zašto postoji jedinstveno poduzeće za društveno i gospodarski važne funkcije poput pretraživanja weba, društvenih mreža i internetske maloprodaje?” Koji je vaš odgovor?

- Dok je tendencija k oligopolu, odnosno monopolu strukturalna karakteristika koja proizlazi iz logike tržišnog natjecanja - jer se svaki proizvođač, bez obzira na uobičajenu retoriku, želi riješiti konkurencije - digitalna sfera joj je posebno podložna. Podaci koje o svojim korisnicima monopolni giganti prikupljaju i monetiziraju su, kvantitativno gledano, bez presedana u povijesti čovječanstva. Sjedinjenim Državama i institucijama u kojima SAD ima važnu ulogu odgovara što se radi o mahom američkim kompanijama jer mogu iza zatvorenih vrata dogovarati pristup takvom zlatnom rudniku podataka. Koristi su sigurnosne i ekonomske prirode, ali i bihevioralne, u smislu stavova i nagnuća koje izražavamo na društvenim mrežama i drugim digitalnim tragovima koje svakodnevno ostavljamo. Postoji cijelo područje psiholoških učinaka digitalnih monopola koje je jedva dotaknuto, iako je ključno za potpuno razumijevanje digitalnih platformi.

Navodite da tvrtke GAFAM zbog svojih postupaka filtriranja i obrade podataka predstavljaju prijetnju demokratskim procesima?

- Većina građana u brojnim zemljama svijeta sve manje se oslanja na tradicionalne medije i čitanje plaćenih internetskih portala. Odabir i selekcija vijesti sve se više prepuštaju digitalnim posrednicima poput Facebooka, često preko neprovjerenih i nepouzdanih izvora. Dodatno je problematično što društvene mreže u svrhu preciznijega grupiranja koje omogućava preciznije oglašavanje korisnike usmjeravaju na polarizirajući sadržaj, ili sadržaj koji podržava njihova stajališta, a da ih ne izlaže drugačijim mišljenjima i perspektivama. Takvo mentalno zarobljavanje korisnika direktni je rezultat poslovnog modela koji ne prepoznaje druge zadaće medija na koje se suvremena demokratska društva oslanjaju.

Drugi je problem slabo regulirani tzv. digitalni otisak, skup podataka o lokaciji s koje se platforma koristi, vremenu korištenja platforme, datumu rođenja, spolu, emocionalnim stanjima, potrošačkim preferencijama itd. Treći je problem da ulaganje u internetsko oglašavanje u većini zemalja raste, ali je najvećim dijelom „zarobljeno” od strane dviju dominantnih platformi. Prema našim procjenama, u većini zemalja Europske unije na Google i Facebook otpada između 50 i 75 posto cjelokupnog ulaganja u internetsko oglašavanje. To posljedično znači manje novca na raspolaganju drugim medijima i manje novca za novinarstvo, čiji se standardi publiciranog sadržaja srozavaju. Bazirani u SAD-u, bez pravne i fizičke prisutnosti u zemljama u kojima ostvaruju profite, digitalni divovi tako slabe mehanizme na kojima počivaju demokratsko upravljanje i demokratska javna sfera.

image
Mislav Žitko
Darko Tomaš/Cropix

Ističete da bogatstvo stvoreno tehnološkim inovacijama ostaje u privatnim rukama, iako su te inovacije u ranim fazama razvoja financirane javnim ulaganjima, što „dovodi do iskrivljene raspodjele rizika i koristi između javnih i privatnih interesa”. Kako ispraviti tu „iskrivljenu raspodjelu”?

- Jedan je od glavnih razloga uspjeha američkih kompanija značajno državno ulaganje u znanost i tehnologiju na kojoj se temelje komercijalne usluge i proizvodi od kojih posredno profitiraju GAFAM kompanije. To se odnosi npr. na iPhone, čije su gotove sve komponente već prethodno postojale, jer su se na direktan ili indirektan način stvarale kroz državna ulaganja, porezne olakšice i druge vrste potpora sveučilištima i istraživačkim centrima. Međutim, činjenica da su se ključne tehnološke komponente razvile iz državnih ulaganja ili softverskih zajednica (free and open source software) najčešće nije dio medijima i ulagačima intrigantnije i profitabilnije priče o briljantnim poduzetnicima koji su u vlastitoj garaži razvili nove tehnologije i plasirali ih na svjetska tržišta.

Stvarni se proizvodni lanac novih tehnologija tako prešućuje i u popularnim tekstovima i u najvećem dijelu mainstream ekonomske literature. Time se idealizira uloga pojedinaca, individualnih firmi i kapitalističke proizvodnje, a sakriva se uloga javnog sektora, planiranja, javnih financija i institucija. Ono što smatramo problematičnim jest činjenica da jednom kad na temelju javnih inovacija nastanu proizvodi koje privatne kompanije plasiraju na svjetska tržišta, osim rasta domaćih ekonomija kroz zapošljavanja, javnost u cjelini više nema izravne koristi.

Dodatan je problem što danas velike kompanije legalno izbjegavaju plaćanja poreza. Ulaganja u javno bogatstvo kroz znanost i tehnologije tako se prelijevaju u privatnu akumulaciju. Istovremeno, plaće u razvijenim zemljama desetljećima kaskaju za rastom produktivnosti, dok je stanovništvo izloženo rizicima digitalnih platformi kao što su nezaštićeni privatni podaci, distribucija dezinformacija, nadzor podataka itd. Najmanje što bi se moglo uraditi je veće oporezivanje, o čemu se vode brojne rasprave u mnogim državama. Konkretna rješenja i ishodi su za sada minimalni.

Kakve politike i regulative mogu smanjiti trenutačnu dominaciju monopolskih kapitalističkih platformi?

