Od kada je počela agresija Rusije na Ukrajinu 2014. mjesto Avdiivka (u biti sjeverno predgrađe Donjecka) poseban je trn u oku ruskog agresora.
Već trinaest mjeseci Rusi troše na tisuće granata kako bi zauzeli to mjesto odakle se vrlo elegantno i učinkovito može gađati Donjeck, i to još konvencionalnim, i ne baš skupim oružjem. Sve one granate koje pogađaju vatrogasne centre, benzinske pumpe, glavni trg, stambene blokove i sam centar Donjecka, Rusi pripisuju projektilima iz toga grada.
Zbog paljbe iz Avdiivke ne može se koristiti aerodrom u Donjecku, pa se sva logistika i ruska pomoć doprema kopnenim putem. Tako je glavni grad DNR-a (tzv. Donjecka Narodna Republika) zapravo odsječen od svijeta.
Kako je to malo mjesto od samo 32 tisuće prijeratnih stanovnika postalo ratni fenomen i zašto ga Rusi ne mogu osvojit? Pogotovo je čudno što i jedna i druga strana priznaju da se sada u Avdiivki nalazi samo 1800 ljudi, uglavnom ukrajinskih boraca koje je prije šest dana posjetio i ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski šaljući jaku poruku da je došao na 12 kilometara od Rusa i bio sa svojim vojnicima.
Kako pratim sve dostupne profile na Telegramu raznih boraca DNR-a, tako mi njihova objašnjenja ne piju vodu.
Teško ih je locirati...
Major DNR-a Dejan Berić Deki, osmerostruko odlikovani srpski dobrovoljac i poznati snajperist tako za problem zauzimanja Avdiivke kaže:
“Oni su od nas udaljeni samo šest kilometara zračne linije i uistinu rade nered po oslobođenom teritoriju svojim neselektivnim gađanjem svih ciljeva, i nema mira građanima u Donjecku dok se ne zauzme taj grad. A zauzeti ga je teško jer Ukrajinci imaju tamo jaka skloništa koja su gradili od 2014. i koja sliče na fortifikacijske objekte, a ne na liniju obrane. Plus toga oni ne štite uopće svoje domaće stanovništvo, pa se nakon ispaljenih projektila iz raznih sustava sklanjaju iza zgrada i stambenih blokova. Mi ih jednostavno teško možemo upratiti i locirati jer nas u tome priječi obzir prema tamošnjim civilima za koje njihove zemljake Ukrajince nije briga.”
Da je više stanovništva u tom gradu mogli bismo i prihvatiti ovu tezu kao moguću i kako se samo kod spominjanja toga grada agresor osvrće na brigu o civilima, ali ih zato nije briga diljem drugih dijelova fronte.
Srpski prodesničarski novinari rado dolaze u Donjeck, pa je tako jedan od njih bio i na ovogodišnjem pravoslavnom Uskrsu te popričao s ocem Viktorom, starješinom Sabornog hrama Preobraženja Gospodnjeg u centru Donjecka, koji je granatiran u noći Velike subote, dan uoči Uskrsa.
Na snimci se uistinu vide eksplozije koje nisu pogodile crkvu, ali jesu prostor oko nje, “što nije spriječilo stotinjak vjernika da se i sutradan pojave na uskrsnoj misi”, kako reče reporter koji je porazgovarao i s dotičnim ocem Viktorom koji četrdeset godina služi Bogu u Donjecku.
– Ukrajina nas je izdala, izdala je ovaj narod i nije ih briga za nas – govori otac Viktor, koji uredno priznaje Rusku pravoslavnu crkvu i spominje Kirila, moskovskog patrijarha i cijele Rusije, kao “duhovnu snagu i potporu onima koji su ovdje u Donjecku ostali”.
Šef administracije Donjecke Narodne Republike Denis Pušilin izjavio je na Telegramu da je tijekom preduskrsnog i uskrsnog napada u ranim jutarnjim satima ubijen jedan stanovnik Donjecka, a šestero ih je ranjeno, te da su još pogođene okolne prodavaonice, jedna ljekarna i jedna bolnica.
Neosporno je da Rusi svaki napad na Donjeck tumače kao napad na nedužne civile, iako je taj grad zapravo okupiran i anektiran od strane Rusije, ali je upitno je li narod tamo dragovoljno ostao ili nije mogao pobjeći. Po reakcijama pred televizijskim kamerama to se čini kao njihov izbor.
Iz ruke u ruku
Doc. dr. sc. Gordan Akrap s Instituta za istraživanje hibridnih sukoba smatra da je ključno u cijeloj ovoj priči što su Ukrajinci u svojoj protuofenzivi 2014. vratili ovaj grad koji su pobunjenici u prvi mah zauzeli.
– Poznati su intenzivni oružani sukobi u siječnju i veljači 2017. gdje su Ukrajinci učvrstili svoje položaje i shvatili da je odatle glavni grad pobunjenika najugroženiji.
Druga važnost obrane Avdiivke leži u činjenici da se u njezinom zaleđu ne nalaze značajnija mjesta u kojima se može organizirati obrana ukrajinskih oružanih snaga. To znači da bi moguća okupacija Avdiivke od strane ruskog agresora otvorila pravac za njihova daljnja napredovanja u dubinu slobodnog teritorija Ukrajine. Ukrajinska strana je toga svjesna. To je i jedan od razloga zbog kojeg se Avdiivka brani ovako učinkovito.
Avdiivka je bila jedna od glavnih meta ruske agresije u veljači 2022. godine. Međutim, učinkovitom obranom, te s obzirom na činjenicu da je tadašnja ruska strategija bila “blietzkrieg” usmjeren na politički i vojni vrh u Kijevu, Avdiivka se obranila.
Promjenama ruskih strategija, nakon neuspjeha prethodnih uslijed spretne ukrajinske obrane, Rusija ponovo usmjerava napadna djelovanja s ciljem proširivanja okupiranih područja na istoku Ukrajine, područja Luhanska, Donjecka, Hersona i Zaporižja. A Avdiivka se nalazi na putu prema ispunjenju tih ciljeva – objašnjava Akrap.
Također, smatra da je stanje u Avdiivki trenutno vrlo zahtjevno. Međutim, podaci ukazuju da je Rusija opet pogrešno procijenila vlastite sposobnosti te podcijenila sposobnost i odlučnost ukrajinskih branitelja.
– To dovodi do toga da se ruske snage iscrpljuju znatno bržim tempom od ukrajinskih, što ih dovodi u situaciju da će se teško moći obraniti od ukrajinskih oružanih snaga koje će krenuti u protunapad onda kad to oni odluče. Prema sadašnjim podacima, teško je očekivati da će Rusi okupirati Avdiivku. Posebno ne prije nego što okupiraju cijeli Bahmut (a i to je zasad upitno).
Odluka gdje će, kad, s kojim snagama, s kojim intenzitetom i rasporedom Ukrajinci pokrenuti napadna djelovanja s ciljem oslobađanja okupiranih dijelova prvenstveno ovisi o njihovoj procjeni. Procjena mora dati odgovore na ključna pitanja: koji su to pravci djelovanja na kojima najbrže, najučinkovitije, s najmanje žrtva i s najviše učinkovitosti mogu ispuniti postavljene ciljeve – tumači Akrap.