Gotovo punu godinu kasnije, ruska invazija na Ukrajinu izgubila je malo od svoje šokantnosti. Prošloga vikenda je raketni udar u prah pretvorio stambenu zgradu u Dnjipru, usmrtivši 45 ljudi. Ujedinjeni Zapad razgovara o opskrbi Ukrajine zapadnim borbenim tenkovima, što se činilo nezamislivim još prije mjesec dana. Što se promijenilo?
Ukrajina je očajnički molila zapad da joj osigura ofenzivno oružje od prvih dana invazije.
Odgovor leži u vremenskoj crti rata, konceptu poznatom među stručnjacima za odvraćanje kao “sjena budućnosti ”, tvrdi u analizi Guardiana Olga Chyzh, istraživačica represivnih režima i političkog nasilja sa Sveučilišta u Torontu. Kako se Putinov “trodnevni rat” protegao, svaka je strana formulirala dugoročni plan, a Zapad je usvojio klasičnu, udžbeničku, strategiju postupne eskalacije. Vojna pomoć Zapada Ukrajini rasla je poput postupnog podizanja uloga u pokeru. Dok su odlukama kršili ruske “crvene linije”, SAD i saveznici slali su poruke o svojoj odlučnosti da Ukrajini pruže sve potrebno da odbije rusku invaziju. Ideja je bila da Moskva povjeruje kako ipak neće moći postići svoje ciljeve pa da se prestanu boriti u ratu koji ne mogu dobiti. No, Putin svejedno ne odustaje i nije ga briga za gubitke. Kako to, kako to?
Tako što na Putina ne djeluju ista institucionalna ograničenja kao na njegove rivale na Zapadu, upozorava Olga Chyzh. Za razliku od demokratskih vođa čija vlast ovisi o potpori znatnoga udjela stanovništva s pravom glasa, Putinova vlast temelji se samo na potpori elita kojima je okružen. A većina njih oslanja se opet na Putina, i o njemu im ovise ili poslovi ili položaji u vlasti. Iako te elite često napadaju jedna drugu kako bi ojačale svoj utjecaj, sve one ovise o Putinovoj naklonosti u pogledu resursa i nisu u poziciji suprotstaviti se njegovim političkim akcijama.
Ovaj kontekst pruža ruskom čelniku dvije važne prednosti. Prva je vremenska: nesputan regularnim izborima, Putin sebi može priuštiti dugu igru, čekati pravi trenutak ili da se današnje proukrajinske elite na zapadu naprosto ne zamijene drugima. Za dvije godine možda ni američki predsjednik Joe Biden više neće biti tu da osigura jedinstvo Zapada. Putinova druga prednost dolazi u obliku političke slobode. Bez obveze da polaže račune javnosti koja snosi najveći teret financijskih troškova rata, Putinov politički domet određen je suparničkim interesima u njegovom uskom krugu. A taj krug u potpunosti je uključen u rat i ponovno ujedinjenje bivših sovjetskih teritorija donosi mu daleko veću korist od onoga što doživljavaju kao privremene troškove. Nemali dio tih elita, štoviše, zahtijeva daljnju eskalaciju i potpunu mobilizaciju ruskog društva.
Zapad često uopće nije svjestan ove druge Putinove prednosti, ističe kanadska politologinja, pa prosuđuju Rusiju svojim mjerilima. U glavama zapadnih čelnika postoji prag vojnih ili proračunskih troškova koji bi Rusiju morao natjerati na povlačenje. Ono što Biden i njegovi europski saveznici zaboravljaju jest da se autoritarni vođe ne suočavaju s istim pritiskom javnosti kao vođe demokratskih režima. Gomile vreća s mrtvim tijelima poginulih vojnika štete demokratskim liderima, ali su za Putina irelevantne. Nijedan broj ruskih ratnih žrtava neće omekšati srce ruskog faraona.
A to za Ukrajinu znači da Rusija neće lako popustiti. U ovoj zemlji čak postoji i izreka da prva palačinka obično ne uspije, a slično misle i za vojne pohode. Još od Zimskog rata u Finskoj pa do Čečenije Rusija ima dugu povijest isprva neuspjelih vojnih kampanja koje su ispravljali u drugome ili trećem pokušaju.
Čak i ako Ukrajina protjera i zadnjeg ruskog vojnika, agresija Rusije na ovu zemlju neće prestati – opominje kanadska autorica. Rusija će nastaviti polagati prava na teritorij susjeda, a potkrijepit će ih prijetnjama, povremenim raketiranjem i pograničnim okršajima. Uništiti rusku volju ili dugoročni kapacitet Moskve da preuzme njezinu zemlju nešto je što za Ukrajinu nije opcija. Rusija je agresor otporan na međunarodni i domaći pritisak, te bi krhki mir, potpomognut najsuvremenijim proturaketnim obrambenim sustavima i vojskom svjetske klase u stalnoj pripravnosti mogao biti najbolji ishod kojem se Ukrajina može nadati.
‘Izraelizacija‘ Ukrajine i njihova dugoročna spremnost na rat očito postaje sve izgledniji scenarij za budućnost.