- Na razini političkoga govora bilo bi dobro da političari prestanu koristiti fraze o digitalizaciji, kako to čine danas, bez razmišljanja o problemima. Nova aplikacija ne može sama od sebe popraviti disfunkcionalne institucije, dapače, može ih čak i pogoršati uz dodatni financijski trošak. Na legislativnoj razini očito je da treba zatvoriti otjecanje novca kroz porezne rajeve i off-shore kompanije, to su kanali koje vodeće digitalne korporacije obilato koriste. Dalje, problem s postojećom regulacijom je u tome što se za suzbijanje monopola koristi ista ili slična logika koja je dovela do nastanka digitalnih monopola kakve imamo danas.

Posljednjih nekoliko desetljeća, paralelno s rastom neoliberalizma u SAD-u, pravne norme koje postoje od početka 20. stoljeća interpretirale su se mahom iz perspektive tzv. potrošačke dobrobiti. Pojednostavljeno rečeno, ako se potrošačima na tržištu nudi neki proizvod po najnižoj mogućoj cijeni, činjenica da postoji jako malo konkurencije nije dovoljna da se takve tvrtke reguliraju. Smatralo se, zapravo, da su takve tvrtke učinkovitošću vlastitog poslovanja u mogućnosti stvarati najbolje moguće proizvode za potrošače te da ih, zbog toga, ne treba kažnjavati. Budući da neke od GAFAM kompanija nude proizvode besplatno, u takvoj interpretaciji pravne norme o zaštiti tržišnog natjecanja one su de facto imune na regulaciju.

image
Toni Prug
Darko Tomaš/Cropix

Međutim, u posljednjih se nekoliko godina razvijaju široke rasprave među američkim pravnim stručnjacima o drugačijim interpretacijama tih normi koje se ne fokusiraju isključivo na potrošačku dobrobit, odnosno na cijene kao glavni indikator koji naznačuje potrebu uvođenja snažnije regulacije. Iako se to može doimati kao pomak u pozitivnom smjeru, interpretacija pravne norme u konačnici ovisi o političkoj konstelaciji moći i interesa koji su u mogućnosti primijeniti je na specifičan način.

Može li nam regulacija pružiti dugoročna rješenja koja bi mogla ublažiti negativne učinke kapitalističkog razvoja?

- Da bi se govorilo o dugoročnijim rješenjima, potrebno je usredotočiti se na cjelokupan poslovni model digitalnih platformi. Posebnu pažnju treba obratiti na ulogu koju besplatni proizvodi poput Google tražilice ili Facebook društvene mreže igraju kao specifičan društveni oblik proizvoda koji se temelji na prikupljanju, obradi i prodaji osobnih podataka. Zbog njihove funkcionalne podređenosti prodaji robe koja se na platformama oglašava, takve besplatne proizvode u knjizi zovemo „pred-robom” (pre-commodity): sami nisu roba, ali im je jedina funkcija da omoguće prodaju oglašene robe preciznijim ciljanim oglašavanjem.

Pišete da bi „demokratskim preuzimanjem i kontrolom podataka ljudski razvoj prestao biti nuspojava nagona za akumulacijom kapitala, a prešao bi na postkapitalistički održivi razvoj temeljen na oblicima javnog bogatstva.” Na koji način je to u praksi izvedivo? Koji bi bio prvi korak?

- Prvi koraci su svakako različiti oblici regulacije koju smo prethodno spominjali. Međutim, kao dugoročno rješenje potrebno je osvijestiti da su digitalni podaci i tragovi koje ostavljamo na internetu resurs koji bi se mogao koristiti ne samo u svrhu stvaranja profita kompanijama koje posjeduju financijske i ljudske resurse da ih prikupljaju i obrađuju, nego i u brojne druge svrhe koje tek trebamo otkriti i zamisliti demokratskim i uključivim putem.

image
Milsav Žitko, Toni Prug, Paško Bilić
 
Darko Tomaš/Cropix

Možete li dati neki primjer?

- Na primjer, ako su privatne kompanije u stanju stvarati digitalne usluge koje pomažu da se proizvođači i oglašivači nekih potrošnih roba lakše povezuju s potencijalnim potrošačima i kupcima, legitimno je zapitati se bi li bilo moguće takve usluge usmjeriti osnaživanju brojnih javnih funkcija i povezivanju građana i građanskih inicijativa?

Naime, silna količina korisničkih podataka mogla bi se hipotetski iskoristiti da nam algoritmi na društvenim mrežama, umjesto ekstremnog, distribuiraju sadržaj koji je provjeren, financiran iz javnih izvora i doprinosi pluralizmu mišljenja i boljem financiranju javno financiranih usluga i onih sfera javnog života koje se odrede kao bitne, poput amaterskog sporta, kulture, javnih sportskih, edukacijskih i drugih javno financiranih sadržaja.

Društvene bi mreže mogle biti regulirane da određeni dio njihovih funkcija, poput stvaranja i vođenja grupa, stavljanja obavijesti o svim bitnim informacijama za lokalne zajednice, bude oslobođen logike profita te dostupan svim institucijama javnog sektora i organizacijama civilnog društva po logici kriterija kojim se definiraju društvene potrebe. Na način da se ostvari interoperabilnost i otvorenost softverskog koda, da se algoritmi i funkcionalnost svih zajednici bitnih funkcija društvenih mreža pretvore u regulirane oblike javnog bogatstva.

Zvuči li vam to pomalo utopijski?

- Danas se to čini nemoguće, no i javno zdravstvo, školstvo, skrb, sportski i kulturni objekti i cestovne veze postupno su se razvijali kao oblici javnog bogatstva.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
04. prosinac 2022 16:07